Ovo su liječnici i sestre koje pacijenti vole i hvale

Biti liječnik više je od profesije. Od njih očekujemo vrhunsku stručnost, jer svoje zdravlje i živote stavljamo u njihove ruke, kao i zdravlje i živote naših najmilijih. Istovremeno od njih očekujemo i strpljivost, empatiju, podršku, osmijeh, lijepu riječ kad nam je najteže...

I to uvijek, što priznat ćete nije lako. Iako zbog pojedinaca nepravedno generaliziramo kako su to ljudi koji primaju plave kuverte, ogromna većina zdravstvenih radnika pošteno daju sve od sebe, profesionalno i ljudski radeći svoj posao koji je uistinu poziv.

Među liječnicima i medicinskim sestrama pronašli smo one koji u svojim bolnicama dobivaju najviše pohvala pacijenata. To su sposobni i stručni ljudi koji odlično obavljaju svoj posao, ali su istodobno “legende”, “dobri duhovi”, “dobre duše” naših bolnica. Predstavljamo vam neke od njih.

Renata Kotur, Osijek

Sati dijalize su me sprijatelji s pacijentima

U 18.30 Renati Kotur počinje još jedna radna noć. 15-ak pacijenata odvela je do kreveta i prikopčala na aparate za dijalizu. Provest će s njima gotovo šest sati pa ih otpratiti kućama, no za nju nema spavanja. Renata je medicinska sestra na Odjelu za dijalizu u KBC-u Osijek, i to već 33 godine. Omiljena je među pacijentima, uvijek ljubazna i spremna pomoći, a i kada njezine kolege upitamo tko je “dobri duh” među njima, uprijet će prstom u samozatajnu Renatu. – Naši pacijenti su stalni, dugogodišnji, svaki drugi dan smo s njima, sve proživljavamo skupa. Četiri sata vezani su za aparat, i još po sat traju dolazak i odlazak – govori 52-godišnja sestra Renata, koja je cijeli radni vijek provela uz pacijente na dijalizi. – Nikada nisam požalila! – odlučno će. Malo joj je žao, priznaje, što nije studirala.

– Najmlađi pacijent kojeg pamtim bio je 12-godišnjak, još pred rat. Transplantiran je, ali je organ, nažalost, otkazao. I danas je s nama – priča. Silni su to sati koje provede uz pacijente pa se uz njih i veže, bolesnici joj se znaju obratiti i imenom. – Veselim se kad idu na transplantaciju, priželjkujem da im to uspije i da imaju kvalitetniji život – kaže. Pacijentima nikada ne prilazi ljutita ili nervozna, pa čak i ako se tako osjeća, svim se silama trudi da oni to ne osjete. Renata se inače opušta čitanjem i pomalo izumrlim običajem – vezenjem. (Suzana Lepan Štefančić)

^{Renata Kotur, autor fotografije: Davor Javorović/PIXSELL}

Željka Bičanić, Slavonski Brod

Rodilje vole kad je ona u rađaonici

Radi uz osmijeh, s mnogo volje i entuzijazma. Svaki slobodan trenutak koristi za učenje i stručno usavršavanje i može poslužiti kao uzor mlađim kolegicama. Tako primalju Željku Bičanić opisuje dr. Josip Samardžić, ravnatelj slavonskobrodske Opće bolnice. Radni vijek, 38 godina, provela je u rodilištu, a ljubavi i energije nikad joj nije nedostajalo. Prije dvije godine dobila je i nagradu Grada Broda “Štit Berislavića”.

– Rađaonica je moja ljubav. Nastojim provesti te mlade žene kroz porod sa što manje traume i stresa – kaže Željka. Oduvijek je htjela biti medicinska sestra, a u odabiru je presudila ljubav prema radu s mladim ženama i bebama. Uvijek je nasmijana, ljubazna i puna empatije pa ne čudi što rodilje priželjkuju da na porod dođu u njezinoj smjeni. Ima majčinski pristup i ističe kako je važno da prvi porod prođe dobro, kako bi se žene usudile roditi i drugi i treći put.

