Ova generacija nikad nije prelazila granicu između dviju godina s ovolikom prtljagom na leđima

Nema tog dalekozora kojim bi bilo moguće preciznije vidjeti što se sve može dogoditi u sljedećoj kalendarskoj godini, kada se ne može znati hoće li u sljedeća 24 sata izbiti svjetski rat ni hoće li SARS-CoV-2 opet mutirati. Vrijeme je postalo krajnje nepredvidljivo čak i za meteorologe. Ljeto i zima toliko su se približili da će trebati smišljati neka druga godišnja doba, kao između ljevice i desnice u politici. U poremećenom "globalnom selu" čuda ima više nego ikad: u posljednjih tisuću dana koji su promijenili svijet jedne se godine dogodi potres, druge počnu pandemije, a treće godine izbije rat. Što se još može dogoditi?

Pesimisti su došli na svoje: nesreća se nadovezuje na nesreću: prema njihovoj prognozi može biti i gore. Opet neka nevidljiva sila, koju čovjek ne može obuzdati, dobiva svojih pet minuta ili i više i pravi nered koji i najveće države, usprkos svoj svojoj sili, teško podnose. Države, ustvari, same stvaraju nered, jer hoće više od onoga što mogu, a neće ono što bi mogle. Čovjek koji drži moć, novac ili vlast sam izaziva nesreće, jer ne može prestati zlorabiti tehnologiju koju je izmislio i stvorio. Nije samo oružje opasno, čak i kad ga kakav luđak pušta s lanca; opasni su i svi drugi alati koje je Homo sapiens izumio da bi ovladao prirodom i drugim čovjekom. Upao je u kavez koji je gradio za druge.

U strahu od zarazne bolesti, a zatim u strahu od rata, obični ljudi većinom su se povukli u se da bi bili što manje izloženi opasnostima. Drugi su se pomirili, nema velikih pobuna, jer su ubijene i lažne nade u bolji i pravedniji svijet. Sigurnost dolazi prije svega, i prije slobode. Cijene rastu vrtoglavo ili već divljaju, a čovjek je sretan što može nešto kupiti ako mu ostane novca kad plati sve režije. Obećani med i mlijeko čekaju neko bolje vrijeme. Svatko živi svoj život doslovno od danas do sutra; čak ni oni koji žive u izobilju nisu puno sigurniji što će biti s njima. Vječno dijalektičko pitanje tko će biti "gori", a tko "doli" stvarno se vrti u "kolu sreće": mlada žena koju su prije desetak godina slavili diljem svijeta, ne toliko zbog iznimne ljepote, ima ljepotica posvuda, nego zbog iznimnoga bogatstva, ide u zatvor kao obična kriminalka. I neka se netko usudi reći koliko će još bogataša završiti kao kriminalci, a koliko će kriminalaca završiti kao bogataši.

I optimisti su dobili pravo glasa: i nesrećama, prema njihovoj logici, mora doći kraj, kao što je dolazio i srećama koje su se ukazivale kad bi čovjek završavao velike ratove ili kad bi slavio velike pobjede, tehnološke i političke, a ne samo sportske. U sportu se pobjede dugo pamte; u politici se dulje pamte porazi, a u tehnologiji nema poraza ni pobjeda, samo stalna utrka tko će prvi stići na cilj. Postalo je nemoguće ujediniti različite vlasti da shvate da će priroda prije pobijediti čovjeka nego što će čovjek do kraja podrediti prirodu dok ide za svojim interesima. Svi su u istome brodu; samo neki kormilare, a neki nemaju ni pojas za spašavanje.

Tapkati na mjestu bilo bi jednako loše koliko i hod u ritmu korak naprijed, dva koraka natrag kad se traži hrabri iskorak iz kaosa. Uskoro bi ljudska noga ponovno trebala stupiti na Mjesec ako se u međuvremenu nešto gore ne dogodi na Zemlji. Da završi najteži rat od '45., morale bi se poklopiti neke okolnosti – da vojna industrija bude namirena, da se države dobro "onjuše", da znaju kakva je hijerarhija među silama koje vladaju svijetom, da Putin i Biden dobro odvagnu treba li im u predizbornoj godini rat ili mir te da se Zelenski pomiri s time da nije ni najmoćniji ni najvažniji čovjek na svijetu. Nešto bi se moralo dogoditi već ove zime; kad su se branili od osvajača, Ruse je spašavala zima; kad su oni postali osvajači, mogla bi se zima okrenuti protiv njih. Postoji i ljudska energija koju su oni potpalili kod Ukrajinaca.

