Ovo je područje bilo poprilično zapušteno: Može li Banovina doživjeti preporod

Banovina ili Banija? Ovisi koga pitate. Nema konsenzusa, kao što ga nema ni oko odgovora na pitanje tko je odgovoran što neka sela u tom dijelu Hrvatske još žive u mraku. Doslovno. Postoje ta sela u kojima se večera kuha uz svijeću, a dok se samo nekoliko desetaka kilometara dalje razmišlja o brzinama širokopojasnog interneta ili osvjetljavanju avenija štedljivom LED tehnologijom, u nekim zaselcima oko Petrinje, Siska i Gline luksuz je dobiti dobar signal za mobitel ili upregnuti običnu žarulju od 40 watta.

Tko je tome kriv? Vlast otprije 70, 50, 30, 10 godina ili ova današnja? Sad, nakon strašnog potresa, ipak je ključno pitanje – može li se taj kraj obnoviti i razviti tako da se u nj useljava, a ne da se iz njega bježi? Razloga za optimizam ima.

– Za mene je ispravno reći Banovina. Banija je bila za vrijeme komunizma, a od 90-ih godina je Banovina – odmah će “u glavu” obrtnica Ivančica Kudlek, vlasnica, uz ostalo, i adrenalinskog centra u Nebojanu, koji je nazvala “adrenalinskom avanturom u Banovini”.

Uz nju je u obrtu zaposleno još četvero ljudi koji su također ostali bez kuća i primanja u potresu. Nakon 25 godina rada vratili su se na početak.

– Priliku za razvoj vidimo jedino u tome da država pomogne u obnovi prvenstveno malog i srednjeg poduzetništva jer grad koji ne zadovoljava osnovne potrebe za život nije grad. Isto tako, grad bez ljudi ne treba nikome. Od države očekujemo što hitnije financijske mjere i da ista ta država osigura sredstva s kojima bismo mi sami mogli krenuti u obnovu, a ne čekati nekoliko godina dok ne dođemo na red. Očekujemo i da država nastavi pomagati cijelo vrijeme obnove jer, ako se i pokrenu neke djelatnosti, radit će sa samo 20 posto kapaciteta. Država mora pratiti cijeli razvoj ovoga kraja, što nije učinila punih 25 godina, zbog čega je i došlo do ovakvoga stanja u Petrinji. Država mora smanjiti i administraciju koja će otežavati obnovu. Očekujemo također da se obnova ne svede ne politiku i politička prepucavanja. U ovom trenutku bitni su samo ljudi, djeca i mladost. Da ostanu – ističe.

Ne zanima je, veli, strančarenje, ne zanimaju je HDZ, SDP, ovi, oni.

– Prije 25 godina, nakon rata, obnovile su se kuće, a nisu se otvorila radna mjesta. Ne mogu se jesti zidovi – kaže.

I oči brojnih drugih stanovnika potresom razrušene Banovine uprte su prema Zagrebu koji je tu blizu, na sat vremena vožnje. Ne krene li se hitno u obnovu, doći će do vala iseljavanja radno sposobnog stanovništva. Starčad neće nikamo, oni se ne daju sa svojih ognjišta, u kojima životare s malim penzijama, socijalnom pomoći i blagom u stajama.

Petrinja, grad na ušću rječice Petrinjičice u Kupu, pedesetak kilometara jugoistočno od Zagreba, za posljednjeg popisa stanovništva 2011. imala je 24.671 stanovnika, od kojih gotovo 70 posto živi u samoj Petrinji i prigradskom naselju Mošćenica. Gradu upravno pripadaju još 53 manja sela. Neka nose doista živopisna imena. Begovići, Bijelnik, Blinja, Cepeliš, Čuntić, Dodoši, Donja Pastuša, Gornja Mlinoga, Hrvatski Čuntić, Klinac, Mačkovo Selo, Nebojan, Sibić, Veliki Šušnjar, Pecki, Stražbenica, Tremušnjak... Među njima je Strašnik, koji je postao svojevrsni simbol “kokošarenja” u obnovi nakon Domovinskog rata.