S mnogim pacijenticama ostala je u dobrim odnosima. – Zovu me i traže savjete oko dojenja. U gradu me zaustavljaju i ponosno pokazuju svoju djecu – govori omiljena primalja. Prije desetak je godina okupila ekipu liječnika i sestara i uspješno organizirala trudničke tečajeve, a od prošle jeseni kao vanjska suradnica predaje u Medicinskoj školi. Mladim ženama poručuje da se ne boje poroda. (V. Balen)

^{Željka Bičanić, autor fotografije: Ivan Galović/PIXSELL}

Marija Spajić, Karlovac

Kad dijete kaže da će biti doktor kao ja...

Dr. Marija Spajić 16 godina vodi Dječji odjel karlovačke Opće bolnice i nakon toliko godina rada s najmlađim pacijentima, možemo slobodno reći da njezin broj mobitela zna gotova svaka majka u Karlovačkoj županiji čije je dijete boravilo na njezinu odjelu.

Već je kao gimnazijalka znala da to želi raditi. Strpljiva, nasmijana, posluša problem i napravi sve za djecu, kao da su njezina. – Sin mi je učestalo imao konvulzije, a kada bi odlazio s odjela, dr. Spajić mi je govorila: Imate moj broj, zovite u bilo koje doba.

To je velika stvar i to nikada neću zaboraviti – govori nam jedna majka. Doktorica Spajić za svakog svog pacijenta traži najbolju skrb pa se jednom izborila za liječenje jedne pacijentice, za koju su troškovi liječenja premašivali čitav budžet odjela. Nije, stoga niti čudno da ju je 2011. godine Udruga pacijenata proglasila naj doktorom Hrvatske, a lani je na portalu Mojdoktor dobila najveći broj pohvala pacijenata.

Njezin rad hvale pacijenti, njihovi roditelji, ali i njezini kolege. Uz svu predanost na poslu, sa suprugom urologom odgaja i četvero djece. – Prolazim sve što i druge majke, poput izazova odrastanja, ali uz puno strpljenja i spremnosti nositi se sa životnim poteškoćama, ima rezultata. Osmjeh djece velika je nagrada, posebno kada mi neki kažu da kada odrastu žele biti doktori kao ja – kaže dr. Spajić. (S. Bičak)

^{Marija Spajić, autor fotografije: Kristina Štedul Fabac/PIXSELL}

Goran Kozjak, Čakovec

Dobar liječnik prije svega mora biti čovjek

– Što osim znanja čini dobrog liječnika? Treba prije svega biti čovjek. Morate biti empatični. Uvijek se stavljam u poziciju pacijenta, pa ako netko dođe i zbog neke manje ozljede i minorne bolesti, njemu je to u tom trenutku najveći problem.

Treba s ljudima ljubazno porazgovarati, posebno s roditeljima koji dođu s djetetom. Nastojim im uvijek na što ljepši način objasniti što treba pa su onda i oni smireniji i zadovoljniji – kaže Goran Kozjak (41), specijalist opće kirurgije, ortopedije i traumatologije, koji je od 1. veljače voditelj Odjela za ortopediju i traumatologiju u Županijskoj bolnici Čakovec.

U anketi o zadovoljstvu pacijenata dobio najviše pohvala. Kaže da je iznenađen. – Imam neobičnu antistresnu metodu, volim psovati. To mi je ventil, što nije baš pohvalno. No, ne psujem pred pacijentima, nego pred suradnicima.

