Luka Mišetić: Ovo je istina o Oluji u Haagu

Luka Mišetić, jedan od branitelja Ante Gotovine u ICTY u Haagu, na svome blogu objavio je tekst kojim odgovara na napade Srpskog narodnog vijeća i agenciji SENSE-i o zločinima protiv Srba i njihove imovine. Tekst prenosimo u cijelosti:

"Danas je u Hrvatskoj predstavljena prezentacija 'Oluja u Haagu' od strane SENSE agencije i Srpskog Narodnog Vijeća. Kao sto je bilo za očekivati, prezentacija namjerno zataškava ono sto je Haški tribunal utvrdio u presudama u slučaju Gotovina.

Kako je Haaški tribunal odgovorio na sva ova pitanja?

1. Jesu li Srbi deportirani iz Hrvatske?

2. Jesu li hrvatske vlasti namjerno dopustile zločine poput ubojstva, pljačke i palež, kako bi uskratili Srbima mogućnost da se vrate u Hrvatsku?

3. Je li više od 20.000 kuća spaljeno nakon Oluje u južnom dijelu oslobođenih prostora?

4. Jesu li hrvatske snage ubile više od 600 Srba tijekom i nakon operacije Oluje?

5. Jesu li hrvatske pravosudne vlasti i policija sprovele politiku ne-istraživanje zločina?

6. Jesu li uvedeni protuzakoniti diskriminirajući stambeni zakoni?

7. Konačno, je li postojao Udruženi zločinački pothvat u Hrvatskoj?

Jesu li Srbi deportirani iz Hrvatske? 

Prvo moramo ispraviti neke zabune o presudi prvostupanjskog vijeća, u kojem je general Gotovina osuđen na 24 godine zatvora. Vijeće je zaključilo da su krajinski Srbi bili deportirani SAMO iz četiri grada: Knina, Benkovca, Obrovca ​​i Gračaca. Dakle samo iz ta četiri mjesta.

Za sva druga mjesta u tzv. Krajini, prvostupanjsko vijeće je zaključilo da su srpski civili napustili hrvatsku zbog razloga kojih nisu bili povezani sa nezakonitim postupanjem hrvatskih vlasti. Ti zakoniti razlozi odlaska bili su:

• Dužnosnici “republike srpske krajine” pozvali su stanovnike da napuste područja (Prvostupanjska presuda, paragraf 1762);

• Strah od nasilja obično povezano s oružanim sukobom (Prvostupanjska presuda, paragraf 1762);

• Opći strah od hrvatskih snaga i nepovjerenje u hrvatske vlasti (Prvostupanjska presuda, paragraf 1762); i

• Činjenica da su ostali Srbi odlazili prouzročilo je efekt da su neki civili odlučili otići sa njima (Prvostupanjska presuda, stavci 1754, 1762).

Haški sud je dakle, čak i u prvostupanjskoj presudi utvrdio da je ogromna većina srpskog stanovništva tzv. Krajine napustilo Hrvatsku iz svojih razloga, a ad hrvatska vlast nije za to bila odgovorna. Jedino su ta četiri grada za Prvostupanjsko vijeće bila sporna. 

2. Jesu li hrvatske vlasti dopustile zločine:

Prvostupansjko vijeće je izričito odbacilo tvrdnje da je hrvatska vlast namjerno dopustiila zločine poput paljenja, pljačke i ubojstava, kako bi se spriječilo Srbima mogućnost povratka:

2321. Raspravno vijeće zaključilo je da zajednički cilj tzv. Zločinačkog pothvata nije predstavljao ni uključivao činjenje kaznenih djela progona (nestanak osoba, bezobzirno razaranje, pljačkanje, ubojstvo, nehumana djela, okrutno postupanje i protupravno zatočivanje), uništavanja imovine, pljačkanja, ubojstva, nehumanih djela i okrutnog postupanja.

Štoviše, Sudsko vijeće nije samo utvrdilo da hrvatska vlast nije dopustila takve zločine, nego je također utvrdilo da se hrvatsko vodstvo aktivno protivilo vršenju takvih kaznenih djela:

2313. Međutim, dokazi, posebno izjave date na sastancima i pred javnošću, ne ukazuju na to da su članovi hrvatskog političkog i vojnog vodstva imali namjeru da imovina čiji su vlasnici ili stanari bili Srbi iz Krajine bude uništena ili opljačkana. Nadalje, ti dokazi ne ukazuju ni na to da su članovi čelništva inicirali ili podržavali ta djela. Naime, u dokazima se mogu naći primjeri više sastanaka i izjava (vidi primjerice D409, P470 i D1451) koji ukazuju na to da čelništvo, uključujući Tuđmana, nije odobravalo uništavanje imovine. Na osnovi rečenoga, Raspravno vijeće ne zaključuje da je cilj udruženog zločinačkog pothvata uključivao uništavanje i pljačkanje imovine.

3. Je li 20.000 kuća spaljeno u Sektoru Jug?

Ova tvrdnja je temeljito diskreditirana na suđenju. Ova teza, koja se stalno ponavljala u posljednjih 15 godina, temelji se na pogrešnim tvrdnjama u izvješću HHO-a o Oluji od 1999. godine, u kojem je HHO tvrdio kako je kanadski general Alain Forand, zapovjednik UN-ovih snaga u Kninu, izjavio da su 22.000 kuća spaljene u Sektoru Jug. Stvarnost je da je Forand izjavio kako je ukupno bilo pregledano 22.000 kuća u sektoru Jug, a ne da je toliko spaljeno. Istina o broju spaljenih kuća na oslobođenom prostoru vjerojatno je bliža brojki iz izvješća glavnog tajnika UN-a u prosincu 1995: oko 5000 kuća i staja u sektorima Sjever i Jug spaljena su nakon Oluje.

