Ovo su naše bake i djed stradali u požaru u Andraševcu

S puštanjem u zemlju lijesa s posmrtnim ostacima devedesetogodišnje Ivke Špoljarić ovog je petka s groblja u Klanjcu ispraćena i posljednja žrtva stradala u požaru Doma za stare “Zelena oaza”. No ni Ivkina obitelj ni obitelji Darinke Bekine, Jelene Bogović, Božidara Bertola, Božene Lovrenčić i Danice Kovačić još ne znaju što je tog 11. siječnja bilo uzrokom požara drvene kućice u Andraševcu kod Oroslavja u kojoj su stradali, kao ni je li tim nemoćnim ljudima srce stalo u snu, uslijed gušenja ili su živi izgorjeli.

Pitanja se nižu

Nalaz obdukcije nije gotov, baš kao ni istraga kojoj se kraj ipak nazire pa se stoga pretpostavlja da će za desetak dana biti podnesena kaznena prijava protiv Gabrijele Čičković, vlasnice doma u kojem je stradalo šestero korisnika. Kako sada stvari stoje, sve je izglednije i da će se prijava zaustaviti samo na njoj, odnosno da neće zahvatiti i institucije koje su sve odreda vješto oprale ruke od cijelog slučaja, tvrdeći da su sve poslove iz svoje nadležnosti radili u skladu sa zakonom, nemušto uvjeravajući javnost kako nitko od njih nije imao pojma da u jednom zagorskom selu posluje dom u kojem je, eto, tri puta više štićenika nego što je izdanih dozvola za njihovu skrb.

VIDEO Andrej Plenković u Andraševcu 

Video: Boris Ščitar/Večernji list i Reuters/Pixsell Požar staračkog doma: Andrej Plenković daje izjavu

Nije ništa bilo sumnjivo ni Centru za socijalnu skrb, ni gradonačelniku Oroslavja koji je dom posjetio za božićnih blagdana, ni poreznoj koja je trebala imati uvid u poslovanje jer su uplate išle preko računa, ni županiji koja je Gabrijeli Čičković izdala dozvolu za rad... Baš nitko ništa nije, uvjeravaju, mogao znati, kao da je Oroslavje u najmanju ruku New York s više nego dvostruko stanovnika no što ih ima Hrvatska, a Andraševec Manhattan u kojem je žitelja jedanaest puta više no što ih je u cijeloj Krapinsko-zagorskoj županiji. Pitanja se tako već tri tjedna nižu, odgovora i odgovornih nema jer je “sve bilo u redu” pa nije jasno zašto će se onda, ako je sve valjalo, ipak mijenjati zakon...

Obitelji žrtava odredom kažu da njihovim najmilijima u domu ništa nije nedostajalo, da su imali svu potrebnu skrb, bili čisti i uredni, nahranjeni... K tome, cijena od 3500 kuna za smještaj u domu većini je obitelji u Hrvatskoj prihvatljivija jer tako na malu mirovinu moraju dodati znatno manje od svoje skromne plaće. Za tako teške bolesnike kao što su bili stradali smještaj je drugdje dvostruko skuplji, a pitanje je može li se skrb mjeriti s onom koju su imali. I sa te strane, Gabrijeli Čičković obitelji pokojnika nisu ništa prigovorile niti hoće, svjesne da tragediju koja se dogodila nije izazvala namjerno. S druge strane, jasno je da je isključivo njezina odgovornost što je poslovala ilegalno, imala neprijavljene i objekte i radnike, što su inspekcije i potvrdile, ali tek nakon što je šestero ljudi na stravičan način skončalo. Teško se oteti dojmu da je Gabrijela Čičković godinama radila s druge strane zakona samo zato što je to – mogla.

VIDEO Vatrogasac o požaru u domu za stare i nemoćne

Video: Igor Kralj/PIXSELL

Nekoliko sati prije no što će se oprostiti od majke, sin Ivke Špoljarić nam pripovijeda o majčinih devet desetljeća života. Ivka je imala četvero djece, bila vješta za šivaćim strojem pa je u konačnici zarađivala više od supruga zaposlenog u Tempu. U Zagreb su Špoljarići došli iz Zagorja kao mladi par, smjestivši se najprije kod Ivkine sestre. Nakon što je ostala udovica, Ivka je jedno vrijeme živjela sama. Njezino se zdravstveno stanje počelo pogoršavati prije nešto više od tri godine kada je obitelj počela upoznavati onu tamnu stranu starosti, uništenu brojnim dijagnozama i nemoći. Nakon operacije bedrene kosti u jesen 2016., smještena je novouređeni dom u Petrinji u kojem je bila godinu dana. U tom je razdoblju tri mjeseca provela u bolnici, što zbog slomljene noge, što zbog psihičkih tegoba i obitelj se odlučila premjestiti je u Zagorje, u dom u kojem je Ivka Špoljarić unatoč teškom stanju bila tretirana kao ljudsko biće. Ugovor je sklopljen i potpisan s Gabrijelom Čičković, vlasnicom Zelene oaze. Na ugovoru je bila navedena i adresa – Dolinska 8. No na toj adresi Ivka Špoljarić nikada nije i bila već je najprije bila smještena na broj 22, a zatim u drvenu kućicu pokraj nje.