Video potresa u Sisku: Čuje se rušenje pročelja bolnice, ljudi u autima nisu znali što se događa

Video: Čitatelj

Potres je i tamo razgolio kuće bez kralježnica, cigle bez veziva i armature. No time će se baviti istražna tijela.

– Strašan potres nama je više naštetio psihički nego materijalno jer smo, hvala Bogu, dobro prošli, za razliku od nekih drugih sela. Banovina je uvijek bila slijepo crijevo ove države o kojem su svi šutjeli, a sada progovaraju nakon 30 godina. Jedina prilika za ostanak ljudi je brza izgradnja Petrinje i okolice. Drugog načina nema. Probajte kao novinar pronaći grad u Europi koji je u 30 godina doživio dvije velike katastrofe, rat i potres, a između toga, valjda da ne bude mira i dosade, još i poplave. Neki ljudi sad opet moraju ispočetka! Petrinja kao grad koji je pretrpio veliku štetu, ljudsku i materijalnu, ni nakon 30 godina nema ratni muzej, nema nove zgrade, nema infrastrukture, nema nove tvornice. Ljudi se iseljavaju. Ali imamo gelere, ostatke ruševina i minska polja, a sad i opet srušeni grad i još jednu traumu za ljude koji se još nisu ni oporavili od rata! Jedini izlaz i spas za Petrinju i Banovinu je brza izgradnja, otvaranje radnih mjesta kroz veće firme koje treba rasteretiti da dođu ulagati. Bili smo i do potresa daleko od Zagreba, a sad smo i 20 centimetara, za koliko se pomaknula ploča,  dalje. Ipak, iskreno mislim da mi nismo tako daleko od naprednog Zagreba. Samo 50 kilometara, i to treba iskoristiti. Treba samo dati poticaje ulagačima da otvaraju radna mjesta. I turizam može biti jedna od grana koja može ovaj kraj dignuti iz pepela. Potencijal je velik, samo što je neiskorišten. Probleme može riješiti jedino Vlada i nitko drugi. Neka daju ljudima posao i dobre plaće pa će si sami kuće izgraditi, no ako rade za 3000 kuna mjesečno, onda su ovisni o državi na sve načine. Optimist sam i vjerujem da će gradonačelnici i Vlada naći brzo rješenje, da će ovaj kraj pretvoriti u konkurentan dio naše domovine i da će pomoći ljudima da ostanu na svome ognjištu – ne očajava Alen Tišinić iz Korablje Tišinić u Taborištu kod Petrinje, popularnog izletišta.

Prema popisu iz 2011. nacionalni sastav Petrinje bio je sljedeći: Hrvata je 82,35 posto, Srba 12, a ostalih 5,65 posto. Broj stanovnika opada, i to svih narodnosti. Nužno je donijeti i provoditi odgovarajuće populacijske politike, upozorava demograf prof. dr. Anđelko Akrap.

O važnosti donošenja dugoročne strategije ukupnog razvoja i demografske politike govori još od 1970-ih.

– Kao da odjednom otkrivamo da su veliki prostori opustjeli i zapušteni, da je preostalo starije stanovništvo koje je većinom orijentirano na socijalnu pomoć i skrb. Hrvatska se treba suočiti s činjenicom da je demografski opustjela. Od 1991. ima stalno veći broj umrlih nego živorođenih, neprekinuto se iseljavanjem gubi stanovništvo – upozorava prof. dr. Akrap.

Nekadašnja općina Glina još od 1987. ima, veli, veći broj umrlih nego živorođenih, dakle i prije Domovinskog rata.

– Domovinski rat je samo ubrzao ono što je bilo već započeto. Naglašena neravnomjerna gospodarska razvijenost između hrvatskih zemljopisnih cjelina, uz izostanak društvene intervencije, neprekinuto potiče sve veću prostornu demografsku neravnotežu. Demografski potencijali i neodgovarajuća ekonomska politika su ograničavajući čimbenik poduzetnicima za investiranje u nerazvijena područja. Mjerama ekonomske politike treba stimulirati poduzetnike za investiranje u naglašeno depopulacijske prostore, one podrazumijevaju i državne subvencije i porezne olakšice. Svi se depopulacijski prostori ne mogu revitalizirati. Trebaju se utvrditi naselja i prostori važni s nacionalnih strateških interesa. Hrvatska nije odredila, usmjeravanjem investicija, mikroregionalne i regionalne nositelje razvoja. Tu je nužna intervencija države – zaključuje demograf Akrap.

