Čak 320 tisuća blokiranih hrvatskih građana i njihov rapidno rastući dug, koji je prešao iznos od 40 milijardi kuna, postao je jedan od ključnih problema domaćeg društva i svakako glavni razlog rastuće i sve osjetnije društvene apatije. Krivnju za to snose sve dosadašnje vlasti – od Vlade Jadranke Kosor, koja je postavila temelje ovakvog nakaradnog ovršnog sustava, preko svih kasnijih Vlada, koje su kozmetičkim promjenama ovršne legislative samo produljivale agoniju blokiranih građana propuštajući priliku stvari izmijeniti iz korijena.
Da se razumijemo, dugove treba vratiti. Međutim, represivnom ovršnom sustavu kakav samo Hrvatska ima u Europi, kao da nije cilj rješavanje problema naplate dugova, već njihovo gomilanje s nužnom posljedicom svođenja građana na socijalne slučajeve na rubu egzistencije.
„Hrvatska ima najbolji ovršni zakon na svijetu“, izjavio je neki dan ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković misleći pritom na interese anonimnih bilježnika, spretnih fiškala i poduzetnih utjerivača dugova. Hrvatski ovršni sustav, kao ni jedan u Europi, omogućio je stvaranje parazitskog lanca između vjerovnika i dužnika na kojem zarađuje država preko Fine, nekoliko odvjetnika, stotine notara i nekoliko legalnih agencija za utjerivanje dugova. „Hrvatska ima najbolji ovršni zakon na svijetu“, kazao je Bošnjaković misleći pritom da u svijetu nema iole uređenijeg pravosudnog sustava koji ti sudi a da ti o tome pojma nemaš, cementirajući pod okriljem države inauguriranu neravnopravnost vjerovnika i dužnika.
Možemo se složiti s Bošnjakovićem da je hrvatski ovršni zakon, ako ne na svijetu, onda “najbolji” među uljuđenim demokratskim državama jer nema zemlje koja zbog neplaćenog računa građane tretira poput najtežih kriminalaca blokirajući im po kratkom postupku svu imovinu bez obzira na iznos, strukturu, razloge i realnu mogućnost vraćanja duga. Na koncu, nema na svijetu države s tako moćnim alatom kao što je ovršni zakon, koji efikasno i sustavno gura svoje građane preko ruba egzistencije, navodi ih u sivu zonu rada na crno i tjera u bijeg preko državnih granica.
Naravno, nije ovršni sustav jedini naš problem, ali situacija koju je uzrokovao i odnos vladajućih prema tom problemu paradigma je ponašanja domaćih državnih vlasti bilo koje boje. Hrvatska kao da je zapala u začarani krug nečinjenja: infrastrukturni problemi poput Pelješkog mosta pacaju se godinama, energetski projekti završavaju jedan za drugim u smeću, u bilateralnim sporovima (Ina – MOL) ne mičemo se s mrtve točke, posvađani smo s gotovo svim susjedima, ključni gospodarski problemi (Petrokemija, Đuro Đaković, rafinerije, brodogradnja) pretaču se iz jedne u drugu Vladu unedogled. Rezultat je međunarodna percepcija Hrvatske kao uzroka, a ne dijela rješenja problema. Naravno, hrvatska socijalna pitanja nisu visoko na listi prioriteta zanimanja Europske unije, NATO-a i međunarodne zajednice, ali činjenica da nam država nije kadra odstraniti osnovne uzroke raslojavanja društva i raseljavanja ljudi, ne ulijeva nadu da bi mogla riješiti razmirice na međunarodnom planu. Za unutarnje socijalne probleme mala nada ipak ostaje jer se po ustaljenoj špranci počnu rješavati u izbornoj godini.
Hrvatska vlada Čvrsto je odlučila da u potpunosti uništi i protjera kompletni hrvatski narod !