Može li zaraćeni svijet dugo ostati na dnu u koje je (u)pao, a da se ne uvjeri da dno nema kraja? Možda uskoro počne godina raspleta; žongliranje nad provalijom dalo je već dovoljno tragičnih dokaza da ne (pro)padaju samo žongleri. Njih bi trebalo najmanje žaliti, kad bi se samo o njima radilo: oni nastavljaju žonglirati, a drugi stradavaju. Putinov rat gori je od pandemije na koju se nadovezao; pandemije imaju predvidljiviji vijek trajanja. Farmaceutska se industrija namirila, ona je doživjela novi procvat da bi se sama morala odreći ekstraprofita, da se države ne moraju upuštati u donkihotovsku borbu s kapitalom. Pozivati na solidarnost plemenita je stvar; ali nije vrijeme plemenitosti, svemu usprkos. Kapital ide tamo gdje mu je bolje, bježi čim ga se krivo pogleda. Naftne kompanije, banke i financijske korporacije te farmaceutska industrija drže najveće zgrade na svijetu. I žele još graditi. Nije slavno stati u njihovu obranu u vrijeme svih ratova; njima ni revolucije ne mogu ništa.

Ako je nada dosad posljednja umirala, treba očekivati bolje, a plašiti se gorega. Čaša je napola puna, napola prazna, kako je tko hoće vidjeti. Priroda se bunila i prije, gledaju li se ciklusi koji se mjere u milijunima godina; čovjekov je vijek nešto kraći, da se pojedinac može mirno prepustiti zakonima velikih brojeva; svakome normalnome treba nešto od životne sreće ovdje i sada, neovisno o tome kako on zamišlja ili vjeruje što ga može čekati kad ga ne bude. I duhovni život čovjeka pati od ovozemaljskih problema koje izazivaju drugi ljudi, bilo izravno, kad gube razum, bilo neizravno, kad gube savjest. Posljedice svatko osjeća na sebi, ne mora odlaziti na tržnicu, na koju se najviše žali, možda i neopravdano pita li se kumicu za mišljenje, ili dok se doma grije, a da ne zna hoće li sutra moći platiti plin ni da hoće li ga imati. Može li se obični smrtnik prepustiti obećanjima svojih vladara da će sve biti dobro, samo da ih se ne ometa u poslu koji oni s velikim uspjehom obavljaju za sve? Uvijek se u krizama ponavlja ista dijalektika: što je stanje teže, to su vlasti umišljenije!

Ova generacija nikad nije prelazila granicu između dviju godina s ovolikom prtljagom na leđima; ljudi nose brige i strahove, i vlastite i tuđe. Čak i kad je Hrvatska bila napadnuta, gurnuta u rat, Hrvati su očekivali puno više nego što danas očekuju; očekivali su Pobjedu, Slobodu. Za to su, doslovno, ginuli. Nije bilo prisilne mobilizacije, ljudi su išli za unutarnjim pozivom. Uspiju li preživjeti i izdržati, znali su da će živjeti bolje, da će biti svoji na svome. Danas će svatko naglas reći da nije dobio što je očekivao, ne za sebe, za sve; nitko ne govori da žali što je išao u borbu ni da ne bi opet išao kad bi bio u istoj obvezi. Mnogi su kritični, s mnogo razloga, kad vide što se sve oko njih događa. Ostvarena je ideja države; pali su ideali pravne države. Što bi ljudi danas potpisali da budu sretni? Da vatreni budu svjetski prvaci, da opet ispune Trg? Dalić, Modrić i drugi heroji nogometne borbe odagnali bi nakratko probleme države i društva. Hrvatske realnosti nisu za druga – i duga – slavlja.

