U povodu povijesne haaške presude za Hrvatsku, oslobađajuće za generale Gotovinu i Markača, ali i Tuđmana, Šuška i Hrvatsku, osuđujuće mađarske presude Radimiru Čačiću kojom je po prvi put u svijetu na zatvor osuđen aktualni potpredsjednik vlade te uoči hrvatske presude bivšem premijeru Ivi Sanaderu sačinili smo listu 20 najznačajnijih presuda našeg sudstva.
Pravosuđem se bavimo uglavnom kao ekscesom, nerijetko i iz neznanja ili nezadovoljstva pravorijekom. Kao i u nogometu, kad izgubimo sudac nam je kriv. Primjera koji ne služe na čast sudstvu uvijek će biti u mnogim odlukama. Imaju ih i zemlje čiju smo pravdu skloni idealizirati. Uvažavajući i da plaćamo danak utjecaju politike ili ignoranciji sudstva, valja ipak reći kako bi nam zemlja bila puno sređenija kad bi svi griješili koliko i suci. Uz izniman intelektualni napor pružili su zadovoljštinu mnogima, nemoćnima, potlačenima, osiromašenima, progonjenima... Ove su presude svojom simboličnom vrijednošću ili snagom argumentacije i neutralnosti promijenile javno mnijenje utirući put demokraciji, poštovanju ljudskih prava i neovisnom sudstvu. Te presude govore čemu služi neovisno sudstvo.
1. DINKO ŠAKIĆ
“Hrvatska je prva u bivšim komunističkim zemljama koja je osudila ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata. Danas bi trebao biti dan ponosa u Hrvatskoj jer se nije bojala suočiti s prošlošću”, rekao je Tommy Baer, predsjednik židovske udruge B’nai B’ritha, nakon što je Dinko Šakić (78) 4. listopada 1999. osuđen na 20 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civila. Sudac Dražen Tripalo, danas sudac i glasnogovornik Vrhovnog suda, objavio je da je Šakić kao ustaški dužnosnik i zapovjednik konclogora u Jasenovcu naređivao mučenja i ubijanja civila, terorizirao pa i ubio nekoliko zatvorenika. Suđenje započeto 15. ožujka 1999. pratilo je 50 medija iz zemlje i inozemstva. “Ovo je važan dan za pravdu i istinu kada je riječ o zločinima holokausta, a posebice počinjenima u ovoj zemlji. To je značajno postignuće za Hrvatsku i služi na čast njezinu pravosudnome sustavu. Želim posebice istaknuti primjeran način na koji je sudac Tripalo pratio ovo suđenje”, rekao je dr. Ephraim Zuroff, ravnatelj jeruzalemskog ureda Središta Simona Wiesenthala. Pohvale su stigle i od State Departmenta. Presuda je imala 131 stranicu, a 9. listopada 2000. potvrdilo ju je vijeće nedavno umirovljenog Ante Potrebice.
2. MILE DEDAKOVIĆ I HSP-ovci
Suđenje čelnicima HSP-a bilo je u službi represije nad oporbom, posebice onom strankom koja je tražila odgovornost dr. Franje Tuđmana i HDZ-a zbog pogrešne politike, komentirao je Dobroslav Paraga (33) 4. studenoga 1993. oslobađajuću presudu Lidije Grubić Radaković, danas sutkinje Vrhovnog suda. Vrhovni sud je to potvrdio u svibnju 1994. Enfant terrible ondašnje politike odao je priznanje sudu što se nije dao instrumentalizirati. Mile Dedaković je kao zapovjednik obrane uhićen tri dana nakon pada Vukovara zbog “napuštanja bojišta”. Bio je žrtva sedmodnevne torture Vojne policije