‘Ovo je potpuni debakl. Tko je kriv? HDZ, ali i mi sami. Izgubili smo izvorni štih i ostali bez vođe’

Obrisi potpunog rasapa pravaške scene iscrtani su već u izbornoj noći, rasapa koji će potom, neumitno, i uslijediti. A trebalo je biti drukčije, zapravo, dijametralno suprotno tome. Još ne tako davno, prvi put u stoljetnoj časnoj stranačkoj povijesti jedan je od njih – bio je to Ivan Tepeš – predsjedao sjednicom Sabora.

Na krilima nezapamćenog uspjeha očekivali su sedam-osam mandata, kao onda kada su, prije desetak godina, iz saborskih klupa jednakom snagom verbalno granatirali Račanove a potom, podjednako, i Sanaderove ministre.

No, u izbornim stožerima pravaških stranaka prigodno okupljenih u dvije velike koalicije tambure su naglo utihnule, zajedno sa spoznajom o podršci nešto više od dva posto birača, ukupno. I tako su pravaši, prvi put u posljednjih 25 godina moderne hrvatske države, protjerani iz nacionalne arene.

Nestali iz Sabora, pometeni s političke scene. Sve do jedne: i Čista, i Autohtona, i Ujedinjena, i ona s predznakom 1861, kao i ona što nosi ime Ante Starčevića, koja je do jučer obnašala najvišu državnu vlast. Njezini stjegonoše Ivan Tepeš i Pero Ćorić zajedno su osvojili 366 glasova.

Pravaši parlamentarci ispraznili su svoje stolove i otišli, a one stranke koje su pretendirale na ulazak u Sabor ostale su gdje i dosad, na margini, gdje će, sva je prilika, još dugo tavoriti. Tih dana pljuštale su ostavke.

Odstupio je čelnik HSP-a Daniel Srb, potom i Ivan Tepeš iz HSP-a AS. Ubrzo je poraz priznala i Ruža Tomašić, šefica Hrvatske konzervativne stranke, a ostat će zapamćena i njezina prva poslijeizborna izjava: “Prestara sam da me se okolo vodi kao malog majmuna.”

Dražen Keleminec, koji je kao čelnik A-HSP-a za predizborne potrebe podigao i šator u Srbu, utržio je 293 preferencijalna glasa, no pozicije predsjednika ni danas se nije odrekao. Od ostalih lidera pravaških stranaka i strančica već tjednima glasa čuti nije.

Istodobno, pravaši se trude proniknuti u razloge debakla koji se, dakako, nije dogodio preko noći. Stoga je bolno odjeknuo i među pravaškim veteranima. Premda ih odavno nema na sceni, prije samo desetak godina u Saboru je sjedilo njih osmero HSP-ovaca, uglednih i utjecajnih, pa i omiljenih u narodu.

Još ne tako davno Ante Prkačin, Slaven Letica, Boris Kandare, Pejo Trgovčević, Pero Kovačević, Miroslav Rožić ili pak Tonči Tadić u Saboru su činili razliku. Ovog potonjeg, HSP-ovca dr. Tadića, u siječnju 2003. novinari su izabrali za najboljeg saborskog zastupnika.

Razočarani u politiku i politikantstvo, mnogi od njih danas se bave znanošću, publicistikom, novinarstvom, pravom ili pak ugostiteljstvom, nijemo promatrajući urušavanje pravaške scene koju su u nasljeđe ostavili očito pogrešnim ljudima. O tome danas nerado govore javno, pa se i dr. Tadić, ugledni hrvatski fizičar, danas radije bavi interakcijom ionskih snopova na Institutu Ruđer Bošković, nego pravaškom scenom.

“Nisam komentirao HSP otkako sam ga napustio 2007. pa ne bih ni sada”, kazao nam je Tonči Tadić. Puno razgovorljivijim pokazao se pravnik i bivši političar Pero Kovačević, nekoć najaktivniji zastupnik 5. saziva Sabora, koji se danas aktivno bavi obranom haaškog uznika generala Slobodana Praljka, ali i sa žaljenjem promatra mrvljenje pravaške scene.