Država najavila pomoć

Ministar gospodarstva i održivog razvoja dr. sc. Tomislav Ćorić najavio je prije nekoliko dana u Sisku da će učiniti sve da se pomogne u revitalizaciji gospodarstva jer su upravo poduzetnici pokretači obnove i života na ovim područjima. Ministarstvo će financirati obnovu objekata malih i srednjih poduzetnika na području pogođenom potresom s 10 milijuna kuna.

Vlada će, najavio je dalje, vrlo skoro izraditi strategiju razvoja tog područja, a Ministarstvo koje vodi će raspisati i natječaj vrijedan milijardu i pol kuna za povećanje proizvodnih kapaciteta. Ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Josip Aladrović rekao pak je da su mjere za očuvanje radnih mjesta proširili na poslodavce i radnike kojima je potres ugrozio poslovnu aktivnost, za što je osigurano 160 milijuna kuna za sljedeća dva mjeseca. Razrađen je i program javnog rada za 500 osoba na otklanjanju šteta od potresa, a ubrzana je i isplata jednokratne naknade preko centara za socijalnu skrb.

- Revitalizacija aktivnosti tog područja nužna je za stabilnost cjelokupnog tržišta rada, pogotovo sad kad vidimo da mjere imaju učinka i da je razina nezaposlenosti na razini europskog prosjeka – rekao je Aladrović.

Vjeran Vrbanec, šef Hamag-Bicroa, istaknuo je da na području Sisačko-moslavačke županije imaju sklopljenih 637 ugovora s poduzetnicima u vrijednosti od 475,7 milijuna kuna. Na području te županije sa 172.000 stanovnika radi oko 1250 tvrtki. U potresu je oštećeno oko 870 trgovačkih društava i obrta. Površinom od 4468 četvornih kilometara spada među najveće županije jer zauzima gotovo osam posto kopnenog teritorija. Polovicu, oko 236.000 hektara, čine poljoprivredne površine, a 44 posto šume, na što se gleda kao na značajan gospodarski resurs. Zasad neiskorišten.

Uklonjen je toranj sisačke katedrale stradale u potresu

Problem za investitore su i nesređeni katastar i zemljišne knjige. Prema površini poljoprivrednog zemljišta ta županija je na drugom mjestu u Hrvatskoj, odmah iza Osječko-baranjske. Oko 190.500 hektara vodi se kao obradivo. Čakovečka Mesna industrija Vajda u svojem sustavu kooperacije ima i pet  kooperanata na području Banovine.

– Potencijala ima puno, postoje mnoge farme na Baniji koje su napuštene i u kojima s određenim ulaganjem možemo nanovo oživiti prvenstveno svinjogojstvo. To su vrijedni ljudi, žele raditi i zarađivati vlastiti kruh i smatram da uz našu podršku, ali i veći poticaj i aktivnost same države, u ovom teškom razdoblju Baniji možemo dati nadu – kaže Alen Kajmović, direktor Vajde, tvrtke iz grupacije Braće Pivac. Zanimljiv je podatak da je u Glini nekad bio jedan od najvećih stočnih sajmova u bivšoj državi. Najznačajniji trgovinski partneri tvrtkama u izvozu i dalje su zemlje Europske unije – Austrija, Italija, Njemačka, a potom i zemlje u okruženju, Srbija i Bosna i Hercegovina. Najznačajnija izvozna djelatnost je prerađivačka industrija koja ostvaruje gotovo 98 posto ukupnog izvoza, najviše u  proizvodnji kemikalija i kemijskih proizvoda, pa u proizvodnji metala, hrane i pića te preradi drva i proizvoda od drva, osim namještaja kao proizvoda s dodanom vrijednošću. Još je premalo finalnih proizvoda poput namještaja i stolarije.