u Zagrebu (od tada je 80-postotni invalid) i 33 dana pritvora. Tuđman ga je optužio za pokušaj državnog udara i proglasio KOS-ovcem, pripadnikom zloglasne tajne službe. Heroj obrane Vukovara tada je izbačen iz Hrvatske vojske. Proces HSP-ovcima zbog rušenja ustavnog poretka, osnivanja HOS-a i skladišta oružja u Starčevićevu domu odvijao se za Vlade demokratskog jedinstva. Dražen Budiša je kao član Vlade Franje Gregurića u hajci prepoznao duh bivšeg sustava pa je osudio “suđenje čovjeku kojem je suđeno i u bivšem sustavu”. Paraga je stekao imidž borca za ljudska prava robijajući u komunizmu kao najmlađi politički zatvorenik. Tužiteljstvo je odustalo od optužbe protiv Ante Prkačina, dok su Paraga, Anto Đapić i Dedaković oslobođeni pred vijećem Vojnog suda u Zagrebu (predsjednik Damir Kos te Ratko Šćekić i Željko Horvatović). Uoči presude Paraga je bio državni neprijatelj broj 1. Pred kongresmenima u Washingtonu govorio je o političkim ubojstvima, fašizmu i politici etničkog čišćenja u Hrvatskoj. I u HSP-u su se ogradili. Potpredsjednik Vlade Vladimir Šeks nazvao je to veleizdajom, a Vlada političkom diverzijom. Paraga je izbačen iz Odbora za zaštitu ljudskih prava i manjina. Sabor je prvi put ukinuo imunitet zastupnicima. Sudac Kos osvrnuo se tada i na Paraginu tezu o političkom procesu. Formalno bi je i prihvatio jer su optuženi zastupnici i čelnici političke stranke. “No politički postupak ima suštinu u tome da je iniciran od vlasti i zna mu se ishod, a sud je ovdje samo da provede volju vlasti. Ovo se vijeće vodilo činjenicama, zakonom i pravilima struke. Zato sam sve vrijeme demantirao tezu o političkom postupku...”, rekao je Kos.
3. VINKO SINDIČIĆ
Vinko Sindičić (57) oslobođen je 23. ožujka 2000. optužbe za ubojstvo hrvatskog političkog emigranta, novinara i publicista Brune Bušića s pet hitaca 16. listopada 1978. u Parizu jer to nije utvrđeno s potrebnim stupnjem sigurnosti, presudilo je vijeće Županijskog suda u Zagrebu pod predsjedanjem suca Damira Kosa. “Kada bismo se zadovoljili tako niskim pravnim standardima za utvrđenje nečije kaznenopravne odgovornosti, tada se postupci naše države ne bi razlikovali od prosudbe skupina i pojedinaca kojima je bilo dostatno pokazati prstom na nekoga pa da to rezultira vješanjem, vađenjem oka, otmicom ili mučenjem, o čemu smo slušali u iskazima svjedoka”, obrazložio je sudac Kos. SDS (tajna služba u SFRJ) je izdao više naloga za likvidaciju Bušića. To što je ranije nalog izdan i Sindičiću nije dovoljno da bi se nedvojbeno zaključilo kako je on egzekutor. Iz svjedočenja i materijalnih dokaza proizlazi da je Sindičić na dan ubojstva bio u Rijeci, a ne u Parizu. I to je “jedna od odlučnih nedokazanih karika u lancu indicijalnih okolnosti koje bi trebale činiti zatvoren krug indicija”, obrazložio je Vrhovni sud. Sindičić je sam pristao na izručenje Hrvatskoj nakon što je u škotskom zatvoru proveo 10 od 15 godina dosuđene mu robije zbog atentata sa šest hitaca na predsjednika Hrvatskog državotvornog pokreta Nikolu Štedula.