Dok bauk rata kruži Europom, a pad standarda brine i bogataše, ne samo sirotinju, čovjek nije u stanju okrenuti kalendar pa da preko noći mir ovlada ljudima. Matoš se čudio što ljudi slave rođendane i nove godine kad su svaki put godinu bliže smrti. Rata će biti svakog radnog dana, sve dok se netko hoće tući, iz interesa ili radi moći. Preambiciozni vladari napravili su od cijeloga svijeta svoj reality show koji je najsličniji "Životu na vagi" po tome što teško skidaju viškove svojih "kilograma". Ubijaju i muče sve oko sebe, a da se ne zna što su sve u stanju napraviti. Možda će sljedeća godina biti prekretnica ako se dotle ne dogodi nešto bolje ili gore. Dok svijet hoda po žici, odvija se neviđena demonstracija moći i pojačava osjećaj straha da Čovjek može pasti u provaliju, ako već nije pao. Jedna mala država, koja bi bila sasvim beznačajna da ne leži na nafti, ulaže 200 milijardi dolara u igre bez granica; jedan nadobudni mladac investira 40 milijardi dolara da može Donalda Trumpa vratiti na svoju mrežu. Toliku količinu moći i vlasti, političke, financijske i vojne, prakticirale su jedino velike diktature: jedan čovjek u Rusiji može cijelu zemlju gurnuti u pogibelj; jedan čovjek u Kini može vladati s 1,5 milijardi ljudi i da svi šute; o jednome čovjeku u Americi ovisi što će biti u svijetu; u Hrvatskoj dva se čovjeka ne mogu dogovoriti tko je glavni, pa će do izbora vladati anarhija.

Treba li ljude opterećivati crnjim perspektivama koje se mogu ostvariti, a vjerojatno neće; i Putina mora brinuti što će biti s njime, i dok vodi rat, pogotovo kad ga završi, a najviše kad ga izgubi. Netko će odgovarati za sve žrtve, ponajprije ljudske jer te je gubitke nemoguće nadoknaditi, ali i sve druge koje su povezane s ratom. Gorivo će se nekako stabilizirati, možda će jedina pozitivna posljedica toga besmislenog rata biti u tome da će i naivni Europljani shvatiti da moraju forsirati vlastite, održive izvore, a ne da ovise o Rusima koji su skupo naplatili tu ovisnost ili o Amerikancima koji također nisu jeftini. Gospodarstvo će proći kroz recesiju, ne samo zbog rata, iako bi bez ruske invazije na Ukrajinu sve bilo lakše i podnošljivije; teže će biti uspostaviti političko povjerenje i izgraditi novi poredak; a najteže će biti pomiriti ljude. Hrvati i Srbi svjedoče i danas o tome kako će teško biti Ukrajincima i Rusima.

Krene li se od toga da Zapad nije samo Amerika, može se daleko otići u izgradnji jedne strane globaliziranog svijeta. U ovome ratu, interesi Europe i Amerike nisu bili sasvim podudarni, čak ni u odnosu prema Rusiji. Na Istoku, u velikoj euro-azijskoj sferi, vlada veća konkurencija nego među zapadnim saveznicima; Rusija i Kina susjedne su države, a među velikim susjedima u pravilu ima više razlika nego podudarnosti. Sama Indija tri je puta mnogoljudnija od Europe, pet puta od Amerike i deset puta od Rusije. Pred takvim izazovima jasnije je zašto učeni ljudi bježe od politike.

Veliki se ratovi pripremaju, ne nastaju iz neopreza; povod se može proizvesti, uzroci su puno dublji. Putin se preračunao misleći da će Ukrajina pasti pred prvim ruskim vojnikom; više se ne može vratiti ili ne zna put. Da mu je do velikog rata, poslao bi on zabunom raketu na Poljsku, a NATO bi se preznojavao razmišljajući hoće li aktivirati četvrti ili peti članak svoje Povelje. Putin je u vojničkom pogledu avanturist, u političkom smislu i ubojica, ali nije samoubojica da se raznese naočigled Zelenskom i Bidenu. Toliko pošten nije.

Prosječni čovjek u sljedećoj će godini živjeti lošije, zbroje li se i oduzmu svi podaci s tržnica i s tržišta. Svi toliko kukaju da su osiromašili da se bogataši mogu lako sakriti. Oslobodimo li se straha i tjeskobe, svima može biti bolje. Život od danas do sutra vodi u novu Novu godinu; možda završi i boljom godinom ako ćorava koka uspije napipati zrno razuma.

Svijet se pri kraju jedne otužne godine nalazi doslovno nad provalijom: ako prezimi, morat će više paziti kad bude odlučivao u kojem će pravcu napraviti sljedeći korak.