Na lokaciji na kojoj je nekad radila pamučna industrija u Glini, krajem 2009. osnovana je tvrtka BE-TO Glina, čija je osnovna djelatnost gradnja bioelektrane na drvni otpad i drvnu sječku. Planira se zapošljavanje većeg broja djelatnika kad se projekt u potpunosti realizira. HERA je sredinom prošle godine toj tvrtki na sedam godina produljila dozvolu za obavljanje energetske djelatnosti proizvodnje toplinske energije. To je poduzeće dio Sherif grupe, baš kao i Drvni centar Glina, koji se bavi drvoprerađivačkom industrijom.

– Najveći potencijal je u prirodnim resursima poput šuma, nove tehnologije u preradi, ulaganje u robotiku i automatizaciju. Ljudi ovdje znaju raditi, sad samo treba ulagati u nove tehnologije kako bi se povećala dodana vrijednost i plaće. Naš jedini zahtjev prema ministarstvima je bio da se obnovi infrastrukturu i ljudima pomogne oko krova nad glavom. Nas u investicijama ne prati razvoj infrastrukture. Uložili smo 600 milijuna kuna u nekoliko godina, a nemamo poštene ceste, vode i kanalizacije – govori nam direktor Elmor Baraković.

Radnike možeš zadržati samo većim plaćama, no problem je kvaliteta života. Lako je uvesti radnike, ali nema domicilne radne snage koja bi tu i trošila.

– Netko neće ovdje raditi za 1000 eura, nego će otići u Zagreb za 800 jer tamo ima sve sadržaje. Ovdje nemate ni gdje potrošiti novac. Digitalno pismeni mladi odlaze – nabraja i iznosi primjer Austrije gdje se u gradovima plaća veći porez kako bi se sačuvala ruralna područja.

Nude se beneficije za život u selima. U raznim se studijama kao prednosti Banovine nabrajaju još i očuvanost prostora, raznoliki i atraktivni prirodni krajobrazi, rijetka naseljenost županije i očuvana tradicijska graditeljska baština.

U Sisku jeftinije nego u Zagrebu

U Sisku se početkom 20. stoljeća razvija industrija, osobito ona teška, jer je ostao je izvan glavnih željezničkih tokova važnih za trgovinu. Industrija se još jače razvila nakon Drugog svjetskog rata, a glavne grane ostaju metalurška, naftna, kemijska, prehrambena i drvna industrija. Nakon Domovinskog rata počela je faza deindustrijalizacije koja još traje. Kako zadržati ljude da se ne iseljavaju?

– Kad nekome date posao i omogućite mu da dostojanstveno živi s obitelji u svom domu, taj ni minute ne razmišlja o odlasku. Nije to neka teška formula koju znaju samo odabrani. To je svima jasno! – kaže nam gradonačelnica Siska Kristina Ikić Baniček i dodaje da ne očekuje previše od državne vlasti.

  – Ništa nam neće pasti u krilo a da se za to ne izborimo sami – veli.

Kako to, pitamo je, da na području Banovine ima još toliko zapuštenih sela bez vode i struje?

– Banija je u ratu raseljena i nikada u potpunosti više nije naseljena. U neke zaselke život se nikada nije vratio. Velik broj povratnika to su bili samo na papiru, a da se realno nikada više nisu vratili. Ne možemo vratiti kotač vremena. Problem je što se mladi ljudi nisu imali čemu vratiti. Nekada su Željezara ili Gavrilović zapošljavali tisuće ljudi u izdvojenim pogonima i kao kooperante. Danas toga više nema pa nema ni mladih ljudi za koje bi se infrastruktura održavala kao nekada – kaže.

Rješenje demografskih problema je, smatra, jednostavno.

– Djecu imaju mladi ljudi koji imaju posao i krov nad glavom. Sezonski i honorarni radnici, koji u banku ne mogu ni ući na ulazna vrata a da ih ne potjeraju jer nisu zaposleni na neodređeno, nemaju šanse zasnovati obitelj – ističe Ikić Baniček koju smo upitali i kako vidi Banovinu za 20 godina.

