Što povezuje Budimira Lončara, Josipa Manolića i Josipa Boljkovca? Ova trojica dugovječnih jugoslavenskih i hrvatskih političara svoje su karijere pri kraju i neposredno nakon Drugog svjetskog rata počeli u Ozni – Odjeljenju zaštite naroda, kako se tada zvala Titova tajna politička policija.
O povijesti Ozne upravo je izašla knjiga u izdanju Večernjeg lista pod naslovom “Teror narodu” autora Williama Klingera. Knjiga je time aktualnija jer je u Zagrebu upravo počelo suđenje Boljkovcu za zločine Ozne na karlovačkom području neposredno nakon rata.
Ozna djelovala iz sjene
Kako autor napominje, Ozna nije nastala radi borbe protiv okupatora jer je za to već postojala cijela organizacija NOP-a u čijem je sastavu djelovao obavještajni aparat i posebne jedinice egzekutora koje su provodile represiju prema ciljanim skupinama ili pojedincima mimo samog borbenoga djelovanja. Partizani, organizacije KPJ na terenu, mreža NOO-a, pa i sami vojni sudovi te i Komisija za otkrivanje ratnih zločina neprijatelja i njegovih pomagača, osnovana već 1943., služe borbi protiv sila Osovine i njihovim saveznicima na prostoru Jugoslavije. Naravno, da joj se prikrije prava funkcija, njen se prvi odsjek bavio špijunažom neprijatelja na neoslobođenom području, međutim puno je važniji bio drugi koji je na područjima pod partizanskom kontrolom raskrinkavao “unutarnjeg neprijatelja”.
Kako piše autor, prvi spomen organizacije s tim imenom datira još iz listopada 1943. prilikom ustrojavanja Osmog dalmatinskog korpusa, izravno podređenog Titovu Vrhovnom štabu. Iz dinamike i tajminga jasno je protiv čega se ona upućuje i ustrojava: u jesen 1943. kolabirao je talijanski okupacijski sustav u Dalmaciji i Hercegovini, a Tito se pribojavao jačanja četnika na tom prostoru, posebice u slučaju angloameričkog iskrcavanja na jadranskoj obali. Četnici su još uvijek smatrani prosavezničkim gerilskim pokretom, a naravno, teško da se eventualno iskrcavanje zapadnih saveznika moglo proglasiti neprijateljskim aktom. Ozna dakle treba djelovati zakulisno i iz sjene jer se njeno djelovanje ne može javno promovirati u kontekstu vojnog saveza između Staljina, Churchilla i Roosevelta kojemu se, naravno, htio priključiti Tito.
Foto: Pixsell
Sličnu situaciju, nastavlja Klinger, imamo i u Sloveniji, gdje je po ocjenama samih pripadnika VOS-a, obavještajno-represivne službe OF pod direktnom kontrolom CK KPS-a, njihov glavni cilj i rezultat bio onemogućivanje djelovanja nekomunističkih, odnosno prosavezničkih antifašista u Sloveniji. Klinger naglašava: “Zanimljivo je da su svi Titovi koraci prema stvaranju centraliziranog obavještajnog aparata iz kojega će 1944. proisteći i okosnica nove Jugoslavije iskušani u Hrvatskoj. Dok se u Bosni vode glavne borbe i tamo je čitavo vrijeme sklonjen Titov VS, istovremeno se čitav kreativni napor prema stvaranju države novog tipa okreće prema hrvatskom GS-u. Kako se ogroman dio NOB-a vodio na teritoriju NDH, jasno je u Hrvatskoj da je svaki politički poraz jugoslavenskih komunista koje je Tito vodio mogao biti fatalan za čitav pokret te se glavna politička borba Titova pokreta zapravo vodila u Hrvatskoj, a vojna u Bosni, koja je opet bila u sastavu NDH.
Podržavali ustanke
U isto vrijeme Tito kao prvog šefa špijunskog odjela Ozne postavlja Dalmatinca Maksa Baću koji je preuzeo vlast u Dalmaciji nakon talijanske kapitulacije te naknadno organizirao Titov dolazak na Vis i kao takav imao najprisnije kontakte s engleskom vojskom te se iz toga opet vidi tko je za Oznu bio “glavni protivnik”. Kada je nakon Beogradske operacije u jesen 1944. Titova vlast definitivno utvrđena, Ozna postaje instrument revolucionarnog terora koji je u prvim mjesecima nakon oslobođenja bio masovan i nesistematičan, gotovo stihijski, što se opravdavalo kao obračun naroda protiv “izroda”, odnosno neprijateljskih “pomagača” i “petokolonaša” kategorijama u koje su uključivali sve one koji stvarno ili potencijalno nisu priznavali Titovu vlast te je tako stradao veliki broj ljudi koji u okupacijskom sustavu nisu imali nikakve uloge.
Golem broj kolateralnih žrtava posljedica je Titova modusa operandi koji je pretpostavljao korištenje istražnih organa, odnosno procesa samo u obavještajne ili propagandističke svrhe dok je za masovno djelovanje pribjegavao masovnom teroru.
Ozna je odgovorna za masovna ubojstva nakon završetka borbi na jugoslavenskom ratištu i uvođenja terora nad masama što je rezultiralo posvemašnjim uništenjem bilo kakvog organiziranog otpora Titovoj vlasti već u prvim poslijeratnim mjesecima. Krajem siječnja 1946. ona je i službeno ukinuta te se iz njezina vojnog kontraobavještajnog odsjeka formirao KOS, a od drugog Udba.
Ipak, u kontekstu zaoštravanja odnosa između Istoka i Zapada, Tito je prepoznao priliku za nastavak podrške i koordinacije ustaničkih pokreta širom Sredozemlja pa je najbolje operativce Ozne rasporedio u službu vanjskih poslova pri kojoj je osnovao SID. Velika većina jugoslavenskog vojnog i civilnog diplomatskog osoblja potekla je iz Ozne te joj je primarno djelovanje bilo operativno-obavještajne prirode u razdoblju 1946. - 1948. kada je Titova Jugoslavija predstavljala prethodnicu komunističkog bloka.
to su ovi koji i danas vladaju hrvatskom..