Ova će hrvatska vlada ući u povijest po brzini kojom je uspjela okupiti toliko pametnih ljudi

Ne na svojoj strani, naravno. Ova prethodna rečenica odnosi se, očito, na naslov. I premda je to loše za vladu, to ni u kom slučaju ne mora biti loše za društvo u cjelini. Ako već nema lijeve ni desne snage koja će namjerno pameti dati prostora, onda neka se to dogodi i kao kolateralni odgovor na plimu primitivizma koja se osokolila ambicijom da državu preuzme u ruke. Pazite, konzervativizam nije nešto negativno ni opasno, već legitimno političko-svjetonazorsko opredjeljenje koje u svojim izvorima gradi jasan civilizacijski odmak od svakog nasilja. To su, u stvari, socijalisti pod ručnom. Hrvatski je problem što se ovdje konzervativizam ili desnica, kako želite, poistovjećuje s primitivizmom. Točnije, primitivizam se u Hrvata smatra desnicom. Sad, je li to tek dio folklora ili neminovnost, može se nazrijeti u prvim danima mandata nove vlade koja je tijekom pohoda na vlast odlučila primitivizmu dati institucionalni, državni legitimitet.

Sada kada je operacionalizirana izvršna uloga Domoljubne koalicije i nesretnog Mosta vrlo se teško odmaknuti od struktura koje oduvijek smatraju da im ova država pripada. Karamarku je, razumljivo, nemoguće, ako to uopće želi, rezolutno raskrstiti s tom ekipom, jer ne samo da mogu poslužiti kao prijeteća i udarna šaka, nego su nepobitno i vjerodostojan paravan da se zabavljamo bulumentom tipova koji svi odreda izgledaju kao da su preležali vlastiti pubertet. Tijekom tih formativnih godina, zadavljeni paranojom osame svojih provincijalnih fantazija, svijet nisu naučili promatrati široko jer kroz rešetke frustracija koje su se gomilale, njegove objektivne ljepote ostajale su skrivene iza brda subjektivnog intelektualnog deficita. Tako se rađaju nasilnici. No oni će nedvojbeno Karamarku s vremenom postati teret, budući da nasilje, kada postane dominantno, ono svoje postojanje traži isključivo u neprekidnoj realizaciji. Udovoljavati mu dovijeka ne može se, čak i kada ste krenuli s iste strane. Jednostavno se dođe do točke u kojoj obračuni po ulicama postaju logičan nastavak demokratskog procesa započetog postizbornim traumatiziranjem javnosti. Zato je odgovornost Mosta za ovako predeksplozivno stanje u društvu i veća nego odgovornost HDZ-a, ali ne zato što je Most odustao od koalicije s SDP-om, nego zato što je odustao od vlastitog potpisa kod javnog bilježnika. Time su otvorili vrata stavu ne da integritet i poštenje nisu dominante ne samo ove garniture nego politike uopće i dana riječ ne znači ništa, nego više ni potpis nije „zlatni standard“ u političkoj monetizaciji. Pravo se svelo na pravo jačeg, što znači da je u tom evolucijskom lancu Petrov već sada karika koja nedostaje. I da, može li i Karamarko vjerovati u dosljednost Petrovljeva potpisa na koalicijskom sporazumu? Danom formiranja ove vlade Hrvatska je napokon i posve otvoreno prestala biti država i postala je posao. A kako se u današnjim poslovnim krugovima, pogotovo u zemljama trajnog tranzicijskog divljaštva, cijene sila i bezobrazluk, logično je da Sabor, Vlada i na koncu i ulica postanu galerije konceptualnog primitivizma. Nije daleko dan, kako veli moj duhoviti prijatelj, kad će se iz neke od tih falangi začuti povik upućen Oreškoviću; a gdje si ti bio ‘91.!? Sreća da Orešković to baš neće najbolje razumjeti, samo time spirala apsurda ne završava.

DNK primitivizma strukturalno je omotan u prizemnost volje za moć i ako bi u nekoj idealnoj, gotovo utopijskoj postavci vlast značila vladati situacijom, a primjerom predvoditi ljude, kod nas vrijedi trajni vulgarni singularitet da vlast jedino i isključivo znači vladati ljudima i povinovati se situaciji koju nam dociraju izvana. Zbog toga se i promjena svake administracije doživljava eshatološki, zbog toga nema kontinuiteta državotvornog smisla, nego je sve trajni početak u kojem se ne uspijevamo dogovoriti ni o bezveznom danu državnosti. I sve to na opću radost onih koji na našoj kolektivnoj nacionalnoj maloumnosti grade zaradu i kapital. Hrvatska je siromašna ne zato što je mala, nego jer su njezini ljudi siromašni, opljačkani, poniženi, prestravljeni i usitnjeni. Hrvatsko društvo više ne postoji. Tu je samo okvir za razmrvljenost, nacionalne iznutrice kojima se lako hrani kapitalistička hijena. Sve ono za što smo vjerovali da je naša snaga postalo je oružje upotrijebljeno protiv nas. U tom kontekstu posve je nevažno tko su najuži dijelovi izvršne vlasti, vode li ovu poderotinu Crnoja ili Grmoja, njihova prezimena ne da nemaju testament povijesti, ona ni danas nemaju sadržajnu važnost. U prezentu biti prošli trenutak, to je najveći skandal hrvatske političke garniture koja nije ni zasjela, a već je po mnogočemu bivša. A zbog činjenica da je u globalnom svijetu i primitivizam postao globalna snaga treba dodatno strahovati. Zato ljudi koji nisu potpuno svladali abecedu, pogotovo samoglasnike, nisu naš ekskluzivitet, ali su dio naše najsvjetlije tradicije. Izazov je biti pristojan i civiliziran jer to znači svakoga dana krotiti majmuna u sebi. A opet, najlakše je biti majmun jer „oni se uvijek vesele požaru prašume“. Pa se i ne treba čuditi nad tim miljeom i pitati se odakle su ti ljudi došli. Notorna je istina da nisu nikada ni otišli; to smo jednostavno mi.