HDZ se dugo osjeća lijevo, u 2018. izašli iz ormara

23 godine lutanja , nesnalaženja, loših politika konačno je okončano. Odmak od dosadašnjeg jalovog vođenja zemlje i veliki Iskorak u političkoj rerorici čini prosvijećeni vizionar i erudit Plenković i ova Vlada. Slomila je gotovo sve takozvane oporbenjake i otvorila novu političku nižu za sposobnu i narodnu lijevu opciju bez natruha propale i nazadne komunističke paradigme. Tek pojavom Plenkovića narod malo po malo uviđa kakvi mediokriteti su godinama haračili "Lijepom našom".

Gradnja Pelješkog mosta, povraka vojske u Vukovar, Sinj, Ploče, Varaždin, izbačeni homospolci iz zakona o udomiteljstvu, nabava bojnih zrakoplova od Izraela (taj posao će biti zaključen prekosutra kad se u Brazilu sastanu Netnyahu i Pompeo). lomljenje ljevičarskih otpora oko lex-LNG-a, zakon o hrvatskim braniteljima, povratak braniteljima 10% mirovine koje im je oduzela SDP-ova vlast i tako dalje, to nisu baš obilježja lijeve politike. Istanbuska konvencija je nebitna, ja sam bio na prosvjedu protiv iste u Splitu, ali se pokazalo da je to sve bila manipulacija Željke Markić kako bi ona preko Podoljnjaka koji je prije drugačije prezivao proturila GONG-ov prijedlog izbornog zakona. To nije nimalo desničarski. Ja priznam da sam bio izmanipuliran, a nije problem pogriješiti nego ne priznati grešku. A Željka Markić je najmanje do 1997. godine za Human Rights Watch sudjelovala u blaćenju Hrvatske i konstruiranju laži da mi Srbima kršimo ljudska i građanska prava, da je Oluja zločin itd, da bi, kad se to otkrilo, lagala da je za HRW radila do 1994. godine. To nije nimalo desničarski a još manje kršćanski. Dok ovo pišem pušim cigaretu i dim tresem u pepeljaru. Moja pepeljara stoga je puno inteligentija od Mate Mijića, ali i od novog ideloga hrvatske desnice, osnivača Sorosevog Otvorenog društva Hrvatska, Ive Banca.

Mnogi na tzv. ljevici i desnici su se svojom retorikom zakopali u rov mržnje, a po meni nije smisao političkog djelovanja da budeš rob ideologije, isključivosti, dijeljenja i konstantnog kritiziranja, već bi smisao političkog djelovanja trebao biti kompromis, konsenzus, dogovor i nema boljeg osjećaja nego kada kod političkog neprijatelja srušiš zidove, poljuljaš njegove krute stavove i na kraju ga prigrliš sebi i to Plenković mudro radi jer je svjestan u kakvom političkom i medijskom okruženju živi. On prema tzv. političkom neprijatelju pristupa heuristički, a mnogi na desnici to ne mogu shvatiti jer su robovi ideologije i ne daju priliku neprijatelju kojeg uglavnom prosuđuju kroz nekakve predrasude, osobnu percepciju i izjave. Jednostvno kod mnogih na tzv. desnici prevladava veliki antagonizam prema svima koji nisu u njihovom krutom ideološkom rovu i po ničemu onda nisu bolji od ekstremista s ljevice. Takvo shvaćanje politike ne vodi nikamo te jedan dio na desnici jednostavno nema fleksibilonosti i na shvaća politiku kao jednu šahovsku igru u kojoj nešto moraš žrtvovati u neprijateljskom okruženju da bi stigao do cilja.