– S obzirom na to da je nakon potresa, u posljednjih 14 dana, 1100 stanovnika Sisačko-moslavačke županije službeno u policiji promijenilo prebivalište ili boravište te se iselilo iz županije, nije teško pretpostaviti što će se događati sljedećih 20 godina – kaže.

Sve više vikendica i napuštenih kuća zamijenit će, pribojava se, žive ljude bez kojih nema djece i budućnosti. – Život će se održati u gradovima poput Gline i Siska u kojima djeluju neke tvrtke i ustanove, ali demografskog oporavka neće biti – smatra.

Grad Sisak investitorima poručuje da je u usporedbi s gradovima u okruženju povoljniji po cijeni smještaja, usluga i javnog prijevoza. Životni i troškovi rada su, vele, i do 30 posto manji od usporedivih gradova. Grad ima razvijenu i uređenu infrastrukturu iskoristivu za proizvodnu, prerađivačku, poljoprivrednu ili turističku djelatnost. Sisačka luka jedna je od četiri međunarodne riječne luke u Hrvatskoj, a tu je i blizina Zagreba i međunarodne zračne luke.

– Oko 7000 radno sposobnih osoba može odmah početi s radom. Više od polovice radnika govori barem jedan strani jezik, najčešće engleski ili njemački. Njih 65 posto ima srednju stručnu spremu, od toga polovica u proizvodnim zanimanjima, i devet posto je fakultetski obrazovanih – vabe investitore.

Povjesničar dr. sc. Hrvoje Klasić, rodom iz Siska, ističe da je taj prostor Banovine vrlo zanimljiv. Svojim položajem je samo srce Hrvatske, a ujedno i granica.

– To je važno naglasiti jer je taj prostor i formiran i naseljen najvećim dijelom kao granica u vrijeme osmanlijskih prodora – veli. Na tom su se području dogodila teška stradanja za vrijeme Drugog svjetskog rata kad je, ističe, ustaški režim provodio teror nad lokalnim civilnim stanovništvom. S druge strane, Banija će uz Kordun biti centar partizanskog pokreta Hrvatske.

– Pokazalo se da Hrvati i Srbi ne moraju ratovati jedni protiv drugih i jedni druge ubijati, nego da mogu i surađivati – kaže.

Nakon Drugog svjetskog rata krenulo se u obnovu i Sisak postaje jedno od najjačih industrijskih središta bivše države. Željezara će zapošljavati 12.000 ljudi, rafinerija 6000, Gavrilović nekoliko tisuća, a pamučna predionica više od tisuću. Uz to, ljudi su se bavili i poljoprivredom.

– Potencijali tog područja su ogromni. Lokacija je izvrsna. Blizina Zagreba i granice s BiH, tu se križaju ceste prema moru i unutrašnjosti, to je kraj bogat šumom i prekrasnom prirodom, prebogat izvorima vode, kraj koji obiluje povijesnim i kulturnim nasljeđem još iz keltskog razdoblja. Kao Siščana žalosti me što su se trebali pojaviti potresi da ljude podsjete ili osvijeste da Banija postoji. Nakon Domovinskog rata je počela obnova i blagi povratak, no nikad onako kako je trebalo i moglo biti – veli.

U teoriji, radi se, domeće, o jednom od najpoželjnijih krajeva za život, biznis i turizam. Potresu usprkos.

– Ne vjerujem da se ne može živjeti na području na kojem postoji opasnost od potresa jer bi se inače iz Japana svi iselili. Sad se trebaju uključiti najbolji stručnjaci koji će sagraditi kuće koje će biti prilagođene najvišim standardima, poput onih u Japanu – zaključuje dr. sc. Klasić.

Dijelu kolača u obnovi nadaju se otac i sin Ivan i Zoran Kovačević. Ivan kaže da se građevinom bavi od 1980. godine, a firmu je nakon umirovljenja prebacio na sina Zorana. Uključili su se proteklih dana i u saniranje šteta na krovovima u Petrinji. No, novac uglavnom zarađuju drugdje.

