1. Jim James – Regions Of Light And Sound
Izvađene iz ruha električnih gitara indie rock-benda My Morning Jacket, pjesme njegova lidera Jima Jamesa mogu funkcionirati jednako dobro, nekada čak i profitirati na slojevima koji se uzdižu iznad bendovih bazičnih metal-fuzija. Začudni i atmosferski album otvara ambijentalna “State Of Art“ i njezina se elegična atmosfera provlači do kraja iako se radi se o dosta raznovrsnoj kolekciji neo-pop-folk stilova kojima dominira zvuk synth klavijatura. Priznajem da sam slab na Johna Lennona pa je to možda „dlaka“ za koju je James prevagnuo za prvo mjesto u fotofinišu pred nekim drugim albumima jer je u pjesmama “Of The Mother Again“, “Actress“ i “God’s Love To Deliver“ toliko frapantna sličnost s pokojnim članom Beatlesa da se upitate nije li ga James zapravo sve ove godine skrivao u svojim ustima.
Pjesma albuma: “Know Til Now”
2. Daft Punk - Random Access Memories
Upitan u Rolling Stoneu što misli o novom albumu Daft Punka, Noel Gallagher odgovorio je protupitanjem: “Ne svodi li se tu sve samo na jednu pjesmu, ne?” Ta je “jedna pjesma”, naravno, “Get Lucky“. Ali ne, ne radi se samo o megahitu koji mnogima već izlazi na nos. Album je puno više: radi se o najzrelijem i najbogatijem izdanju Daft Punka koji povezuje disko 1970-ih, retropop, funk, fusion jazz, elektroniku... Izvrsno povezana cjelina koja je puno više od niza pojedinačnih pjesama.
Pjesma albuma: “Giorgio By Moroder”
3. Nick Cave – Push The Sky Away
Godine 1997. Nick Cave snimio je sjetni album “Boatman’s Call” kao rezultat ljubavnih brodoloma koji je laskavo uspoređivan s najlegendarnijim “prekidničkim” albumom “Blood On The Tracks” Boba Dylana. Petnaest godina poslije Cave objavio slično intoniran, melankolični album “Push The Sky Away“ koji ovaj put nije rezultat ljubavnih brodoloma nego gledanja u more i njegove valove. Album plutajuće atmosfere završava naslovnom budnicom u kojoj Cave ispravno kaže: “And some people say it’s just rock’n’roll, Oh, but it gets you right down to your soul.”
Pjesma albuma: “Higgs Boson Blues“
4. Vampire Weekend – Modern Vampires of the City
Kada su se Vampire Weekend 2008. godine pojavili s istoimenim albumom, odmah su privukli pozornost osebujnim stilom koji bi se najkraće opisao kao novovalna verzija Paula Simona. Na trećem albumu zadržavaju sve kvalitete, ishodišna je tekstura ista, ali je produkcija postala bogata i masivna; gotovo da je dobila tretman novog glavnog instrumenta. Novost je i djelomično zamračenje atmosfere, osobito u drugom dijelu albuma, ali i u stihovima poput onih u kojima se pjevač i pisac tekstova Ezra Koening pita: “Ima li u svetoj vodici bar jedna kap za mene?” ili poručuje Bogu da ne laže onima koji su našli svoju istinu negdje drugdje. Ovako zamišljamo pozitivno sazrijevanje nekog benda.
Pjesma albuma: “Step”
5. Iron & Wine – Ghost On Ghost
Rad Sama Beana iza umjetničkog imena Iron & Wine često je opisivan nepouzdanim i rastezljivim pojmom americane ili alternativnog indie rocka. Na svom posljednjem albumu “Ghost On Ghost” Sam Bean više se priklonio zvuku bjelačkog soula s kraja 60-ih i početka 70-ih u stilu Stephena Stillsa, Vana Morrisona... Taj uvjetno rečeno soul-zvuk s natruhama jazza i naglašenim brassovima prozračen je ženskim vokalima koji nikada dosad kod Beana nisu imali tako izraženu ulogu. Prvi je dio albuma melodičniji, eteričniji i pitkiji, drugi je glazbeno nešto suptilniji i “rasviraniji”, ali čvrsta su poveznica tankoćutne pjesme koje se lagano uvlače u tijelo slušatelja i spajaju cjelovitu, 45-minutnu etidu.
