Nekako u ovo doba prije godinu dana u Pučišćima na otoku Braču održan je referendum o opozivu načelnika općine Marina Kaštelana (HDZ) i njegova zamjenika Alena Parunova (HDZ). Bio je to prvi referendum o opozivu nekog čelnika lokalne vlasti otkako su u Hrvatskoj ozakonjeni izravni izbori načelnika općina, gradonačelnika i župana. Inicirala ga je udruga „Žene kamene“, nezadovoljna ponašanjem prvaka mjesne vlasti u aferi Jadrankamen, jednoj u nizu mračnih hrvatskih privatizacijskih priča iz devedesetih godina čije se posljedice osjećaju do danas. „Žene kamene“ bile su civilna ispostava Jadrankamenova sindikata čiji su čelnici i mnogi članovi – a prednjačio je predsjednik sindikata, militantni demagog Tonči Drpić - i sami bili višestruko i višeznačno upleteni u privatizacijsku aferu od njezina početka, premda su se nakon ekonomskog sloma tvrtke javnosti prikazivali isključivo kao nevine žrtve koje u toj mutnoj i tužnoj otočkoj priči nisu „ni luk mirisale ni luk jele“.
Na strani sindikata bili su javna televizija, TBF, angažirani splitski i dalmatinski intelektualci i mnogi drugi. O aferi se izvještavalo mjesecima, javna je televizija prometnula Drpića u jednoga od protuprivatizacijskih i protukapitalističkih heroja našeg doba, kampanja protiv protivnika sindikata i njihove strane priče vodila se praktično neprestance, a referendum je ipak propao. Od 2.403 upisana birača glasovalo je 646 ili 31,6 posto – mnogo manje od zakonski propisane natpolovične većine koja referendum čini pravovaljanim. No golema većina onih koji su glasovali, čak 88,7 posto, izjasnila se za smjenu općinskog dvojca. Obje su se strane stoga proglasile pobjednicima. Kaštelan je izjavio da je referendum pokazao kako sindikat Jadrankamena nema potporu većine u vlastitoj općini i da je upravo tiha većina, koja valjda zna što se sve zbivalo na otoku i tko je igrao kakvu ulogu u hudoj sudbi Jadrankamena, presudila pravedno. Drpić je pak izjavio da je većina glasača poduprla smjenu općinskog dvojca i tako stala na njegovu stranu.
>> Referendum o Srđu nije uspio! Pogledajte kako investitori slave
Pervertirane političke zamisli
Referendum o opozivu izravno izabranih čelnika lokalnih vlasti sam je po sebi umnogome izraz pervertiranih političkih zamisli. Referendumi se, načelno gledano, raspisuju da bi građani neposredno odlučili o nekome važnom političkom, privrednom, socijalnom ili moralnom pitanju, a ne o sudbini pojedinaca. Referendumska je agenda problemska, a ne osobna. Problemski referendumi bitno se razlikuju od personalnih plebiscita. No kako se pisci zakona o lokalnim izborima nisu usudili izravno izabrane čelnike lokalnih vlasti proglasiti nesmjenjivima, a nisu znali ni tko bi ih ni kako trebao smijeniti a da se ne suspendira njihova izravna demokratska legitimnost, sjetili su se referenduma. Otpočetka se pak znalo da od smjena na referendumima neće biti ništa i da su izravno izabrani načelnici, gradonačelnici i župani praktično nesmjenjivi. To bi birači morali imati na umu na predstojećim lokalnim izborima: kad nekoga jednom izaberu, on im je suđen do kraja mandata što god radio i kako god se ponašao. To bi morali imati na umu i birači Pučišća koji će se na svibanjskim lokalnim izborima suočiti i s listom Hrvatskoga demokratskog slobodarskog saveza Dalmacije (HDSSD), dalmatinskom verzijom Glavaševa HDSSB-a, koji u tom mjestu ima respektabilan ogranak s više od stotinu članova koje predvodi Tonči Drpić. Kad Kaštelana nije uspio smijeniti referendumom, Drpić će to pokušati učiniti na izborima. Kad su zakazale „Žene kamene“, ne bi smjela zakazati politička stranka. Eto pouke sindikalistu Vilimu Ribiću od sindikalista Tončija Drpića kako krenuti „trećim putem“, premda Ribić to odavno zna, kao što zna i zašto se tim putem nikad nije uputio.
No ostavi li se postrance kvazireferendumska priroda postupka smjene čelnika lokalne vlasti, u prvi plan izbija šira i važnija dimenzija zgode iz Pučišća. U njoj su se, naime, mogli nazrijeti obrisi obrasca budućih referendumskih priča koji su postali posve bjelodani na nedavnom referendumu u Dubrovniku: slab odaziv birača, opstrukcija tihe lokalne većine, proglašenje pobjede na obje sukobljene strane kao izraz, recimo to tako, sudara pristaša proceduralne i supstancijalne legitimnosti odluka, neuređeno i nelogično referendumsko zakonodavstvo, neprikriveno likovanje lokalne i nacionalne predstavničke vlasti zbog propasti referenduma, zbunjenost i potištenost zagovornika referendumske i izravne demokracije uopće te, iznad svega, razmjere i dubina dezangažiranosti građanstva i slabosti civilnog društva u Hrvatskoj.