4. FERAL TRIBUNE
Suđenje Viktoru Ivančiću i Marinku Čuliću zbog klevete i uvrede predsjednika RH dr. Franje Tuđmana započeto 14. lipnja 1996. pokrenulo je Državno odvjetništvo, što je 25 vodećih novinara popratilo supotpisivanjem “uvredljivih tekstova”. Utemeljen je i Odbor za Feral Tribune na čelu sa Susan Sontag, a Tuđmanu i Ustavnom sudu pisali su Međunarodna federacija novinara, Reporters sans Frontières, Amnesty International, Odbor za zaštitu novinara, a ispred Generalnog konzulata RH u New Yorku održan je prosvjed. Povod tekstovima i fotomontaži dala je Tuđmanova ideja o prenamjeni spomen-područja Jasenovac te što je rekao kako je i general Franco sagradio kapelicu za republikance i frankiste koji su se “pod različitim zastavama, borili za Španjolsku”. Novinari su za Tuđmana napisali da je “deklarirani sljedbenik generalissima Franca”. Sudac Marin Mrčela obrazložio je da to nije tvrdnja čija se (ne)istinitost može utvrditi za sve ljude u svakom prostoru i vremenu, pa kao takva nekome povrijediti čast i ugled”. Sud o nečijoj vrijednosti ne može biti klevetnička izjava. Za fotomontažu dr. Tuđmana s malom skulpturom spomenika žrtvama u Jasenovcu i likom Ante Pavelića, uz potpis da dr. Tuđman prima “najdraži pehar od dr. Ante Pavelića”, Mrčela je nazvao potpuno apsurdnom, nestvarnom i nemogućom i stoga nepodobnom da predstavlja podcjenjivanje. Čulićev “pola Tito, pola Pavelić” kritički je stav, obrazložio je Mrčela 26. rujna 1996. Prethodno je odvjetnici Vesni Alaburić na medijski efektnu završnu riječ prigovorio: “Ako je vaša obrana ozbiljna, onda kršite odvjetnički kodeks, a ako je satira, njoj nije mjesto u sudnici! Ovo je ozbiljan postupak i takvo vaše iznošenje obrane predstavlja kršenje dostojanstva i ugleda ovoga suda”. Ante Nobilo kao branitelj je komentirao: “To je velika pobjeda demokracije i novinara i velika stvar za pravosuđe jer nema puno sudaca koji bi s ovim oštećenikom donijeli ovakvu odluku. Žalosno je da sudac danas treba, uz stručnost, posjedovati i hrabrost da bi donio ispravnu odluku”. Sudac Mrčela (danas vrhovni sudac) feralovce je dvaput oslobodio pa je tužilaštvo tražilo drugog suca. U ponovljenom postupku Mrčela je putem Ministarstva pravosuđa zatražio podatak o političkoj doktrini i praksi generala Franca kako bi je usporedio s Tuđmanovom doktrinom. To je dakako potrajalo, a nakon smrti dr. Tuđmana Ustavni sud je 2000. ipak ukinuo odredbu koja je štitila dužnosnike.
5. VLADA RH PROTIV NOVINARA
Tada općinski, danas vrhovni sudac Ranko Marijan 20. travnja 1998. oslobodio je novinara Davora Butkovića u procesu koji su 22 člana Vlade Zlatka Mateše pokrenuli zbog objave izvješća američke agencije Kroll o kreditnom rejtingu Hrvatske. U Globusu je bio naslov: “Hrvatska je Vlada korumpirana i pod vodstvom organiziranog kriminala”. Sudac Marijan presudio je da je javnost imala pravo znati za Krollovo izvješće koje je vjerno preneseno, a što “samo po sebi nije, ne može i ne smije biti dostatan razlog za kažnjavanje hrvatskog novinara”. Dio obrazloženja ima trajnu vrijednost za medijske slobode: “Kad bi se novinari kao prenositelji loših vijesti kažnjavali, onda od novinarske profesije ne bi ostalo ništa vrijedno spomena, a javnost bi bila osuđena na autarkičnost, nekritičnost, provincijalizam i jednodimenzionalnost”.
