Pada povjerenje u Crkvu kao instituciju

U gotovo dva desetljeća u Hrvatskoj smanjio se broj vjernika koji redovito prakticiraju vjeru i nastavio se pad povjerenja u Crkvu kao instituciju, dok je osobna religioznost koju njeguje više od trećine hrvatskih građana i dalje stabilna. U zemlji u kojoj je 80 posto deklariranih rimokatolika, 0,9 posto pravoslavaca i 0,2 posto pripadnika islamske vjeroispovijesti 1999. godine gotovo je trećina vjernika, njih 31,4 posto, redovito, jednom tjedno, odlazila na vjerske obrede, izuzimajući vjenčanja, krštenja i pogrebe, a lani je takvih bilo tek 22,6 posto. Unatrag dva desetljeća pada i povjerenje u Crkvu pa je prije 19 godina 62,8 posto građana imalo povjerenje u Crkvu, 2008. njih 52,4 posto, a 2018. godine samo 38,4 posto. Na Crkvi je da se zapita zašto i može li vratiti povjerenje vjernika.

Dok je postotak religioznih građana u 19 godina ostao gotovo nepromijenjen, lani visokih 78,3 posto, kao i udio građana koji se smatraju nereligioznima, 9,5 posto, u porastu je udio ateista s 2,9 posto 1999. na njih 5,4 posto u 2018. Rezultati su to istraživanja “Između distancirane crkvenosti i intenzivne osobne religioznosti: religijske promjene u hrvatskom društvu od 1999. do 2018.”, objavljenog u znanstvenom časopisu Društvena istraživanja, profesora sociologije Krunoslava Nikodema i Siniše Zrinščaka. Na temelju triju valova Europskog istraživanja vrijednosti provedenog u Hrvatskoj 1999., 2008. i 2018. na reprezentativnom uzorku punoljetnih građana, analizirali su religijske promjene u hrvatskom društvu.

Za većinu vjera je utjeha

Dok 38,4 posto vjernika još ima vrlo veliko i veliko povjerenje u Crkvu, Crkva bi se trebala zapitati zašto se povećao udio građana koji nemaju nikakvo povjerenje u Crkvu s 5,1 posto 1999. na njih petinu u 2018. godini. Raste sumnja građana da Crkva daje adekvatne odgovore na moralne probleme i potrebe pojedinca, kao i na duhovne potrebe ljudi. S druge strane, od 2008. do 2018. godine u porastu je udio ispitanika koji smatraju da Crkva adekvatno odgovara na današnje socijalne probleme u našoj zemlji, s 24,9 posto na 35,2 posto.

Prema profilu crkvenoj i osobnoj religioznosti sklonije su žene te građani nižeg stupnja obrazovanja čiji roditelji imaju niži stupanj obrazovanja te ispitanici iz manjih naselja. Nadalje, crkvenoj religioznosti skloniji su građani desne političke orijentacije, a autori analize Nikodem i Zrinščak smatraju i da je došlo do jačanja veze između desne političke opcije i crkvene religioznosti. U proteklih dvadesetak godina smanjio se broj ispitanika koji se smatraju rimokatolicima s njih 86,8 posto 1999. na 80,3 posto 2018., dok je u istom razdoblju porastao broj građana koji se ne smatraju pripadnicima nijedne konfesije s njih 11,3 posto na 17,9 posto.

U hrvatskom društvu građana zainteresiranih za sveto ili nadnaravno više je od 70 posto, a nezainteresiranih oko četvrtina. Uočljiv je i manji pad broja ispitanika koji smatraju da ih vjera tješi i ohrabruje sa 74,1 posto 1999. na 69,1 posto u 2018. godini, navode Zrinščak i Nikodem. Kad je riječ o molitvi Bogu izvan vjerskih obreda, tu umjesto promjena vlada stabilnost pa je oko 40 posto ispitanika navelo da se svaki dan moli Bogu, a nikad to ne čini njih petina.

Autori istraživanja zamijetili su polarizaciju među građanima izraženu u 2018. godini jer 40,5 posto stanovništva ne pohađa vjerske obrede nikada ili rijetko, a 34,9 posto redovito (mjesečno i češće). Zanimljivo je da vlastiti način uspostave odnosa s božanskim dijeli oko 35% stanovništva, premda se od 2008. do 2018. nešto povećao udio onih koji se s takvim individualiziranim odnosom vjernika ne slažu. Nikodem i Zrinščak drže da je u dvadesetak godina došlo do jačanja veza između crkvene i osobne religioznosti i “desne” političke orijentacije.

Distancirana religioznost

– Religioznost nije više samo opći identitetski okvir hrvatskih građana, kako su ponajviše sugerirali podaci iz 1999. godine, nego je za dio vjernika religioznost najvažnija podloga i sastavnica njihove ideološke orijentacije – navode autori istraživanja Nikodem i Zrinščak.

Zaključuju da i rezultati najnovijih istraživanja pokazuju da je religioznost u Hrvatskoj proširena i da je, usprkos promjenama, važno obilježje hrvatskih građana. To ne znači da nereligioznost nije prisutna među obrazovanijim i urbaniziranijim stanovništvom, a zamijećen je i trend distancirane crkvenosti što se vidi ne samo u nedosljednosti dimenzije religioznosti nego i u sve većem nepovjerenju u Crkvu kao instituciju.

Očito će na tome i sama Crkva morati poraditi ako želi vratiti povjerenje građana da im pomaže u rješavanju moralnih i duhovnih problema.