Sve su te dimenzije međusobno povezane i isprepletene. No razlikuju se kutovi gledanja na pojedine od njih. Zagovornici referenduma u prvi plan ističu loše referendumsko zakonodavstvo i za propast referenduma okrivljuju ponajprije previsok participacijski kvorum. Opravdano upozoravaju na to da nacionalne vlasti prilagođuju odredbe o referendumu vlastitim političkim interesima. Tako su ukinule zakonski participacijski prag na nacionalnom referendumu o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, ali su ga zadržale na lokalnim referendumima na kojima se odlučuje o pitanjima koja nemaju ni približnu sudbinsku važnost za društvo i državu. Inzistiraju na supstancijalnoj legitimnosti referendumskih odluka, a ne njihovu legitimiranju na temelju poštovanja pravila formalne procedure kojom se donose. Fanatični pobornici referenduma ne žele nikakve normativne participacijske pragove kojima se uvjetuje legitimnost volje većine glasača koji su izašli na referendum. Neki od njih samo su korak od toga da se pretvore u zagovornike tiranije manjine te se čini da katkad nije zgorega podsjetiti na stari demokratski diktum prema kojemu „i većina ima pravo“. Izbjegavaju, međutim, govoriti o slabom izlasku glasača na referendume. Kad to čine, a čine to s očitom nelagodom, krivce nalaze u smicalicama vlasti i manipulacijama medija.
Premda se nijedan od tih argumenata ne može posve odbaciti, prave uzroke sloma „referendumske demokracije“ u Hrvatskoj i prije no što je doista zaživjela treba tražiti u dezangažiranom građanstvu i slabome civilnom društvu čiji akteri – građanske inicijative, društveni pokreti, sindikati, nevladine udruge, neovisni mediji i dr. - nisu sposobni razbiti ili mwakar smanjiti silnu političku pasivnost građana. Velika većina birača u Dubrovniku bila je dobro upućena u projekt na Srđu. Pobornici i protivnici tog projekta vodili su dugu i intenzivnu političku kampanju koja je, kao rijetko kad u Hrvatskoj, bila izrazito problemski profilirana te se najviše govorilo i pisalo upravo o prijepornom projektu na Srđu. Bez imalo ustručavanja može se reći da su uoči referenduma Dubrovčani i Dubrovčanke činili pristojno informirano glasačko tijelo. Teško je stoga zamisliti da pojedinci nisu imali vlastiti stav o tom slučaju. Stav su imali, ali su svjesno odlučili da ga neposredno ne materijaliziraju tako što će na glasačkom listiću zaokružiti jednu od dvije ponuđene opcije. No svoj su stav materijalizirali posredno tako što su opstruirali referendum i izazvali njegovu propast. Tiha natpolovična većina posredno je odlučila da projekt na Srđu treba realizirati, makar zavaravala samu sebe da je ostala postrance i da se nije svrstala ni na jednu stranu. To je srž dubrovačke referendumske priče. Sve su drugo izmotavanja i izbjegavanja suočavanja s bitnim političkim činjenicama.
>> Zaprešićani se izborili – idu na referendum o Novim dvorima
Zašto građani ne žele
Izuzmu li se svojedobni učestali socijalistički referendumi o samodoprinosima kojima se gradilo sve i svašta, uključujući i kostur nikad dovršene zagrebačke bolnice, referendumska praksa u Hrvatskoj nije ukorijenjena. Ako se mjerilom uspješnosti referenduma smatra izlaznost natpolovične većine birača, onda je uspio samo referendum o državnoj neovisnosti Hrvatske. Neuspješni su bili i referendumi u onim sredinama, od Pučišća preko Fužina do Dubrovnika, u kojima velika većina birača izlazi i na nacionalne i na lokalne izbore. Na lokalne izbore u Pučišćima 2009. izašlo je oko 76 posto, a na referendum oko 32 posto birača. Ne znam točno koliko je birača izašlo na lokalne izbore u Dubrovniku iste te godine, jer se na službenim stranicama Državnoga izbornog povjerenstva i četiri godine nakon održanih izbora nalaze podaci o izlaznosti do 16 sati! Usput rečeno, to je isto ono državno tijelo koje na kratke kritičke primjedbe upućene jednoj svojoj članici odgovara službenim dopisom što ga potpisuje njegov čelnik, ujedno i predsjednik Vrhovnog suda, u kojemu hvali samo sebe i poziva se na pohvale kojekakvih međunarodnih organizacija.
Ako je neuspjeh referenduma donekle i shvatljiv u mirnim i prosperitetnim vremenima kada vlast dobro radi svoj posao, kako to da ga u doba duboke krize građani ne žele iskoristiti kao oružje protiv nepopularne Vlade i političke klase uopće? Zašto građani ne žele biti kolektivni igrač veta koji blokira i suspendira odluke mrske koalicije političke i financijske oligarhije protiv koje grme sindikati, Lesarovi laburisti, Grubišićevi etičari, javni intelektualci, ali i obični građani u svojim domovima? Bilo kako bilo, politička klasa dobila je u Dubrovniku još jedan argument da referendum u Hrvatskoj zadrži u statusu nemiloga „opcijskog dodatka“ predstavničkoj demokraciji.
Ni toj klasi ni njezinim protivnicima nije, čini se, jasno da bi referendumi mogli, ako se koristi smisleno i razložno, jačati, a ne samo potkopavati predstavničku demokraciju. Uostalom, nisu oni presudni za opću kvalitetu demokracije. Politolozi koji se bave sustavnim komparativnim izučavanjem referenduma zaključili su da Švicarska, u kojoj su referendumi stalna politička praksa, nije ništa bolja demokracija od Finske u kojoj je nakon Drugoga svjetskog rata održan samo jedan nacionalni referendum. Italija, u kojoj su referendumi razmjerno česti, nipošto nije bolja demokracija od Njemačke u kojoj od Drugoga svjetskog rata nije proveden nijedan nacionalni referendum. No nijedna od tih zemalja ne poznaje takav slom participacijske demokracije, kako izborne tako referendumske, kakav je na djelu u Hrvatskoj. Nad tim se treba zabrinuti.