6. ZLOČINAČKA ORGANIZACIJA
Organizacijski i sigurnosno, suđenje “zločinačkoj organizaciji” bilo je jedno od najkompleksnijih, a odrađeno je na vrhunskoj razini. Upitan hoće li sportska dvorana zatvora u Remetincu biti iskorištena za još neka suđenja, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, danas odvjetnik, Miroslav Šumanović novinarima je uoči suđenja uzvratio: “Zar mislite da ćemo imati još ovakvih procesa?”. U njemu se prvi put u nas pojavio “mafijaški pokajnik”. Optužnica protiv 18 osoba imala je 24 točke na 228 stranica. Održano je više od 300 rasprava u nešto više od dvije godine. Sudski spis imao je 15.150 stranica. Potrošeni su deseci milijuna kuna za preuređenje u zatvoru, na zaštitu, osiguranje... Samo petorica u slučajevima “mala mafija” i “zločinačka” osuđena su na 44,5 godina zatvora zbog šest (droga i pokušaj ubojstva) od 31 točke optužbe. Mafija nije dokazana. Slučaj je izazvao pokušaj likvidacije Vjeke Sliška “zoljom” na Cvjetnom trgu, pri čemu je, umjesto mete, usmrćen građanin Zoran Domini. Javnost je dobila adekvatnu reakciju spektakularnim uhićenjem uoči izbora 27. studenoga 1999. Politika, mediji, policija i tužitelji bili su kao jedno “na strani dobra”, nasuprot “zlu” utjelovljenom u tada 18 okrivljenika. I suđenje u zatvoru sugeriralo je očekivanja. Sabor je izmijenio i zakon kako optuženi ne bi prije presude izišli na slobodu. Sudac Šćekić tri sata je obrazlagao “po mnogo čemu specifičan slučaj koji će ući u povijest hrvatskog pravosuđa”. Presuda je napisana za četiri i pol mjeseca na – 430 stranica! I djelomična potvrda stigla je za godinu (vijeće sutkinje Katice Jelić). To je i danas primjer brze pravde.
7. GOSPIĆ
“Najhrabrija odluka hrvatskog sudstva”, pisao je Nacional o presudi kojom je Tihomir Orešković osuđen na 15 godina zatvora, umirovljeni general HV-a i počasni vojvoda Sinjske alke Mirko Norac na 12 godina i Stjepan Grandić na 10 godina zatvora. “Čestitam Hrvatskoj na presudi jer ona dokazuje da je Hrvatska spremna suočiti se sa stvarnošću”, iz EU je poručila Doris Pack. Presudu na 362 stranice, nakon dvogodišnjeg suđenja, 24. ožujka 2003. donijelo je sudsko vijeće riječke sutkinje Ike Šarić. U sudnici su uz branitelje bili i promatrači OESS-a, predstavnik američkog veleposlanstva, Mirko Čondić uime Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata, a sinjski alkari u svečanim odorama postrojili su se preko puta zgrade suda s oko tisuću Sinjana, Riječana i Gospićana. Sutkinja je obrazložila da je neosporno da su Orešković i Norac zapovijedili uhićenje i likvidaciju 50 civila u listopadu 1991., te da je Norac izdvojio i usmrtio jednu ženu. Sud im je uzeo u obzir zasluge za obranu Gospića. Za istrage, prebačene zbog prosvjeda u Rijeku, u podmetnutoj eksploziji poginuo je haaški svjedok ubijanja Srba Milan Levar. U Splitu je održan skup “Svi smo mi Mirko Norac!” s oko sto tisuća prosvjednika.
8. DRAGULJI I VLADIMIR ZAGOREC
Županijski sud u Zagrebu 2. ožujka 2009. osudio je Vladimira Zagorca na sedam godina zatvora u aferi Dragulji. Presudilo je vijeće pod predsjedanjem suca Ivana Turudića, što je 10. studenoga 2009. potvrdilo vijeće Vrhovnog suda pod predsjedanjem Miroslava Šovanja. Zagorcu je izrečeno oduzimanje imovinske koristi od 39,4 milijuna kuna. Drago kamenje Zagorec je zaprimio 1993. kao pomoćnik ministra obrane za logistiku. Bili su u sefu sve do njegova umirovljenja u veljači 2000., kad ih nije razdužio. Visoko povjerenje koje je imao kao osoba za nabavu oružja iskoristio je za pribavljanje osobne koristi, obrazloženo je u osudi zbog koje je najodlikovaniji Hrvat ostao i bez čina generala.