– Premda je u dugoj povijesti najslavnije hrvatske stranke bilo uspona i padova, posljednji su izbori najveći debakl, bez premca – ustvrdio je odmah. Kada smo ga prisjetili na zlatno doba pravaških “teškaša”, složio se da takvih danas više nema.

– Istina, jako fali taj intelektualni štih. Mi smo prije desetak godina iz saborskih klupa pokrivali prave teme sa svih stajališta tako da nam nitko nije mogao parirati. Znali smo reći da drugim zastupnicima treba od šest mjeseci do šest godina da uopće shvate o čemu mi govorimo.

Bili smo drukčiji i nismo bili kompromitirani aferama – prisjeća se Pero Kovačević. No, novija povijest HSP-a, kako je ustvrdio jedan od veterana pod uvjetom anonimnosti, nije ništa drugo doli jedna velika afera koja je završila mrvljenjem stranke na desetke manjih.

– Nesporno je da su pojedini utemeljitelji HDZ-a, poput Ante Đapića, po nalogu stranke preko noći još za rata postali pravaški lideri. A onda pravaški lideri proizvode prebjege u HDZ, pa HDZ-ovi u HSP, izmišljajući novi brend pod imenom HSP AS i hrpu sitnih stranaka, rušeći pravašku jezgru. Na taj način drukčije nije moglo ni završiti – kaže bivši stranački veteran.

– Oslobađajućom presudom generalima u političkom je smislu završila potreba za postojećim HSP-om, no novi program nikada nije osmišljen. Također, nama pravašima je dobar dio članova i birača, pa i dužnosnika otišao raditi u Njemačku, sve su to bili naši glasovi – kaže još jedan bivši, rezignirani pravaški veteran. I Anto Đapić ima vlastitu viziju uspona i padova pravaške scene.

– Kada smo 2003. osvojili osam mandata, a dvije godine kasnije ostvarili i sjajan uspjeh na lokalnim izborima, Ivo Sanader je udario na HSP, odnosno na mene – kaže Đapić, danas čelnik pravaške stranke Desno. Tvrdi da je percepcija često jača od istine, a istina je da se svih tih godina stvarala percepcija o njemu kao HDZ-ovu satelitu, premda je radio samostalno te u najtvrđim nacionalnim pitanjima bio žestoka opozicija HDZ-u.

– Sanaderu smo se, s pravom, učinili kao snažna i opasna alternativa pa je krenuo u obračun s HSP-om preko mene kao ideologa desnice, kako bi njegov HDZ mogao staviti šapu na pravaško biračko tijelo.

Paralelno je krenuo i sa izvlačenjem naših jakih ljudi iz stranke. Iako su dotad bili odani, jer smo od 1993. išli samo prema gore, s prvim posrtajem svi su od mene oprali ruke. Tada kreće zakon koji je omogućio stranke i strančice s nazivom HSP-a, a meni je nakon 16 godina dozlogrdilo.

Odlučio sam se povući i prepustiti mandat Danielu Srbu, no vrijeme je pokazalo da on nije bio dorastao funkciji. Optuživali su me sam grobar pravaštva, no činjenice govore da je ideološkog, programskog i kadrovski ekipiranog pravaštva bilo samo dok sam ja bio na čelu HSP-a – tvrdi Anto Đapić.

Njegova bivša stranačka kolegica Ruža Tomašić, odnedavno i bivša šefica Konzervativaca, u jednome se s njime slaže.

– Dijelom su za raspad pravaške scene krivi sami pravaši, pogotovo predsjednici stranaka, no dijelom je kriv i HDZ. Ta stranka izgleda ne dopušta malo čvršću, jaču desnicu i čim se ta desnica počne okupljati oni smisle način da je srozaju, iako bi bilo normalno da HDZ-ovci imaju nekog desnijeg od sebe.

Pravaš je morao biti domoljub, bogoljub i čovjekoljub i ne odstupati od toga, a dobro znamo da je u pravaštvu bilo svega pa su se ljudi razočarali. Postoje pojedinci koji se drže temelja, ali Starčevićevo pravaštvo danas ne postoji – tvrdi Ruža Tomašić, koja se više neće kandidirati, smatrajući da je vrijeme za mlade ljude bez “repova”. Pitamo je o ideji ujedinjenja pravaša.