Pjesma albuma: “The Desert Babbler”
6. Parquet Courts – Light Up Gold
Ako vam nedostaju The Strokes kakvi su bili na početku, došli su Parquet Courts. Osim što baštine jednostavnost Velvet Undergrounda, Jonathana Richmana i ranog punk-rocka (kako newyorškog tako i britanskog), ima u njima naglašenijeg avangardizma zbog kojeg će im biti teže dobiti masovnu popularnost. Album traje jedva nešto više od pola sata jer većina od petnaest pjesama traje od jedne do dvije i pol minute, ali da ne gledate na “timer”, nikada to ne biste rekli jer imaju sve potrebne dijelove i kažu sve što treba. Prva je polovina žešća i nešto bolja, ali se među, uvjetno rečeno, laganijim pjesama u drugoj polovici također kriju šarmantni draguljčići (“N Dakota”).
Pjesma albuma: “Yonder Is Closer To The Heart“
7. Queens Of The Stone Age – ...Like Clockwork
Iako naziv albuma kazuje suprotno, ništa na njemu nije kao “po satu”. Njegova je snaga upravo u pomalo rasklimanoj atmosferi pjesama nečega što bi se moglo nazivati prog-punkom (ili prog-metalom): kao da art-punkeri XTC sviraju na opremi Motorheada. QOTSA ima grozomoran zvuk, spor i na granici krčenja, s puno dobro odmjerenih fuzioniranih gitara i wah-pedala koji odlično pristaju suptilnim, mračnim i seksi vokalnim harmonijama. Na albumu je puno poznatih gostiju (Alex Turner, Trent Reznor, Elton John i drugi), ali teško da su mogli biti neupadljiviji, što dovoljno govori o kvaliteti pjesama i fokusu na njih.
Pjesma albuma: “I Sat By The Ocean“
8. Paul McCartney – New
Nekadašnji Beatle još je jednom pokazao je da ne prodaje samo nostalgiju. Na novom je albumu okupio četvoricu jakih producenata (Mark Ronson, Paul Epworth, Ethan Johns, Giles Martin) koji su zajedno postavili pola pop-rock scene posljednjih godina, ali nikada ne dolazi u pitanje tko je gazda. Kada mu pjesme podsjećaju na Beatlese iz faze “Magical Mystery Tour” ili na glam-rock Wingsa one zvuče moderno i svježe, a melodije su tipično mekartnijevski zarazne i slatke, ali nikada banalne. Naprotiv, harmonije su bogate i definitivno posebne (“Alligator”). Nisu sve pjesme jednako nadahnute, ali najbolje pjesme s albuma spadaju među najbolje i najposebnije pjesme koje je McCartney napisao u solističkom dijelu karijere.
Pjesma albuma: “New“
9. The National – Trouble Will Find Me
Ovo je album koji mi je s vremenom vjerojatno najviše “narastao” od vremena inicijalne recenzije. Privlačnost novog albuma je stidljivija, odnosno pjesme sporije dolaze do izražaja nego na prethodnim albumima “High Violet” i “The Boxer”, kao i određene specifičnosti koje su Matt Berninger i društvo ovoga puta uveli: diskretna upotreba ritam-mašine na nekoliko mjesta (najupečatljivije u izvrsnoj “I Need My Girl”), sintetske podloge, harmonijski ženski vokali, no kako je The National uvijek bio bend malih gesti, kada dožive promjene, njih mogu prepoznati tek najveći poklonici. Ali upravo takvi i jesu ljubitelji Nationala.
Pjesma albuma: “I Need My Girl“
10. Lysandre – Christopher Owens
Evo jedna malo ekscentrična odluka. Nakon dva vrlo zanimljiva albuma benda Girls, svilenkasti Christopher Owens objavio je prvi solistički album “Lysandre” koji vuče neke zajedničke crte s radom nekadašnjeg benda, ali ide i svojim putem. Od starih karakteristika tu je specifična Owensova prozračnost, ali nju sada manifestira u više salonskom izdanju soft-rokera i pastoralnog folkera. Istina, zvuk i jednostavnost nisu nešto što je osobito na cijeni, ali ako volite niskofrekventnu glazbu i udaljite se od stajališta da bi albumi godine trebali biti naročito “duboki”, pompozni i važni, “Lysandre” je vrlo ugodan zalogaj. Owens pjeva istinu kada svim potencijalnim kritičarima poručuje: “Ljepota je u uhu slušatelja”.
Pjesma albuma: “Riviera Rock“
arsen oremovic...hahahahahaha....