Britanski povjesničar: Ulazak Poljske u Drugi svjetski rat nikada nije bio pošteno razjašnjen

Prvog rujna ustaljen je datum početka Drugoga svjetskog rata u Europi. No, malo je toga u životu zapisano u kamenu. Naravno, pedant bi mogao skrenuti pozornost na činjenicu da su Britanci i Francuzi tek 3. rujna objavili rat Njemačkoj, pa upravo taj datum označava trenutak u kojem je njemačko-poljski rat postao svjetski rat. Također, iz globalne perspektive, često se tvrdi da je Svjetski rat započeo kinesko-japanskim ratom koji je izbio u ljeto 1937. godine.

Dakle, sve je prilično fluidnije nego što možda mislimo. Poljska se 1939. godine našla na jednom od najopasnijih mjesta na Zemlji; smještena između dva grabežljiva, beskrupulozna, ekspanzionistička totalitarna režima, koja su je htjela uništiti. Poljska je tada učinila sve što je, u granicama razuma, mogla kako bi izbjegla napad Njemačke. Čvrsto je stajala pred njemačkim prijetnjama i zahtjevima – slučaj Čehoslovačke od godinu ranije pokazao je da udovoljavanje Hitleru ustupcima ne vodi nikuda – i osigurala je moćne međunarodne saveznike ne bi li odvratila Hitlera od napada.

Bilo je, naravno, i nekih neuspjeha. Opravdano se može tvrditi da se Poljska trebala učinkovitije naoružati ili uložiti više sredstava u svoje motorizirane jedinice, ali ono što je učinjeno bilo je možda sve što si je poljsko gospodarstvo moglo priuštiti, a Poljska zasigurno nije bila jedina koja nije predvidjela dominantnu ulogu oklopnih postrojbi u nadolazećem sukobu. Dakle, prilično je teško reći što je još Poljska mogla učiniti, a kritizirati tu zemlju u ovim okolnostima je isto kao kriviti žrtvu. Poljska je učinila sve što je mogla, ali njezin je položaj bio nemoguć.

Poljska je bila metom nacističkog njemačkog režima iz više razloga. Prvi i najvažniji bio je taj da je zauzimala područja koja je Njemačka željela – od kojih su neka, poput pokrajine oko Poznanja, odnosno bivše „Zapadne Pruske“ – prije 1918. godine pripadala Njemačkoj, pa je u njima čak bila nastanjena i njemačka etnička manjina. Osim toga, Poljska je također zauzela dio prostora koji je Njemačka namijenila za svoj budući „Lebensraum“, ili „životni prostor“ – teritorij na koji se Njemačka željela proširiti. Bilo je tu i rasnih čimbenika. Nacistički teoretičari Poljake, kao Slavene, nisu smatrali poželjnom rasom – i, s obzirom na njezino brojno židovsko stanovništvo, Poljska se smatrala temeljito judaiziranom, s populacijom koja je bila previše rasno pomiješana da bi imala bilo kakvu vrijednost.

Dakle, s nacističkog gledišta, uništenje Poljske imalo je povijesne, teritorijalne, ideološke i rasne pokretače. U ovoj kombinaciji aspekata, nevolja Poljske bila je jedinstvena. Sve je to, naravno, doprinijelo izuzetno bolnom iskustvu Poljske tijekom rata – bilo da se radi o Varšavskom ustanku, Holokaustu ili tzv. rujanskoj kampanji. Kao posljedica toga, u usporedbi s drugim zemljama, novija povijest osobito je prisutna u svakodnevnim raspravama Poljaka. S jedne strane, to je savršeno prirodna reakcija. Da nije bilo nacionalne traume, ne bi bilo potrebe o svemu tome raspravljati.

No, u slučaju Poljske postoji nešto više od toga. Svaka zemlja mora imati „upotrebljivu povijest“; priču o sebi, koja objašnjava kako je dospjela tamo i, u širem smislu, što je ona i tko su njezini ljudi. A u slučaju Poljske, bilo kakva poštena rasprava o novijoj povijesti – a tu prvenstveno mislim na povijest 20. stoljeća – mogla je stvarno započeti tek 1989. godine kada je komunizam prestao gušiti svako pošteno intelektualno promišljanje o tome. Dakle, te rasprave još uvijek traju, ta se priča – u određenoj mjeri – još uvijek piše. Otuda prilično grozničav, strastven ton kojim se ponekad raspravlja o povijesti. Winston Churchill je navodno rekao da „povijest pišu pobjednici“.