Premještaji su u domu bili česti, a za nepokretne je osobe najprikladniji bio smještaj upravo u toj drvenoj kući jer ih se iz nje lakše moglo u kolicima izgurati van, a bilo je lakše i ako bi se nekoga od njih moralo na nosilima iznijeti zbog odlaska u bolnicu. Adresa iz ugovora i stvarna adresa smještaja za obitelji nije bila neobična, niti je bilo ikakva razloga da posumnjaju da s time nešto nije u redu. Jer, upravo je na broju 8 bila kuća u kojoj su živjeli Čičkovići i gdje je, ispostavit će se kasnije, bio i jedini dio doma za koji su imali dozvolu. I na papiru je Dolinska 8 iz ugovora izgledala kao adresa sjedišta.

FOTO Požar u staračkom domu u Andraševcu

“Netko laže”

– Netko u cijeloj priči laže – jasna je Maja Bekina čija je baka Darinka jedna od šestero stradalih.

– Djelatnice Centra za socijalnu skrb su tamo na mjestu nesreće moju majku pitale je li baka bila u prvom ili drugom domu. I kako sad objasniti da nisu znale za dva doma – kaže Maja Bekina po rukama prevrćući fotografije bake koju je silno voljela:

– Baka je bila prekrasna, časna žena. Nema tko je nije volio. Udovica je ostala još 1985. i sama je u Gornjoj Stubici podigla moju mamu Vesnu i tetu Zdenku. Radila je u Orokonfekciji, šivala. Imala je nas petero unučadi i šestero praunučadi. Živjela je skromno, uživala u svome vrtu i govorila da će, kad više ne bude mogla sama, otići u dom jer nikome nije htjela biti na teret. U Zelenoj oazi bila je od veljače 2017. U travnju, jedanaestoga, napunila bi 82 godine – govori Maja rekavši još da su od tragedije i ona i njezina majka na bolovanju, spočitnuvši kako obiteljima sve ove dane dok su čekale rezultate DNK analize nitko nije pružio psihološku pomoć. A trebala im je jer se s košmarom koji je uslijedio nisu mogle same nositi:

– Iz vijesti smo doznali što se zbilo. Premijer je došao na požarište, a mi kao obitelji nismo smjeli. Ništa nismo znali. U HZZO-u su nas tražili da vratimo bakina kolica. Kako? Pa sve je izgorjelo. I ta kolica – govori Maja Bekina ponavljajući i samoj sebi kako je nemoguće da sve ove godine Čičkovićina poslovanja nitko nije primijetio da tu nešto ne štima:

– Sve su to bile njezine manipulacije. Pa vatrogasce su zvali susjedi, a ne ona. Dom smo plaćali 3500 kuna, rekla je da će uskoro povisiti cijenu na 4000. Sve je to radila zbog novca i na kraju su tako dobri ljudi završili tako tragično – kaže Maja Bekina, dodavši još kako će njezina obitelj zacijelo podići tužbu protiv vlasnice:

– Život se ne mjeri novcem, nije nam do toga stalo. I ništa meni ne može vratiti moju baku, ali ići ćemo do kraja – kaže čuvajući uspomenu na baku i na onaj posljednji susret, za Božić, kad je svojoj unuci govorila kako je dobra i draga i bila sretna što je vidi, baš kao što se Maja obradovala baki i tome da je još uvijek prepoznaje.

VIDEO U požaru u staračkom domu smrtno stradalo šestero ljudi

Video: Igor Kralj/PIXSELL

U dijelu drvene kućice u kojem je bila Darinka Bekina bio je ležaj i najstarije stanovnice doma Jelene Begović, koja je 103. rođendan dočekala upravo u Zelenoj oazi gdje je stradala tri dana prije no što je napunila 104 godine:

– Kao mlada došla je u Zagreb iz Donje Šemnice, upoznala Vjekoslava Bogovića, udala se. Imali su sina Stjepana. Dječaku je bilo godinu dana kad je umro od upale pluća. Vjekoslav je nestao u Drugom svjetskom ratu, ona ga je godinama čekala i tako na kraju i ostarila – govori Katica Sinković, čiji je suprug Slavko bio nećak bake Jelene.

