"Cijeli sam dan radio i jedva stigao na početak. Kad je Njemačka povela sa 1:0, odem se na brzinu istuširati. Nisam ni otvorio vodu, sin mi lupa na vrata kupaonice i kaže: – Tata, Nijemci vode sa 2:0! Sapunam se, on opet lupa i viče: Tata, tata – tri nula. Dok sam se brisao, urla da je četiri nula, a ja pomislim kako mi je dijete beznadno neduhovito. Spuštao sam se natrag u fotelju kad je pao peti gol. U polufinalu Svjetskog prvenstva, prvog koje mi sin svjesno prati, dok sam se brzinski istuširao i obrisao, Njemačka je Brazilu uvalila četiri gola. Za njega je to jedini Brazil koji zna. Njegov i moj nogometni svijet definitivno nisu isti”, ovako mi svoj doživljaj utakmice desetljeća prepričava prijatelj na kavi jutro poslije.
U klasicističkoj kanconi „Pobjedniku igre loptom“, napisanoj prije dva stoljeća i posvećenoj velikom igraču sporta donekle sličnog današnjem nogometu, Giacomo Leopardi, jedan od najvećih pjesnika svoga vremena, otklanja prigovor zbog davanja važnosti igri loptom protupitanjem: “Zar su drugačija od igre sva djela smrtnika, i zar je manje isprazna laž od istine?” Onaj tko osviješteno prati nogomet može iz njega puno naučiti o životu, ali i obratno. A veliku lekciju i iz jednog i iz drugog imali smo u utorak.
Na ovom prvenstvu koje je od početka obećavalo, slutilo se da se sprema nešto veliko, i dogodilo se – 7:1, rezultat koji se činio nepojmljiv, rezultat kojim se dobivaju tri lige slabije momčadi u kup natjecanjima, odigran je u polufinalu Svjetskog prvenstva.
Gledajući 7:1 Njemačke protiv Brazila imao sam osjećaj da se u tom „najvažnijem sporednom“ segmentu pred mojim očima odigrava povijesni čin, nešto što će se pričati i pamtiti, postati opće mjesto nogometne mitologije.
Komentari su iste noći išli u tom smjeru. Najpoznatiji brazilski komentator rekao je da je to najveća senzacija otkako se igra Svjetsko prvenstvo, a bivši engleski ubojiti strijelac i nogometni aforističar Gary Lineker ograničio se na vlastito iskustvo i ustvrdio: “U gotovo pola stoljeća, koliko pratim nogomet, nikad nisam vidio ništa slično ovome večeras.” Lineker je prije dvadesetak dana, nakon poraza Hrvatske od Brazila, napisao kako je teško reći tko je bio glavni brazilski igrač, Neymar ili sudac. Kao da im je naslutio kob, jer u Mineirãu im nije mogao pomoći ni jedan ni drugi.
Razmjeri poraza su epski, nakon devedeset minuta od favorita su ostale trojanske razvaline. Brazilski glasovi do kojih se drži složni su u tome da je potrebno promijeniti cijelu paradigmu. Juninho, bivši brazilski reprezentativac, po mnogima najbolji izvođač slobodnih udaraca svih vremena, kaže da su im Nijemci održali nogometnu lekciju i da sada Brazilci moraju naučiti osnove modernog nogometa. Drugi velikan Rivaldo, također govori o dubljem, strukturnom problemu: ”Očito u brazilskome nogometu moramo početi ispočetka jer i malu djecu pogrešno uče kako se igra moderni nogomet.” Spontano se tako stvorio novi mit Brazila zaostalog u nogometnom vremenu. Kao da su se kopljima borili protiv tenkova. Utakmica će se još mnogo analizirati i nogometno kompetentniji govorit će o njoj. Mene ovdje zanima nešto drugo, a to je mit, kako nastaje i kako se ruši. Mit je po definiciji sveta priča u koju se vjeruje bez traženja dokaza, i koja utemeljuje sliku svijeta, u ovom slučaju nogometnog. Nogometni mit Brazila nešto je što me dočekalo gotovo i neupitno jer sam rođen nakon što su osvojili tri prvenstva s Peleovom generacijom. „Brazil je Brazil“, jedna je od najčešćih nogometnih tautologija. Da bi se došlo do tog statusa samorazumljive veličine koja se ne propituje, trebalo je ostvariti velike rezultate. Danas ih možemo proučavati kao mrtvu povijest, i samo dijelom oživiti duh tadašnje nogometne epohe i značenje koje je nekadašnji Brazil imao u njoj slušajući priče starijih.
