Pacijentu će istodobno biti presađeni jetra, gušterača i tanko crijevo

– Ja sam mislio da je on Slovenac – kroz smijeh govori dr. Stipislav Jadrijević o prvom susretu sa svojim kolegom dr. Branislavom Kocmanom. A on odmah uzvraća: – Pitao sam ja njega odakle je, a on je odgovorio: "Stipe iz Zagrebaaa!" Obojica se smiju kada se sjete svojih prvih zajedničkih specijalizantskih dana na zagrebačkom Merkuru. Otad su prošla desetljeća, obojica su odavno u kirurškom vrhu, iza njih je niz uspjeha u operacijskim dvoranama, a ovih su dana proglašena najvrednijim liječnicima u hrvatskim bolnicama. Mjerenje rada Ministarstva zdravlja rezultiralo je, naime, računicom da su upravo ta dvojica vrhunskih kirurga, koja su pokrenula i hrvatski program transplantacija te ga dovela u svjetski vrh, Merkuru zaradila milijune kuna. Priznanje ministra zdravlja dobit će u ponedjeljak, uz svečanu plaketu i deset tisuća kuna namijenjenih za edukaciju koje će uručiti, kažu, svojem timu.

Kirurgija im je ljubav

U literaturi, a zacijelo i u praksi, nije ostalo zapravo ništa što bi taj tandem još trebao naučiti. Zato educiraju druge, stvaraju svoje nasljednike, a uče poslu i kolege u drugim zemljama. Trenutačno su fokusirani na pripreme jer svaki se trenutak može dogoditi realizacija zahvata koji se rijetko radi i u svijetu – trostruka transplantacija. Pacijentu na Merkuru transplantirat će istodobno jetru, gušteraču i tanko crijevo.

– Bit će nam to izazov, čekamo pogodnog darivatelja. Morat ćemo biti maksimalno sinkronizirani, cijela ekipa neće smjeti imati ni deset minuta praznog hoda. Jedna će ekipa početi operirati primatelja, a druga će vaditi organe da bismo se mogli usuglasiti o ugrađivanju jer je četiri sata maksimalno vrijeme koliko smije proći od vađenja do implantacije organa – opisuje dr. Jadrijević pothvat koji ih čeka. Danonoćan rad njihova je svakodnevica, privatni i obiteljski život pate, ali, obojica se slažu – kirurgija je ljubav.

Najmanje im je važno, govore, jesu li proglašeni prvima ili stotima na listi najučinkovitijih liječnika u zemlji jer, kako kaže dr. Kocman, svi koji ih poznaju znaju da svoje plaće krvavo zarade.

– Želi li se stimulirati ljude prema radu, onda je glavno pitanje kriterija. I nije to pitanje države, stimulacije bi trebale postojati na lokalnoj razini. A nagrade onima koji rade jedini su način da se u javnim službama postigne efikasnost. Svi znaju da ima ljudi koji rade iznad razine koju trebaju, ali i onih koji rade malo – objašnjava dr. Kocman, koji također svjedoči odlasku liječnika iz sustava u inozemstvo.

Obojica razumiju kolege, redom mlađe, koji odlaze, i smatraju da će hrvatsko zdravstvo tek za deset godina osjetiti manjak liječnika. Njima odlazak ne pada na pamet, a prilika su imali i imaju. No, oni su se razvijali u drukčijem sustavu u kojem se, kako kaže dr. Kocman, cijenio rad i forsiralo znanje mladih ljudi. Kasnije je puno toga ovisilo o njima samima, educirali su se o vlastitu trošku i cijela priča po kojoj su danas prepoznatljivi u svijetu došla je zapravo stihijski. A upravo je izostanak prave strategije razvoja zdravstva ključan problem koji detektiraju u sustavu. I naglašavaju da strategiju trebaju izraditi stručnjaci, liječnici i ekonomisti, a ne politika.

– U tri godine ne možete napraviti ništa, a onda sve ispočetka kada na vlast dođu drugi. Dakle, nema nikakve strategije i neće je ni biti dok se politika ne složi i dogovori jer na zdravstvenoj se zaštiti gube i dobivaju izbori – jasan je dr. Kocman.

A dotad će se nastaviti jedna te ista pjesma, nezadovoljni mladi liječnici s jedne i pacijenti s druge strane. Premda je hrvatsko zdravstvo, složit će se, dobro organiziran sustav i pacijenti imaju bitno jača prava nego u drugim zemljama. Kako kaže dr. Jadrijević, vidio je i austrijsko, i njemačko i australsko zdravstvo te misli da pacijenti u Hrvatskoj moraju shvatiti kako svugdje liječenje košta i da ništa nije besplatno.

Pouka iz Makedonije

– Kad kod nas mladi čovjek završi studij i zaposli se, prvo što napravi jest da uzme auto na leasing, a ništa ne uloži u svoje zdravstveno osiguranje – kaže taj liječnik, čije mišljenje dijeli i njegov kolega. Štoviše, dr. Kocman dodaje da, kada su u pitanju teške bolesti i djeca, solidaran sustav treba zadržati, ali i revidirati ga za niz ostalih bolesti te ponašanja pacijenata koji bi trebali sudjelovati u pojedinim troškovima liječenja.

Kada je riječ o pravima, naši su pacijenti praktički na razini svake europske razvijene zemlje, ali tamo je izdvajanje za zdravstvo deset puta više. A zdravstvo je skupo i ispada da se uvijek mora štedjeti na radu liječnika. No, ne može ih se stalno potplaćivati jer su počeli odlaziti u inozemstvo pa je stoga nužna reforma sustava osiguranja. Gubitke na koncu netko mora platiti, a to su uvijek građani koji plaćaju porez. Koliko je ljudi koji drže gomile nepotrebnih lijekova i ne dolaze na zakazane pretrage? A da iz svojeg džepa plaćaju neke medicinske potrebe, potaknulo bi ih se na racionalnije ponašanje – poručio je dr. Kocman. No, to je samo jedna od rupa kroz koju curi novac, drugu stvara država definirajući nerealne cijene zdravstvenih usluga s kojima je moguće raditi samo u minusu i umjetno stvarati gubitke. Upravo bi posao koji njih dvojica obave u svakoj normalnoj zemlji donio profit, a Merkur se jedva pokrije.

Kao jedan praktičan primjer dr. Jadrijević navodi i nedavni slučaj troje pacijenata iz BiH koji su iz svojeg džepa platili operacije. Liječenje je trajalo deset dana, jednom je pacijentu trebalo izvaditi lijevi dio jetre, taj zahvat te sva dijagnostika i intenzivna njega nakon zahvata stajali su ga 33 tisuće kuna. Cijena je to, kao kažu, pet-šest puta niža nego u Sloveniji ili Njemačkoj. Ali višestruko niža od cijena privatnika u nas. Kada je riječ o privatnicima, istaknuta je to kategorija posljednjih dana u smislu najavljenih izmjena dvaju ključnih zdravstvenih zakona. Naime, u javnosti se debatira o zaključku kako će te izmjene donijeti upravo privatizaciju zdravstva. Naši sugovornici napominju da je takvu situaciju prošla Makedonija u kojoj je danas zdravstvo besperspektivno – sve se radi privatno, bolnice samo obavljaju osnovni posao i struka stagnira.