Živjeti u ljetnikovcu u kojemu je Ivo Vojnović pisao “Suton” ili u ladanjskoj kući u kojoj se odmarao Petar Preradović ili otkrivati zašto je Cvijeti Zuzorić Torquato Tasso posvetio svoje najljepše ljubavne stihove, nedostižan je san i privilegija većine ljubitelja starina. Tražena cijena za ljetnikovce, a trenutačno ih se prodaje 20-ak, danas se kreće od 1,5 do 2,5 milijuna eura. Kada je oko 2000. počela (ras)prodaja ljetnikovaca starih hrvatskih obitelji duž obale od Zadra do Dubrovnika, struktura kupaca bila je raznolika, od domaćih visokopozicioniranih političara do novopečenih ruskih kapitalista, koji nisu marili ni za povijest ni za kulturno naslijeđe.
Ne mare za starine
– Svi koji su se tada, u zlatno doba kupnje nekretnina, domogli tih starina po iznimno povoljnim cijenama, kupovali su ih da ih preprodaju i dobro zarade. Ali većini to nije pošlo za rukom, govori Slaven Zambata, vlasnik agencije Zambata nekretnine sa sjedištem u Splitu i poslovnicama duž obale, koja se specijalizirala za prodaju ljetnikovaca duž obale i dvoraca i kurija na kontinentu. Stranci su Jadran počeli otkrivati nakon završetka Domovinskog rata i uspostave normalnog života, a upravo je to doba kada su cijene dostizale maksimum.
– Stranci, pretežno Rusi, koji su upoznavali Dubrovnik na jednodnevnim izletima iz Crne Gore, osim nekoliko kupaca koje su dovodili Vladini izaslanici, kupovali su ne pitajući za cijenu jer je bila stvar prestiža imati u vlasništvu nekretninu staru nekoliko stoljeća, ali i zato da potroše nagomilano bogatstvo stečeno u divljoj kapitalizaciji u svojim zemljama, pa su i podizali već napuhane cijene da ulože što više novca.
Sve je to bilo lijepo i legalno, ali cijene su bile nerealne. Upravo je to najviše utjecalo na ovo što imamo danas, na stagnaciju u prometu nekretnina koja traje dvije godine. Cijene su iste kao i prije 5-6 godina, a kupovna se moć prepolovila. Dok cijene ne padnu na vrijednosti koje su bile primjerice 2003. godine, teško je očekivati da će se bilo što prodati na najatraktivnijim lokacijama na obali, objašnjava Zambata, koji je u posao sa starinama ušao prije desetak godina.
Neće više naslijepo
– Ulaskom u EU cijene neće rasti kako svi očekuju i nagađaju, nego obrnuto, cijene će padati, odnosno izjednačit će se s europskim prosjekom koje je daleko ispod našeg, pogotovo kad uspoređujemo slične nekretnine u Italiji i Španjolskoj, ističe. Ulazak u EU donijet će veće zanimanje, ali ne i više cijene. Primjerice, Slovenija je ulaskom u Uniju prve godine zabilježila 40-postotni porast interesa za nekretnine, ali ne i kupnje. U Sloveniji, Češkoj i Slovačkoj prošlih je godina prodano puno dvoraca i kurija, ali uspoređujući cijene, one su kudikamo niže u tim zemljama. A ne smijemo zaboraviti da te zemlje nemaju more.
– Prošla godina donijela je najveću stagnaciju u interesu i prometu nekretnina, ali s prvim danima siječnja ove godine tržište se probudilo i ponovno nam se vraćaju Rusi koji više ne kupuju naslijepo. Danas dobro važu i gledaju nekretninu do najsitnijih detalja. Osobito ako razmišljaju o kupnji ljetnikovca povijesne i kulturne vrijednosti. Tako je i s obnovom, nakon što kupe nekretninu, objašnjava Zambata, i navodi primjere, od Ugljana, Murtera, preko Mljeta, Šipana, Lopuda i cijele dubrovačke okolice, gdje su prije više godina kupljeni devastirani ljetnikovci, a u njih nije uložena ni kuna. I dalje propadaju, a vlasnici čvrsto drže visoke cijene zato što su preplatili te nekretnine misleći da će zaraditi preprodajom
Zambata kaze jedno, a vi pisete nesto trece. Uozbiljite se vec jednom!