Pokopana pokraj sestre

Pripovijeda još i kako je negdje 1943. Jelena sa sestrom Danicom bila krenula iz Zagreba vlakom u Zagorje, ali se u posljednji tren predomislila i vratila kući, ustvrdivši da baš i nije sigurno. Danica je ipak sjela u vlak, koji je na kraju bio dignut u zrak i ona je poginula:

FOTO Članovi obitelji poginulih

– Bila je u mirovini 54 godine. Radni je vijek provela u Nastavnom zavodu Andrija Štampar, na održavanju. Svašta proživiš u životu, a onda ovako stradaš. Baka je do svog 102. rođendana živjela u stanu u zagrebačkom naselju Špansko s mlađom sestrom Anom koja se nikada nije udavala. Kad Ana više nije mogla kuhati, za obje smo tražili mjesto u domu. I tako smo došli do Zelene oaze. Iako mlađa, Ana je ubrzo umrla. Imala je 94 godine, a baka Jelena je tada rekla: “Kaj? A kaj bu z menom?” Jelena je bila jako pobožna žena, stalno se molila i pjevala svete pjesme, a kako više nije vidjela, zbog toga su je i premjestili u drvenu kućicu jer je pjevala i molila se u svako doba dana, ometajući tako ostale – prisjeća se Katica Sinković vrteći prsten na ruci na kojem je ugraviran datum 11. siječnja 1978. godine kada se zaručila sa Stjepanom i počela brinuti o njegovim tetama, i ne sluteći da će se baš na isti datum 42 godine kasnije u Andraševcu dogoditi tragedija. Jelena Bogović pokopana je pokraj sestre Ane na mjesnom groblju u Svetom Križu Začretju.

Ondje počiva i 85-godišnja Božena Lovrenčić, umirovljena računovotkinja. Nekoć je bila sportašica, pjevala je u krapinskom zboru i valjda nema onoga tko u Krapini nije poznavao tetu Boženu, kako su je zvali. Posljednjih je deset godina bila udovica, otkako je umro njezin Juraj s kojim je imala jednog sina. I ona je, kao i ostali stradali u požaru, bila nepokretna i bolesna, načeta Alzheimerovom bolešću.

– Božeku su počele odumirati stanice u mozgu – govori Josipa Ptiček čiji je brat Božidar Bertol jedan od poginulih.

Sa 69 godina taj umirovljeni skladištar koji je četiri desetljeća radio u Mediki bio je najmlađi od smrtno stradalih korisnika doma te ujedno jedini muškarac, smješten u dijelu kućice gdje su se nalazila četiri ležaja.

– Božek je celi život radil, vredan bil. Nije se ženil, imal je svoj život, doma je bil u Kruševlju Selu. Nas je četvero braće i sestara. Kad je obolil i kad su mu napravili pretrage u Vrapču, kazali su da više nemre živjet sam. Imal je dva puta upalu pluća, Alzheimer – shrvano govori njegova sestra Josipa koja ga je sa suprugom posjećivala radnim danima, a vikendom je k Božidaru išao njezin sin:

– Svaki sam mu dan nosila juhicu i kavu u termosici. Za Božić sam mu donesla kolače. Volil je princes-krafne pa sam ga hranila žličicom i govorila mu da je to sladoled. Nas iz familije koji smo mu redovito dolazili uvijek je prepoznal, prijatelje više baš i ne. Da je ovak završil... Svi su oni bili nemoćni – neutješna je Josipa Ptiček.

U vatrenoj stihiji u Zagorju preminula je i 84-godišnja Danica Kovačić čijem je sinu Mladenu bilo odveć teško razgovarati o majci pa nam je samo kazao da ju je ispratio...

Osiguranja nije bilo

I dok obitelji šestero pokojnika po mislima i sjećanjima prebiru uspomene na njih, istodobno ih ispraćajući na put bez povratka, Gabrijela Čičković oglasila je prodaju kuće u Andraševcu za samo 40.000 eura, a po Zagorju se govori da ju je već i prodala, i to za dvije tisuće eura manje no što je tražila. Oglas na Njuškalu više nije aktivan. Zagorci uvjeravaju i da je Čičkovićkin BMW dobio novog vlasnika i da je novac od njegove prodaje proslijedila odvjetniku. Ovim tempom, onoga trena kad i ako sudski postupak počne, i kad i ako obitelji žrtava budu od nje htjeli naplatiti odštetu, Gabrijela Čičković zacijelo na svoje ime više neće imati nikakve imovine. Prema nepotvrđenim informacijama, neće se moći naplatiti ni od osiguranja iz jednostavnog razloga što ga nije ni bilo...

Sve obitelji odreda kažu da ih je nazvala nekoliko dana nakon tragedije i plakala, sa Sinkovićima se i vidjela. Na pokope nije išla. Njezini bližnji kažu da ju je tragedija u kojoj su živote izgubili Ivka Špoljarić, Darinka Bekina, Jelena Bogović, Božidar Bertol, Božena Lovrenčić i Danica Kovačić dotukla.

Zelena oaza više ne radi, ostali su korisnici premješteni u dom u Loboru. A na profilu Gabrijele Čičković na Facebooku i dalje stoji njezina objava postavljena dan prije tragedije: “Podijeli svjećicu ako i ti imaš dragu osobu koju si izgubio i koja sada stanuje na nebu”.