9. BRANIMIR GLAVAŠ
Senka Klarić-Baranović bila je predsjednica vijeća Vrhovnog suda, a članovi Branko Brkić, Marijan Svedrović, Ranko Marijan i Melita Božičević-Grbić, koje je 2. lipnja 2010. osudilo saborskog zastupnika Branimira Glavaša na osam, umjesto 10 godina zatvora, te još petero optuženih zbog ratnog zločina nad srpskim civilima 1991. u Osijeku. Suđenje je zbog pritisaka premješteno u Zagreb. Dio medija i javnosti Glavaša su unaprijed osuđivali ili politički amnestirali. Proces je pratilo niz kontroverzi s krunskim svjedokom, objavom imena zaštićenih svjedoka, ravnateljem policije Vladimirom Faberom, Glavaševim štrajkom glađu, afere s pokušajem podmićivanja sudaca Vrhovnog suda... Zbog optužnica u slučajevima Selotejp i Garaža, Glavaš drugi put započinje štrajk glađu, koji traje 65 dana. Opet postaje zastupnik pa je pušten na slobodu. Prije nego što je sudac Željko Horvatović (dobio anonimne prijetnje) objavio presudu 8. svibnja 2009. Glavaš odlazi u BiH, gdje je dočekao i pravomoćnu presudu. Unatoč osudi, Glavaš je s izborne liste HDSSB-a uklonjen kao nositelj tek nakon odluke Ustavnog suda. Stranka je tada zaključila da “ne priznaje ispolitiziranu i kompromisnu presudu Vrhovnog suda RH. Osnivanje HDSSB-a je i razlog političkog progona Branimira Glavaša, a suđenje Glavašu je i suđenje HDSSB-u”.
10. ŽELJKO KALEBIĆ
Presudu vijeća splitske sutkinje Spomenke Tonković od 21. prosinca 2000. potvrdilo je vijeće vrhovnog suca Milana Gudelja 20. ožujka 2001. Splitski je diler zbog trgovine 12,5 kg heroina i “pranja” 5,6 milijuna kuna osuđen na kaznu od 20 godina zatvora, njegova supruga na 14, a njezin brat na osam godina zatvora. To je i danas najdulja zatvorska kazna dilerima. Mnogima se u svijest usjeklo oduzimanje oko 850.000 njemačkih maraka, 424 tisuće kuna, poslovnog prostora od 62 četvorna metra i stana od 107 metara.
11. VELEPOSLANIK Z. MARKOVIĆ
Naš bivši veleposlanik u Jugoslaviji Zvonimir Marković (76) je zbog zloporabe državnih 672.801 kune 1997. nepravomoćno osuđen 2003. na tri godine zatvora, a Nikša Giovanelli, bivši predsjednik uprave Jadroplova, kao pomagač na dvije godine zatvora. Presuda je to vijeća suca Miroslava Šovanja. Veleposlaniku je osobito zamjereno što je, predstavljajući zemlju, trebao biti moralni uzor. “Očito je da Marković i dalje ima negativan stav prema vraćanju novca, koji je završio na njegovu računu. Ako, kako tvrdi, ne zna kako je taj novac završio na njegovu računu, onda ga je dosad mogao i vratiti”, istakao je sudac. Učinke presude pomilovanjem je poništio Stjepan Mesić kao predsjednik RH.
12. MATO ORAŠKIĆ
Sudac Zdravko Jambrović prvi je izrekao najstrožu osudu od 40 godina zatvora, 20. studenoga 2000. Mato Oraškić je hladnokrvno slušao kako je u sudnici zagrebačke Palače pravde 22. rujna 1999. (nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama) za brakorazvodne parnice ubio suprugu, odvjetnicu i sutkinju te pokušao ubiti zapisničarku. “Nastupio je kao bezobzirni ubojica koji kreće u kaznenu ekspediciju. U Oraškićevu automobilu bili su krunica i slika kardinala Stepinca te je on kao vjernik prekršio jednu od temeljnih Božjih zapovijedi: Ne ubij!”, obrazložio je sudac Jambrović. Na optuženikovu teoriju zavjere uzvratio je: “Očito se ne želi suočiti s činjenicama. No bit će vremena da spozna i shvati svoj čin! Kazna je samo donekle primjerena težini djela i nije odmazda, nego pravedna reakcija na čin višestrukog zločina!” .