Koliko je to rezultat duha vremena, a koliko realne inspirativnosti tog Brazila, nemoguće je razlučiti, ali ni o čemu drugom u nogometu se ne priča s tolikom poetičnošću kao o onom Brazilu. Didi, Vava, Pele, Garrincha, Marakana, sretna sirotinja iz dalekog svijeta s više sunca i ritma, rođeni dribleri i nogometni romantičari. Jednom stvoreni mit nije bilo teško održavati i u kasnijim generacijama. I sam pamtim Socratesa, Zica, pravog Ronalda, radost igre Ronaldinha i finoću kojom je zračio Kaka, sasvim dovoljno da se mit nastavi protezati i kroz nova vremena. Nema veze što je na dva prethodna prvenstva Brazil ispadao rutinski u četvrtfinalima niti što je bilo drugih koji su igrali ljepše i lakše, Brazil je i dalje bio „Brazil“.
A onda se mit srušio. I prije kobne večeri u Mineirãu unizili su ga sami Brazilci. Upravo na prvenstvu na kojem su bili domaćini dogodilo se da su prvi put uspjeli navući antipatiju većeg dijela svjetske nogometne javnosti. Igrali su grub, loš nogomet, bez duha i ljepote. Statistika je neumoljivo pokazala da je Brazil je od 32 ekipe sudionice prvenstva imao u prosjeku najviše prekršaja. Uz to, suci su ih bezobrazno protežirali i tako su se provlačili do polufinala. Ukratko, u Brazilu smo gledali Brazil koji nije bio „Brazil“.
Kad je Njemačka od 11. minute počela preispisivati nogometnu povijest, tj. skidati iz pogotka u pogodak svjetlucavu koprenu mitskog „Brazila“ ispod kojeg se ukazala limitirana momčad, sve do četiri nula sam uživao. Na pet nula u 29. minuti već je postalo mučno, činilo se da ne može dalje, da će Brazilci napustiti teren ili leći na travu i podići sve četiri u zrak u znak predaje. Navijaš za Njemačku, a moliš Boga da im više ne trpaju. Nijemci, nasuprot stereotipu nisu bili mehanički okrutni. To što bismo mi, s našim dominantnim mentalitetom, već na tri nula likovali, radili salta i kerefeke, slavili pobjedu u džepu i odmarali se do kraja susreta čuvajući noge, to je naš problem. Nijemci su radili ono zbog čega su tu, igrali su nogomet. Usput su uništili ne samo Brazil već i „Brazil“, mit koji je trajao više od pola stoljeća.
Za moju generaciju, a pogotovo one starije, prekasno je za restrukturiranje nogometnog svijeta. Uvjetni refleks je ostao – kad vidimo žuto-zeleno-plave dresove, automatski se javlja nogometni respekt. U očima današnjih klinaca, nakon 8. srpnja 2014. Brazilci su tehnički limitirani grubijani koje protežiraju suci i kojima Nijemci nakantaju sedam golova u polufinalu na njihovu terenu.
Potop koji im se dogodilo otežat će im i sve susrete u bliskoj budućnosti. Na budućim prvenstvima protivnici na njih neće izlaziti kao na „Brazil“, s respektom i priželjkivanjem barem časnog poraza, već sa sviješću da je s druge strane ekipa koja je kao domaćin dobila sedam golova u polufinalu.
Izbušila ih je izvrsna, ali ne i nadljudska Njemačka. Nijemci su s ravnopravnom Ganom u skupini odigrali neriješeno, jedan nula dobili su SAD i Francusku, a s čvrstim Vahinim Alžirom morali u produžetke. Razvalili su tek Brazilu mentalitetski sličan Portugal. Ali imponirali su pristupom i odgovornošću. Brazil putokaz za dalje može opet naučiti od Njemačke, koja je pokazala kako se diže poslije pada. Nakon što su reprezentacijama s jugoistoka Europe desetljećima davali lekcije iz discipline, trke i taktike, devedesetih su se uloge promijenile pa je Njemačku 1994. sa Svjetskog prvenstva izbacila Bugarska, a 1998. je deklasirala Hrvatska. Lekcije su naučili i vratili se s već četiri uzastopna plasmana u polufinale. Najbolje na svijetu rade s mladim selekcijama i, što nije nevažno, već ih osam godina vodi isti selektor.
Sve je u neumoljivom protoku vremena krhko i prolazno pa i naizgled najčvršće koordinate svijeta i nogometa. S jedne strane to može izazivati žaljenje zbog prolaznosti svega, pa i mita brazilskog nogometa, ali s druge strane i radost što nema vječnih stečevina, nego smo svi potencijalno u igri.
da nije onog japanca mit bi pao već u prvoj utakmici