– Što vam vrijedi nova stranka u kojoj sjede Đapić i Ćorić kada se zna da su ti ljudi krivi za raspad pravaštva – odrješita je Tomašić.

Prozvani Pero Ćorić, glavni tajnik HSP-a AS, ne misli tako.

– Prikazivali su me kao Karamarkova igrača, kao ognjištara koji jede janjetinu i mladi luk i sluša Thompsona, no to ne odgovara činjenicama. Mi smo, nažalost, žrtve. Odigrali smo pet dobrih utakmica s HDZ-om i onda nam kažu da više nismo dobri partneri. Za debakl pravaša kriv je stariji brat, kriv je HDZ, to ide njima na dušu – kaže Ćorić, kojeg pitamo što to govori o snazi pravaštva ako ga samo tako pregazi “stariji brat”.

– Pa dobro, mi smo i pobjeđivali, uspjeli smo pravaštvo dovesti na čelo Sabora, pokazali smo da smo sposobni obnašati vlast – odgovara Ćorić, uzdajući se u novo mlado vodstvo stranke koje će, uz pomoć veterana, opet biti perjanica pravaša.

– Mislim da će iz HDZ-a biti izguran i degradiran cijeli niz desničara, da Plenković to neće uspjeti amortizirati i da će oni tražiti prostor. Pravaši su neuništivi – uvjeren je Ćorić.

Njegov stranački kolega i dojučerašnji potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš uzroke debakla ponajprije vidi u razmrvljenosti pravaške scene, dijelu glasača koji su glas dali HDZ-u koji je pokrio prostor od centra nadesno, a ponešto je, smatra, otišlo i Mostu.

– Pravaši trebaju napraviti analizu kako ponovno biti treći put. Pravaška ideja ima budućnost i svi politički akteri s pravaške scene trebaju sjesti za stol i nastupiti kroz jednu jaku stranku ili koaliciju u kojoj trebaju biti svi s pravaškim predznakom. Imao sam dobru volju to učiniti i prije zadnjih izbora, ali nije išlo.

No, treba upirati i dalje, skupiti glave i napraviti kvalitetan program i odrediti smjer – smatra budući europarlamentarac Ivan Tepeš.

Ideju ujedinjenja zagovara i veteran Pero Kovačević.

– Nauk Starčevića može biti aktualan i danas, ali se mora vratiti izvorni štih koji podrazumijeva uspostavu prava i države po volji građana, kao i moderna platforma u čijem je fokusu čovjek. Krajnji je trenutak da se pravaške stranke ujedine, a ako se počne raditi, već se na lokalnim izborima mogu vratiti – kaže Kovačević.

I Đapić tvrdi da ima prostora za pravaše jer će se vrlo brzo pokazati “sve slabosti politike koja sluša Bruxelles”.

– U tijeku je medeni mjesec HDZ-a, ali to ne može dugo trajati. Problemi će početi kada propuste Aleksandra Vučića u EU i dopuste jačanje uloge Srbije u regiji. Zato treba imati snažnu stranku desnice kao korektiv takvih tema jer problem nastaje kada se radi o nacionalnim interesima.

Zato je potrebna jezgra ozbiljnih ljudi, desnih intelektualaca, ja nemam aspiracija predvoditi ih, ali želim pomoći da se pokrenu – kaže Đapić.

Jer, nesloga pravaša poput karme prati još od 1894. i osnivačke skupštine u Zadru. Razjedinjeni pravaši u jednome se ipak slažu: o nužnosti dovođenja jake, karizmatične ličnosti koja će ih podići iz pepela i povesti u pobjedu, nekoga nalik na onog koji ovih dana očekuje rasplet svoje političke sudbine unutar HDZ-a, Zlatka Hasanbegovića. Ili, pak, upravo njega. 

>> Hrvoje Niče novi predsjednik HSP-a AS. Ćorić: Ne skačemo od sreće jer četnici preuzimaju državne tvrtke