4. Jesu li hrvatske snage ubile 600 civila tijekom i nakon operacije Oluja?

Ovo je također uobičajna tvrdnja koja se stalno ponavlja u medijima. Međutim, Tužiteljstvo je tvrdilo da je oko 320 civila ubijeno u Sektoru Jug, a ne 600. Od tih 320, Raspravno vijeće zaključilo je da ih je 44 ubijeno od strane pripadnika hrvatskih oružanih snaga. Broj srpskih civila koji su ubijeni od strane hrvatskih snaga je bliži 44 nego 600.

5. Jesu li hrvatske pravosudne vlasti i policija provodile politiku ne-istraživanja zločina?

Sudsko vijeće odbilo je ovu optužbu, koja se stalno ponavlja u javnosti pa i danas nakon žalbene presude. U stavku 2203. svoje presude, Prvostupansko vijeće zaključilo je sljedeće:

Razmotreni dokazi ukazuju na to da se jesu činili izvjesni napori u smislu istraga, ali s relativno malo rezultata. Osim toga, dokazi sadrže pokazatelje da su, na političkoj razini, ta nastojanja, barem djelomice više bila motivirana brigom Hrvatske za svoj međunarodni ugled nego iskrenom brigom za žrtve. Imajući u vidu svjedočenje vještaka Albistona, Raspravno vijeće smatra da se nedostatna reakcija hrvatske policije i pravosuđa u izvjesnoj mjeri može objasniti gore spomenutim problemima s kojima su se suočavali, te potrebom, u kolovozu i rujnu 1995., da se bave drugim zadaćama. Stoga Raspravno vijeće konstatira da, iako dokazi ukazuju na incidente namjernog ometanja izvjesnih istraga, nije moguće nepobitno utvrditi da su hrvatske vlasti usvojile politiku ne vođenja istraga u vezi sa zločinima počinjenim tijekom i poslije operacije Oluja protiv Srba iz Krajine na području na koje se odnosi Optužnica.

To su glavni zaključci Provostupanjskog vijeća. Kao što svi znamo, neki djelovi te presude ostali su sporni pošto je general Gotovina osudjen na 24 godine zatvora (a General Markač na 18) zbog zaključka prvostupanjskog vijeća da je general Gotovina izvršio protupravni topnički napad na gradove Knin, Benkovac, Obrovac i Gracac.

Zato smo morali pričekati konačni sud Žalbenog vijeća oko onoga što je ostalo sporno u prvostupanjskoj presudi, a taj konačni sud stigao je 16.11.2012.godine.

Presuda Žalbenog vijeća

6 i 7. Zajednički zločinački pothvat i stambeni zakoni

Nije bilo udruženog zločinačkiog poduhvata na hrvatskoj strani. Žalbeno vijeće poništilo je odluku prvostupanskog vijeca po tom pitanju, zaključivsi da krajinski Srbi nisu deportirani iz Knina, Benkovca, Obrovca i Gračaca, a time i krajinski Srbi nisu bili deportirani od strane hrvatskih vlasti, niti je postojao Zajednički zločinački pothvat koji bi uključivao hrvatsko vodstvo, posebno Franju Tuđmana, Gojka Šuška, Zvonimira Červenka, Antu Gotovinu, Juru Radića i Mladena Markača.

Što više, nakon žalbene presude, može se zaključiti da hrvatsko vodstvo nije donosilo diskriminatorne stambene zakone (najprije Vladina Uredba a potom i Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom (NN 073/1995) poslje Oluje. Naime, prvostupanjsko vijeće je utvrdilo da su ti stambeni zakon kršili međunarodno pravo pošto su uvedeni nakon sto su Srbi iz Knina, Benkovca, Obrovca i Gračaca protjerani iz Hrvatske. Međutim, pošto je Žalbeno vijeće poništilo zaključak da su Srbi protjerani, odnosno deportirani, onda se mora poništiti i zaključak da su stambeni zakoni poslje Oluje bili u suprotnosti sa međunarodnim humanitarnim pravom.

VI. Da sumiramo

17. ICTY je zaključio sljedeće:

1. Nije bilo UZP-a na hrvatskoj strani.

2. Krajinski Srbi nisu deportirani iz Hrvatske od strane hrvatskih vlasti, već su napustili Hrvatsku iz drugih razloga nevezanih od nezakonito ponašanje od strane Hrvatskih dužnosnika;

3. Hrvatska vlast, ne samo da nije dopustila zločine protiv Srba i srpske imovine, nego je bila aktivno protiv tih zločina;

4. Potvrđeno je 20.000 kuća nisu spaljene nakon Oluje. Broj je vjerojatno bliži 5000 i to u oba sektora, Sjever i Jug;

5. Presudom je utvrđeno da je ukupno 44 civila ubijeno od strane hrvatskih snaga, a ne 320 kako je tvrdilo Tužiteljstvo, a nije ni 600 kao što je tvrdio HHO, a pogotovo ne 2000 kako tvrdi „Veritas“ i Savo Štrbac.

6. Nije bilo politike neistraživanja zločina od strane hrvatskih vlasti.

7. Stambeni zakoni poslije Oluje nisu bili u koliziji s međunarodnim humanitarnim pravom."