13. SILOVANJE KOŠARKAŠICE
U slučaju američke košarkašice koju je u hotelu napao tajkun, veliki medijski odjek dobilo je rješenje Vrhovnog suda kojim je ukinuta skandalizirana presuda kasnije razriješenog suca Branka Milanovića. Njemu guranje prsta u anus nije silovanje jer bi onda to bilo i neželjeno rukovanje. Vijeće (predsjednica Senka Klarić-Baranović, Ileana Vinja i Ranko Marijan), je obrazložilo: “Prema pravnom shvaćanju ovog Vrhovnog suda, već izraženom u odluci broj I Kž-604/03 od 20. travnja 2004. godine, počinitelj koji s namjerom zadovoljenja spolne pohote prstom penetrira u anus žrtve time ostvaruje radnju koja u danim okolnostima nadomješta spolni odnošaj te mu kao takva pruža seksualno zadovoljstvo na štetu spolne slobode drugoga. Takva nasilna spolna radnja, u objektivnom smislu, predstavlja grubo zadiranje u sferu seksualiteta drugoga, zbog čega se, neovisno o stavu prvostupanjskog suda da anus u užem smislu riječi nije spolni organ, ostvaruje spolna radnja izjednačena sa spolnim odnošajem u smislu postojanja kaznenog djela”. U citiranoj presudi Vrhovnog suda (vijeće sutkinje Ane Garačić), optuženi je zbog niza mučnih radnji, iako nije penetrirao, dobio devet godina zatvora.
14. TOPNIČKI DNEVNICI
Sutkinja zagrebačkog Općinskog kaznenog suda Sanda Bramberger Ostojić oslobodila je 2010. odvjetnika iz tima Ante Gotovine Marina Ivanovića optužbe u slučaju “Topnički dnevnici”, jer je radio svoj posao, a ne prikrivao arhivsku građu (ili kopije?). “Pitanje je je li ovakvim vođenjem postupka, ne samo pred Haaškim sudom, prekršeno pravo na jednakost stranaka u postupku te osnovno pravo optužene osobe na pravedno suđenje jer, ako je Gotovinin branitelj u nepovoljnijem položaju zbog ovog sudskog procesa, to se mora reflektirati na njegovo pravo na pravedno suđenje”, argumentirala je sutkinja. Još je dodala kako je obrana generala Gotovine prikupila 60 tisuća dokumenata, a postupak se vodi samo za to. Topnički dnevnici bili su neizostavna tema diplomatskih razgovora pa su i naša tijela kaznenog progona angažirala svoje resurse prelazeći i zakonske okvire, dok su i mediji to promatrali s razumijevanjem za “opće dobro”.
15. DR. SREĆKO SLADOLJEV
Dr. Srećko Sladoljev iz Imunološkog zavoda pobunio se 2009. protiv ugovora s farmaceutskom tvrtkom Novartis o nabavi neprovjerenog i neregistriranog cjepiva protiv svinjske gripe. Zagrebački sudovi presudili su da je nezakonito suspendiran. Zavod je obvezan na isplatu 120.415 kuna s kamatama i Sladoljev je vraćen na posao. Presuda je važna i zbog stava suda o neprovjerenom cjepivu za virus H1N1, plaćenom 330 milijuna kuna. Kao regionalni distributeri još pregovoramo oko odštete od 90 milijuna kuna s Novartisom i srbijanskom tvrtkom koja je otkazala svoju narudžbu. Za sutkinju izvještavanje HZZO-a i Ministarstva zdravstva o rizicima kupnje cjepiva za zdravlje građana ne može predstavljati odavanje poslovne tajne, kako je tvrdila ravnateljica Zavoda. Sutkinja Ivana Starčević-Pađen navela je i da je “točna tvrdnja Sladoljeva da je cjepivo sukladno stavu Vijeća Europe, posebno poljske ministrice zdravstva, ocijenjeno neprovjerenim s brojnim štetnim nuspojavama te da je Vijeće Europe ustanovilo da je pandemija svinjske gripe izmišljena radi stjecanja profita”.
16. VIDEONADZOR U COCA-COLI
U sporu radnika i moćne korporacije zagrebački Županijski sud 2008. presudio je da Coca-Cola mora ukinuti videonadzor dvjema kamerama u proizvodnoj hali zagrebačke punionice jer snimanje radnika nije dopustilo zaposleničko vijeće. Time je potvrđena presuda sutkinje Jesenke Šojat iz 2006. kojom je poslana poruka da nema snimanja bez suglasnosti radnika. Zaposleničko vijeće nije imalo ništa protiv devet sigurnosnih kamera za tvornički krug. Coca-Cola je tumačila da videonadzor postavljaju širom svijeta i da za njih nije mjerodavan naš Ustav i Zakon o radu. Sud je uzvratio da je svaki strani poslodavac dužan primjenjivati hrvatske propise i Ustav. Sutkinja Šojat obrazložila je da je uvođenje videonadzora i u međunarodnom zakonodavstvu delikatno te da su neke zemlje EU daleko odmaknule u ograničavanju prava poslodavaca da samovoljno postavljaju kamere i služe se snimkama.
