Ovo je jedan od zadnjih intervjua koji je dao Igor Mandić. Progovorio je o najvećoj tragediji, opijanju u getu i prvoj pronevjeri koju je napravio

U djetinjstvu i tijekom školovanja bio sam jedan, do 16. godine, pitomi malograđanski sin, ali nakon majčine smrti, koja je umrla kada sam imao 16 godina, malo sam se raspustio, podivljao, propio, činio razne nepodopštine. Meni je bilo neugodno iskustvo kada su mi kolege povjerili na čuvanje blagajnu s novcem od naših plesnjaka koje smo kao škola držali, a ja sam bio  jedan od organizatora, povjerili su mi taj utržak i ja sam ga propio i to pijući u getu – u to vrijeme to je bio jedan prljavi dio Splita – zajedno s kriminalcima, švercerima, kurvama. U moje vrijeme to je bila špelunka u koju su zalazili otpadnici svih vrsta i ja kao otpadnik i malograđanski sin, ali koji je htio svakoga častiti, a častio sam društvenim parama. Bila je to moja prva i jedina pronevjera koju sam napravio u životu i završila je tako da sam ostao postiđen i posran jer su mi kolege to oprostili.