– Svakog ponedjeljka dva kombija ujutro u šest sati idu za Primorje. Da nema poslova na moru, ne bih mogao raditi. Na javnim natječajima ovdje prođeš tek kad je sve zasićeno. Znate kako je s tim natječajima... Sad se nadamo da će biti posla u obnovi nakon potresa – kaže Ivan.

Dio radnika koje zapošljavaju stigao je iz Bosne.

– Kako su se emocije vezane za gledanje razrušenog grada u kojem smo odrastali počele slijegati, postaje nam jasno da je ovo zaista i prilika za razvoj grada, koju naprosto moramo iskoristiti, kako se ona ne bi pretvorila u zadnji propušteni vlak za razvoj i opstanak života na ovom području. Prva i najvažnija stavka obnove života je vrijeme obnove. Stanovnici ovih područja nemaju vremena za čekanje. Život nastavlja teći, a sigurni domovi, škole, poslovi i javne usluge su nužnost za normalno funkcioniranje – kaže Marko Vučković, predsjednik udruge Pjevački zbor mladih “Mato Bučar” iz Petrinje.

Smatra da ne treba robovati starom izgledu i rasporedu centra grada.

– Očuvanje tradicionalnog izgleda je racionalno u situaciji obnova jedne od kuća ili zgrada, ali u Petrinji se praktički radi o kretanju od nule. Stoga bi gradnja istog nefunkcionalnog centra s jednosmjernim ulicama nelogičnim rasporedom institucija te glavnom prometnicom u samom centru bila vrlo nelogična. Grad Petrinja ima jedinstvenu, ali vrlo vjerojatno i zadnju priliku postati grad budućnosti – kaže Vučković.

Teško se živi i u Glini koja se turistički reklamira kao grad hrvatske himne jer je Josip Runjanin upravo tu skladao Lijepu našu na stihove Antuna Mihanovića. Runjanin je 1840. premješten u graničarsku pješadijsku pukovniju u Glinu, u tadašnju Bansku krajinu. Grad Glina ima čak 69 naselja, jedno manje od Zagreba, a ima svega 7000 stanovnika. U bližoj povijesti najdrastičniji pad broja stanovnika dogodio se nakon Domovinskog rata, kad je s 23.040 stanovnika iz 1991. godine pao na 9868 deset godina kasnije. Razlog su ratna razaranja, iseljavanje hrvatskog, a potom i srpskog stanovništva tijekom i neposredno nakon Domovinskog rata. I to je područje u sastav Hrvatske vraćeno vojno-redarstvenom akcijom Oluja u kolovozu 1995. Alarmantan je danas udio mladih do 15 godina u ukupnom stanovništvu, njih je samo 13 posto, a upravo bi oni trebali biti nositelji razvoja grada u budućnosti.

U strateškom planu razvoja do 2023. navodi se da razvojni plan Gline mora uključivati mogućnost da privuče i zadrži radno sposobno stanovništvo i poduzetnike, a osobito mlađu obrazovanu populaciju koja može doprinositi razvoju IT industrije. Ekonomski analitičar dr. sc. Damir Novotny kaže da je Banovina sad u središtu interesa zbog potresa, no da ništa bolja situacija nije ni na istoku Hrvatske.

– To se nije dogodilo proteklih godinu ili dvije, ekonomske aktivnosti na tom području desetljećima se ne razvijaju. Postoji inercija otprije 150 godina, kad je taj dio bio više upravno i vojno organiziran nego ekonomski. Izuzetak je bio Gavrilović i možda prerada pamuka u Glini, jedan neprirodan industrijski kapacitet koji se oslanjao na uvozni pamuk, a niti je blizu luka niti lokalne sirovine. Dakle, bila je to jedna prilično nerazumna investicija sredinom drugog dijela prošlog stoljeća. Gavrilović je jedini industrijski kapacitet koji se razvijao na temelju poljoprivredne proizvodnje, točnije stočarstva koje je tamo bilo tradicionalno jako. Ljudi koji su se tijekom stoljeća, od osnivanja Vojne krajine, naseljavali iz Bosne, tradicionalno su se orijentirali na stočarstvo, i to na ekstenzivno, vrlo niske produktivnosti. Sve to skupa kulminiralo je s Domovinskim ratom, kad je to područje bilo okupirano. Nakon rata je provedena loša obnova, nije se obnavljala gospodarska infrastruktura, nego samo stambena, i to, vidimo sada, nekvalitetno. Kad tome dodamo i prirodne nepogode, dva velika potresa u stotinjak godina, dolazimo do toga da je taj kraj najmanje razvijen u Hrvatskoj, a tako blizu razvijenog grada Zagreba, što je paradoks. Ovo je povijesna prilika da se taj kraj revitalizira – ističe dr. sc. Novotny.