17. ODŠTETA OBITELJI KOSIĆ
Sutkinja zagrebačkog Općinskog suda Andrea Krstanović Čada 2007., i nakon ukidne presude Vrhovnog suda, ponovno je presudila da je RH dužna isplatiti odštetu od 690 tisuća kuna obitelji Srbina Nikole Kosića, direktora podružnice beogradske Jugobanke u Slatini, kojeg je u veljači 1992. hicem u glavu likvidirao hrvatski vojni policajac. Nikolu Kosića dvojica su vojnika silom dovezli u vojarnu i predali ga policajcu radi obavijesnog razgovora nakon kojeg ga je ovaj ubio na obali Drave. Bio je doveden radi razjašnjavanja okolnosti o dodjeli kredita pobunjenicima. Počinitelj je osuđen na četiri i pol godine zatvora te je odlukom predsjednika Tuđmana pomilovan. Vrhovni sud tražio je da se utvrdi je li, iako je nosio uniformu, policajac bio na dužnosti kada je smaknuo Kosića. Niz je sličnih slučajeva “teških” stotinjak milijuna kuna.
18. OBOLJELI OD RAKA I SIEMENS
Siemens je 2006. osuđen na isplatu 820.000 kuna te 77.350 kuna sudskih troškova Srećku L., koji je radeći 23 godine u toj tvrtki obolio od raka bronha. Utvrđeno je da je riječ o profesionalnoj bolesti zbog dugotrajne izloženosti azbestu i drugim kancerogenim tvarima u prostoriji bez mogućnosti provjetravanja. Obolio je u 45. godini. Siemens se žalio kako je bolest moguća posljedica pušenja, ali pulmolog i Hrvatski zavod za medicinu rada isključili su tri godine pušenja kao uzrok obolijevanja, kao i gensku predispoziciju. Vijeće Županijskog suda u Zagrebu pod predsjedanjem Tatjane Despot pokazalo je osjećaj za stvarnost i pravdu potvrdivši presudu sutkinje Jesenke Šojat nakon samo dva mjeseca. Moćnim poslodavcima poslana je poruka da se moraju pridržavati Zakona o zaštiti na radu.
19. SEVERINA PROTIV INDEXA
Zagrebački sudac Goran Škugor u svibnju 2008. nepravomoćno je presudio da je portal Index povrijedio Severininu privatnost objavom fotografija s njezine privatne snimke seksualnog odnosa. Dosuđena joj je odšteta od 100.000 kuna. Slučaj je važan za zemlju u kojoj prevladava mačizam jer upozorava da i estradna zvijezda koja malo toga može skriti od javnosti, a nerijetko i sama provocira, ima pravo na zaštitu privatnosti.
20. GORAN VIŠNJIĆ
Općinski sud u Zagrebu odbio je tužbu Gorana Višnjića da se poništi “lihvarski” ugovor s agencijom Kvadar o isključivom pravu zastupanja Višnjića u inozemstvu pod prijetnjom plaćanja 50 posto dobivenog honorara. Obvezan je i na plaćanje 216.763 kuna parničnih troškova. Temeljem te presude, Kvadru je omogućeno traženje odštete od 12 milijuna dolara, trećine procijenjene Višnjićeve zarade. Ugovor iz 1997. nije lihvarski jer se Kvadar nije koristio Višnjićevim “teškim materijalnim stanjem ili stanjem nužde”. Sud je odbacio tvrdnje Višnjića da je bio mlad i neiskusan glumac te da nije imao svijest što potpisuje jer je s 24 godine bio zaposlen u kazalištu Gavella, i imao dovoljno životnog i radnog iskustva.
aha