Tko čeka, dočeka. Ne bez sarkazma govore nam iz obitelji Emine Ališić, koja je među troje tužitelja koji su na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu srušili Ljubljansku banku i otvorili put da se štedišama, a njih je samo u Hrvatskoj oko 130 tisuća, isplati odšteta zbog kršenja prava.
"Tko bolje jamči od Juge?"
– Jako, jako sam sretna – kaže nam 36-godišnja Emina. Rođena je i živi u Njemačkoj, u Sindelfingenu pokraj Stuttgarta. Ne, ona se te štednje i ne sjeća. Na njezin ju je račun u Ljubljanskoj banci novac uplaćivao njezin tata Ismal. Uplaćivao je svoj djeci, a troje ih je. Na njihovim računima bilo je po pet tisuća njemačkih maraka. Nije malo, ali nije ni približno onoliko koliko je oduzeto tati. Taj 75-godišnjak u trenu je izgubio 300 tisuća maraka, pola u Ljubljanskoj, pola u Jugobanci. Sva ušteđevina od pečalbe u koju je otišao kao mladić nestala je u trenu, a on je s obitelji životario godinama.
On i jest digao tužbu protiv Ljubljanske banke, i u svoje i u ime djece, pa tako i Emine. Bio je, kaže, očajan, bez novca. A onda je čuo da postoji odvjetnik koji ne naplaćuje zastupanje.
– Imao sam 58 stranaka, onda sam zbog ekonomičnosti izdvojio ovo troje (Emina Ališić, Aziz Sadžak te Sakib Šahdanović) – govori nam odvjetnik Bešlo Mujčin, jedini koji je zastupao troje tužitelja čija je presuda kao presedan za sve štediše bivše države.
– Kao odvjetniku naravno da mi je drago. No više mi je drago zbog štediša. U srijedu je bio lijep dan. Na žalost, sjenku baca činjenica da šestero mojih klijenata nije doživjelo pravomoćnu presudu – govori.
To je bio najveći strah Ališića.
– Ma znate, pomrli su ljudi. Mislio sam da ću i ja... – govori. Još ne vjeruje. Pita nas više puta: Ma jesmo li zaista dobili? Pa zaplače. U razgovoru nekoliko je puta briznuo u plač.
– Kao da mi tek sad izlazi sva muka. A naučio sam trpjeti – kaže.
Ponavlja kako su mu ubili oca 1942., majka se preudala, on ostao sam u Prijedoru pa, kad je odslužio vojsku u Osijeku, krenuo u Njemačku. U rudnik na godinu dana, na 600 metara pod zemljom, a onda u Mercedesovu tvornicu.
– Šloser sam. Limar – kaže. Priča je mučna, gastarbajterska – radio u dvije smjene, po 11 sati, kao i supruga, kad bi on došao kući, ona bi odlazila, gradio kuću u Prijedoru, štedio da se vrati.
– Nisam izlazio. Samo radio – kaže: – Imao sam lijepu kuću, auto, 300 tisuća maraka. Pa kako loše. Ma tko je mogao i pomisliti da će mu banka uzeti novac.
– Kad sam otvarao račun, mislio sam, ma tko ima bolja jamstva od Jugoslavije. Eh – kaže.
U BiH se vratio 1991. A onda je počeo rat. Pobjegao je u Njemačku, kuća mu je srušena do temelja. U Njemačkoj živi u unajmljenom stanu.
– Kako živimo? Nije Njemačka što je bila. Mirovina 1200 eura, stan gotovo tisuću. Djeca, unuci. Životarimo – kaže. A novac iz banaka nedostupan.
– A kako ćemo sada do novca – pita. Pitaju i drugi štediše. Postoji li uopće mehanizam kojim se može natjerati Sloveniju da postupi po presudi?
– Svaka država ugovornica koja je ratificirala Europsku konvenciju s protokolima o slobodama i pravima obvezala se da će poštovati odluke Suda. Nadzor provodi Vijeće ministara koje imenuje Savjet ministara Europe – objašnjava odvjetnik.
Podsjećamo ga da je Slovenija itekako otezala s još jednom presudom sa Suda za ljudska prava, onom o tzv. izbrisanima.
Zabrana diskriminacije
– Ne postoji mehanizam tzv. prisilnog izvršenja. Ali ako je riječ o pravima i imovini zaštićenoj europskoj konvencijama, ako je riječ o zabrani diskriminacije, a to su vrijednosti u koje se zaklinje Europa, takav bi mehanizam bio protupravan samom sebi, da se mora plijeniti konzularna imovina ili sredstva kod stranih banaka. No postoje pravni mehanizmi koji se mogu logički izvući. Postoji još sredstava bivše Jugoslavije u Banci za međunarodna poravnanja u Baselu koja nisu podijeljena... – navodi Mujčin neke od njih.
Na Sloveniji je da u roku od 12 mjeseci donese pravne uvjete i mehanizme za isplatu naknade štedišama.
– Tehnički bi bilo moguće ako bi se države ponašale fer, da svaki štediša kontaktira sa slovenskim ministarstvom financija. Ali s obzirom na dosadašnje ponašanje i nepostojanje volje da se plati, moj je savjet da se svi štediše skupe na jednom mjestu i stupe u kontakt s državama koje su obvezane odlukom suda. Najbolje preko "jedne ruke", da ih sve zastupa opunomoćenik koji će biti u kontaktu s vladama te s Vijećem ministara kako bi provođenje odluke teklo transparentno i kako bi se osiguralo da se presuda provede – kaže odvjetnik.
A na naše pitanje što je, kad je prije desetak godina preuzeo slučaj, mislio da će biti najteže, kaže: – Politička volja. Valjda će je sada biti.
>>Europski sud za ljudska prava: Slovenija mora vratiti novac svim štedišama
recimo ovako..oteto prokleto. da su Slovenci bili pametni lijepo bi svim štedišama vratili njihov novac i dalje bi ljubljanska banka poslovala u Hrvatskoj. građani ne bi dizali te depozite a banka je mogla zaraditi stotine milijuna i milijarde u zadnjih 20-tak godina, čime bi iz profita lagano vratila novac. oni su krenuli gangsterskim putem, opljačkali su štediše i to pokušali zaštiti ustavnim zakonom i novom ljubljanskom bankom. sad im se to vratilo kao bumerang, em moraju vratiti dvostruko više novca od iznosa glavnice, em su se osramotili i izgubili povjerenje i na sebe navukli mržnju i bijes. i još jedan poučak... bezobzirnost, beskrupuloznost i nebriga hrvatskih vlastodržaca da se zaštiti nacionalni interes.