I bio je u pravu, u velikoj mjeri. No ovdje leži problem za Poljsku. U poslijeratnim godinama, pobjednici su zapravo pisali povijest. Britanci, Amerikanci i Sovjeti, svi oni napisali su vlastitu povijest rata, a zapad je – preko političkih suputnika međunarodne ljevice – u velikoj mjeri prihvatio sovjetsku priču bez ikakve kritike. U tom je okruženju svaka poštena procjena poljske ratne povijesti i njezin doprinos savezničkoj pobjedi uspješno ušutkana – čak ni oni Poljaci u iseljeništvu nisu mogli poljuljati usku pobjedničku priču. Poljska ratna priča nije se mogla ispričati nigdje gdje je komunistički režim nije odobrio. Sada, nekoliko generacija nakon Drugoga svjetskog rata, konačno se može doći do iskrenijeg gledišta – a nova generacija na svoj način piše svoju povijest.

U slučaju Poljske, to se može vidjeti na način na koji se otvorenije raspravlja o poljskoj povijesti i kako se pojavljuju nove priče. Razlozi za to su očiti – prvo, uklonjena su ideološka ograničenja koja je nametnuo komunizam, i drugo, vrijeme koje je proteklo od rata omogućilo je širu perspektivu događaja. Ovako povijest funkcionira. Svaka generacija, u određenoj mjeri, revidira priče prethodne generacije. Moramo se zapitati dokle ove revizije mogu ići. Znam da mnoge Poljake muči tendencija, uglavnom prisutna u anglosaksonskom svijetu, da se riječi „nacistički“ i „njemački“ koriste sinonimno, jer se boje da će svijet jednoga dana početi misliti da su Drugi svjetski rat započeli ti tajanstveni nacisti , a da su sami Nijemci bili tek njihove prve žrtve.

Ali ja ne dijelim taj strah. Njemačka krivnja za Drugi svjetski rat i Holokaust čvrsto je usađena – i s pravom – u zapadnu povijesnu priču. Potpuno razumijem zašto sama upotreba riječi „nacist“ neke Poljake uzrujava, budući da to vide kao čin oslobađanja od krivnje; kao da su nacisti učinili sve loše, a sami Nijemci su nevini. Ali mislim da je ovo rezultat pogrešnog tumačenja načina na koji se govori o povijesti. Korištenje riječi „nacist“ kao sinonima za „njemački“ zasigurno je kratica nastala kao posljedica lijenosti, ali nitko ozbiljno ne sugerira da nacisti nisu bili ujedno Nijemci.

U smislu politike zaborava, rekao bih da je mnogo važniji problem predstavljen u sovjetsko/ruskoj naraciji o ratu i načinu na koji sadašnji Putinov režim nastoji kontrolirati povijest kako bi predstavio ratnu priču koja je povoljna za sebe i koja briše sovjetske zločine. To je kao da su Hitlerovi obožavatelji još uvijek na vlasti u Njemačkoj i pokušavaju vratiti ugled bivšeg Führera kao velikog državnika i govornika. To je groteskno, ali moramo shvatiti da ni Sovjetski Savez, a ni njegov nasljednik, Putinova Rusija, nikada nisu mogli biti iskreni u pogledu ratne povijesti SSSR-a. Ruske laži i prikrivanja koji iz toga proizlaze, mislim da su mnogo pogubniji i mnogo više teže podjeli od lijenosti nekolicine zapadnih novinara i učenjaka.

Ako kolektivno želimo braniti istinu u povijesti, tada moramo ostati čvrsti prema povijesnoj činjenici sovjetske invazije na Poljsku 1939. ili prema povijesnoj činjenici sovjetske krivnje za pokolj u Katynskoj šumi. Mislim da su to daleko važnije bitke koje treba voditi. Poljska je sada nedvojbeno na boljem mjestu, geopolitički gledano, nego što je bila posljednjih nekoliko stoljeća. Njezini odnosi sa susjedima i dalje predstavljaju izazov – na istoku agresivna i na prošlost usredotočena Rusija, a na zapadu onaj dio zemalja EU koje se ponašaju kao da žele u potpunosti zaboraviti prošlost. Poljska si ne može dopustiti ignorirati taj izazov.