Promrmljam si nešto u brk, pa mi je malo lakše – smije se. Nastoji poboljšati organizaciju rada, ali bez novog zapošljavanja je teško. Mjesečno odradi između 260 i 280 sati, sa 6-7 dežurstava. Slobodno vrijeme nastoji provoditi s djecom, blizankama Natašom i Lucijom. Supruga Ivona je također liječnica, trudna je i trenutačno na porodiljnom. – Puno je u bolnici odličnih liječnika kojima bih povjerio u ruke i svoju obitelj i sebe – zaključuje. (Ivica Beti)

^{Goran Kozjak, autor fotografije: Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL}

Veselin Škrabić, Split

Pacijenti me bude noću, ali to je moj izbor

Nije lako suočiti dijete s doživotnom bolesti, a još je teže takvu vijest priopćiti roditeljima. Međutim, i to je dio posla prof. dr. Veselina Škrabića, koji radi s malim pacijentima od kojih neki boluju od dijabetesa.

Iskusni liječnik s 36 godina staža među roditeljima slovi ne samo kao vrhunski stručnjak već i kao čovjek koji zna i želi objasniti stanje, ima strpljenja slušati te dati pravi savjet. – Svi članovi našeg dijabetološkog tima, pa i ja, dostupni smo roditeljima 24 sata na telefon.

Na taj način, kada pravovremeno damo savjet, sprečavamo nepotrebne hospitalizacije, rješavamo situacije koje roditelj sam ne zna riješiti i, naravno, pružamo im emotivnu i psihološku podršku – kaže dr. Škrabić za kojega smo se i sami uvjerili da se javlja na mobitel i na nepoznate brojeve.

– Pokušavamo na vrijeme dati savjet koji će pomoći uklanjanju akutnog problema – pojašnjava dr. Škarić. Puno su ga puta probudili i obitelj se znala pobuniti kada bi ga roditelji zvali u gluho doba noći, a poziv nije bio hitan, ali naglašava kako je to njegov izbor.

– Ispunjava me što gledam odrastanja te djece, od kojih su mnoga već roditelji, a moram vam reći da među mojim pacijentima već postoji niz liječnika. To je možda najljepši dio! – zaključuje dr. Škrabić. (S. Vuković)

^{Veselin Škrebić, autor fotografije: Ivo Čagalj/PIXSELL}

Miroslav Maričić, Sisak

Kupovali smo 'čarobnu kremu' za djecu

Osoblje dječje kirurgije je dobri duh naše bolnice, s ponosom ističe dr. med. Miroslav Petračić, voditelj Odjela za dječju i plastičnu kirurgiju sisačke Opće bolnice “Dr. Ivo Pedišić” koji će iduće godine obilježiti 50 godina djelovanja. Tu su i specijalistice dr. Mateja Marčec i dr. Ana Veljača te medicinske sestre Jasenka Dubravčić, Marica Stojaković, Ljubica Domitrović, Vera Šalić, Marina Čolić, Nataša Benčić, Paulina Medić i Daria Radić Šolić.

Godišnje kroz odjel prođe oko 600 malih pacijenata, a u ambulantama pregledaju još 3000. – Koristimo našu “čarobnu kremu” da ne boli kod vađenja krvi ili stavljanja infuzije i davno prije nego ju je HZZO počeo plaćati, sami smo je kupovali.

Flastere skidamo benzinom da djecu ne boli. Djeca mogu donijeti što žele od kuće, osim kućnih ljubimaca, a pri odlasku mogu izabrati igračku koju će od nas ponijeti kući – govori nam glavna medicinska sestra Jasenka Dubravčić.

Male pacijente prilikom dolaska na krevetu dočeka igračka, a još jedna je na svakom stalku za infuziju. Igraonica je prepuna društvenih igara, igrački, knjiga, slikovnica, no ništa od toga ne pomaže koliko odnos prema djeci. A to djeca osjete pa u spomenar napišu: “Sestra Paulina nježno mi se smije”, “Sestra Daria ima najljepši smiješak”, “Sestra Vera nas zeza”... (D. Prerad)

^{Miroslav Petračić, autor fotografije: Nikola Čutuk/PIXSELL}

>> 'Ima dana kad doma i pas bježi od mene, takve dane imamo svi'

>> Obitelj Mioč, koja je darovala organe prerano preminule kćeri, dobila curicu koja nosi ime po sestri – Božani