Moramo se, dodaje, najprije potpuno osloboditi dva mita, onog o Sisku kao industrijskom centru jer on to više ne može biti, kao i mita o teškoj industriji i petrokemiji koja se razvijala početkom prošlog stoljeća zahvaljujući tome što je u blizini, u Ivanić-Gradu, pronađena nafta.

– Ta su dva mita bitno ograničavala ekonomske potencijale toga kraja jer se sve uglavnom svodilo na razvijanje teške industrije za kojom i danas postoji nostalgija. To jednostavno nije smjer u kojem se ovaj kraj može i treba razvijati. Imamo cijeli niz dobrih primjera. Pogledajmo Sloveniju i Austriju. U Sloveniji je Prekmurje i dio oko Metlike imalo tekstilnu industriju koja nije mogla ostvariti takvu produktivnost koja bi stvarala nove vrijednosti i zadovoljavala očekivanja lokalnog stanovništva. Dvije velike tvrtke Mura i Beti koje su nosile razvoj tih nerazvijenih područja nestale su s tržišta, no razvile su se nove. U Metliki je slovenska Vlada učinila sve da stvori nova kvalitetna radna mjesta, privukavši industriju 4.0. Zahvaljujući upornosti Vlade, treći po veličini proizvođač robota na svijetu iz Japana tu je otvorio tvornicu robota. Slično je i u Prekmurju, gdje umjesto Mure imate cijeli niz manjih industrijskih pogona koji su orijentirani na međunarodno tržište. Nešto slično treba napraviti i u potresom pogođenom području, gdje je svijetli izuzetak bivša Plivina tvornica dječje hrane, koja je sad u vlasništvu austrijskog Hippa. Ona je primjer kako se u tom kraju može razvijati prerađivačka industrija – smatra dr. sc. Novotny.

Velika prilika

Sad je, tvrdi, prava prilika za revitalizaciju, ali i za reurbanizaciju Banovine, ali ne onako kako se obnavljalo nakon Domovinskog rata, već s modernijim konceptom. I smanjenjem raspršenosti stanovništva.

– Petrinja ima 55 malih naselja, što je komunalno neodrživo i izaziva velike troškove. Dio stanovništva treba se spustiti u gradove. Nužna je i digitalna infrastruktura kako bi se privuklo investitore iz četvrte industrijske generacije – upozorava.

Vode se rasprave isplati li se zbog pet kuća dovoditi u neko selo struju i vodu. No ne mogu ni svi živjeti u gradovima.

– To je opet jedan od mitova. Pogledajte Austriju, Švicarsku i Sloveniju. Vi morate stanovnike koncentrirati zbog komunalnih troškova. Ne možete osigurati kvalitetne komunalne usluge u raspršenim naseljima. Taj sentiment tih ljudi meni je razumljiv, ali raspršiti ih na 55 naselja za 21. stoljeće je po meni potpuno nerazumno. U Austriji to rješavaju s dualnim rezidencijama. Imate jednu rezidenciju u gradu i jednu na selu. Toga već ima i kod nas, velik broj građana Zagreba ima još jednu kuću na Kupi ili u Baniji.  Ne moraju farmeri nužno stanovati tamo gdje im je farma. To je sad veliki izazov za prostorne planere, arhitekte i urbaniste, da se nađe kompromis. Ne može se revitalizirati svaki zaselak, pogotovo ne jer u njima živi starije stanovništvo. U austrijskom Gradišću su iz pomoć EU fondova podigli cijeli niz rezidencijalnih naselja za stanovnike iz Tirola, starije ljude koji ne mogu šest mjeseci živjeti u snijegu, pa su se spustili u Gradišće. Bio sam tamo, to su krasna naselja za starije parove koji imaju tzv. potpomognuto stanovanje. Ako žele, dio godine borave i u svojim tradicionalnim kućama u Tirolu. Tako i Slovenci rade – kaže dr. sc. Novotny.

Nije problem izgraditi kuće, pa ni kvalitetno, no izgrađena kvalitetna kuća nije ključni razlog života u nekom kraju, napominje ekonomist prof. dr. Ljubo Jurčić.

– Problem je kako stvoriti uvjete u kojima bi ljudi željeli živjeti i raditi, u mnogim dijelovima Hrvatske kao što je i Banovina i vratiti se, ili se doseliti? Za dugi rok rješenja su cjelovita i konzistentna ekonomska i socijalna politika s jasnom suvremenom dugoročnom strategijom. Za kratki rok, od sada do deset godina, treba jasan plan i dinamika, o izgradnji suvremene fizičke i institucionalne, gospodarske i socijalne infrastrukture s ciljem stvaranja uvjeta poželjnih za raditi i živjeti. Ali ni to nije ni blizu dovoljno. Praktično pokretanje proizvodnje i otvaranje kvalitetnih radnih mjesta je ključno. To neće ići bez puno veće uloge države. Od sada pa za idućih deset godina trebat će dominantna njena uloga kroz razvijenih sustav različitih institucija i potpora. Temelj tih potpora nije oslobađanje od poreza, komunalnih naknada, davanja jeftinih ili bespovratnih kredita i sličnog. To je samo zavaravanje i zamazivanje očiju. U prvom razdoblju proizvodnja neće doći ako većinski partner, kao ulagač i time i preuzimatelj rizika, nije država kroz neki oblik javno-privatnog partnerstva. Država bi se trebala iz partnerstva povući za pet ili najkasnije deset godina – smatra prof. dr. Jurčić.

Ekonomski analitičar dr. sc. Andrej Grubišić uvjerava da za Banovinu, kao ni za bilo drugi dio Hrvatske, ne postoji neki poseban recept. Zalaže se za rezanje državne potrošnje, reduciranje poreza, znatno snižavanje trošarina, ukidanje subvencija za određene biznise, liberalizaciju obrazovanja, zdravstvenih usluga i mirovinskog sustava...

– Ne treba tražiti povlašteni tretman bilo koje regije, već ići s niskim porezima svugdje. Nema za Banovinu recepta u smislu nekog “new deala”. To su utopijske priče. Nema rješenja preko noći. Ne vjerujem u čarobne štapiće politike jer politika može pričati što želi, ali ekonomska realnost ne može se prevariti. Vjerujem u puno privatne inicijative, niske poreze, dobro funkcioniranje sudova, strpljenje i puno rada – ističe dr. sc. Grubišić.

Država se, smatra, treba baviti infrastrukturom, a posao prepustiti privatnoj inicijativi. Kad se postave pravila jednaka za sve, bez diskriminacije, investitore bi, smatra, u taj kraj mogla privući niža cijena rada nego, primjerice, u Zagrebu. U Sisačko-moslavačkoj županiji bez posla je oko 9100 građana, polovica je starijih od 45 godina. Radi oko 42.000 osoba, a umirovljenika je 50.000. Neki se poslodavci žale da ne mogu pronaći radnike ni za 7500 kuna plaće za, na primjer, rad u pilani. U dokumentu o razvojnoj strategiji za cijelu Sisačko-moslavačku županiju kao vizija se navodi da je to “županija gospodarskog rasta temeljenog na inovativnoj, elektroničkoj i izvozno orijentiranoj industriji, poljoprivrednoj proizvodnji i prerađivačkoj industriji, turističko odredište prepoznatljive očuvane povijesne i kulturne baštine i očuvanih jedinstvenih prirodnih resursa, jedinstvenog doživljaja, razvijene infrastrukture, poželjna ulagačima te za rad i življenje”.

Pa, onda na posao!