Da je bilo mogućnosti globalne komunikacije kao danas, sustav javne rasvjete u Šibeniku izazivao bi 1895. godine divljenje i zavist inženjera i urbanista diljem svijeta. Te je godine u pogon puštena hidroelektrana Jaruga I, izgrađena ispod Skradinskog slapa na rijeci Krki i to samo tri dana nakon prve svjetske hidroelektrane na slapovima Niagare, postavši tako prva hidroelektrana u Europi.
Iako je puštena u rad prije Jaruge I, iz hidroelektrane na Niagari tek se iduće, 1896. godine uspjelo dovesti struju do 35 kilometara udaljenoga Buffala, pa se može reći da je Šibenik prvi grad u svijetu koji je dobio javnu rasvjetu električnom energijom.
Kad se ovih dana priča o gradu koji se razvija i čini veliki iskorak, u pravilu to uključuje i javnu rasvjetu, LED rasvjetna tijela koja se mogu daljinski upravljati i koja se montiraju na stupove koji mogu imati različite kamere ili opremu koja otkriva promjene u okolišu. Rade to svi veliki i pametni gradovi, ali se to i posebno promovira pod zastavom pametni grad ili – u Hrvatskoj to uvijek zvuči privlačnije na engleskom, Smart City.
Postati pametan je trendovska i strateška stvar za gradove, ali zapravo je to samo izraz za primjenu tehnologije na bilo koji broj funkcija koje se obično i očekuju od lokalne vlasti. Biti pametan može se biti samo izvana ili, puno bolje, iznutra prema vani. Najgora je opcija biti pametan – samo na papiru.
To se nažalost i prečesto viđa i u Hrvatskoj, gradovi koji donose tzv. Smart City strategije, najčešće rađene ispod cijene za koju se propisuje otvoreni postupak javne nabave. To su dokumenti koje nitko ne čita i nitko ne koristi, ali su izrađeni da bi se zadovoljila forma i da bi se moglo reći – imamo ih. Takva papirnata pamet nikome ne koristi i predstavlja samo još jedan primjer bacanja javnih novaca kroz prozor.
Nakon onih pametnih samo na papiru, postoji i razlika između gradova koji su pametni i pametni – to se ogleda u tome da li je tehnologija krajnji smisao svega ili postoji stvarna strategija za ono što želi učiniti sa svim tim novim igračkama. Smisao svega u pametnom gradu bi trebalo biti i implementirati tehnološki utemeljena rješenja koja građani neće doživljavati kao tehnologiju koja preuzima njihove živote.
O tome, doduše, još malo tko u Hrvatskoj i razmišlja – mi se borimo s papirnatom pameću i malo bazičnijim problemima. Na primjer, većina naših gradova baš i ne zna koliko ima i gdje se sve nalaze svjetiljke javne rasvjete. Kad ne znaju to, onda još manje znaju gdje se nalaze kablovi koji ih povezuju, a što bi zapravo trebalo činiti okosnicu, krvotok ili kako god to želimo nazvati – ukratko, glavnu infrastrukturu pametnog grada.
Popis potencijalnih pametnih gradskih projekata zapravo nema kraja. Kad se na to dodaju pojmovi kao što je umjetna inteligencija, kripto valute i vozila koja se sama voze u gradovima, onda se definiranje pametnog grada čini još i mnogo težim. Sve se međutim, može promatrati i kao infrastruktura.
Prije oko dvije stotine godina, postojala je samo gomila željezničkih pruga uskog kolosijeka. Onda je netko shvatio da se baš i ne isplati istovariti teret, prevesti ga nekoliko stotina metara i onda ponovo ukrcavati na novi vlak pa je dizajniran standardni kolosijek i razvio se sustav željeznice kakav danas poznajemo. Umjesto željezničkih veza i pružnih prijelaza, gradovima je sada potreban optički kabel i pokretne mreže pete generacije jer je potreba za sve većom povezanošću globalna.
Veća povezanost znači i protok znanja, kapitala i novih ideja – nema boljeg načina za napredak u 21. stoljeću, ali i lijeka protiv neznanja, korupcije, i kriminala svake vrste. Oni najpametniji to su već shvatili i oni su u velikoj prednosti, bez obzira radi li se o državama, gradovima, tvrtkama ili pojedincima.
U tom smislu razvijati koncept Smart City za grad po grad, baš i nema smisla, pogotovo ne u maloj zemlji kao što je Hrvatska. Nama treba koncept pametne nacije i povezivanje infrastrukture koja tek nastaje od samog početka. Cijela Hrvatska ionako je na razini jednog većeg europskog grada – po broju stanovnika, po gospodarskoj snazi, po svim pametnim pokazateljima koji bi trebali biti bitni.
S pametnim europskim gradom nismo, doduše, usporedivi po broju službenika i činovnika u javnom sektoru, po broju ministarstava, županijskih i gradskih ureda, agencija i ustanova, ali ovdje želimo pričati o konceptu pametne, a ne o konceptu glupe nacije, zar ne? Koliko je zapravo utopijski predlagati koncept pametne nacije u zemlji u kojoj sustav OIB broja još uvijek nije zaživio kako bi se otkrivali porezni nevaljalci ili u kojoj još uvijek nije centralizirana nabava u zdravstvenom sustavu, to procijenite sami.
Spašavanje kuna poreznih obveznika i pružanje operativne transparentnosti ionako su stvari koje ljudi očekuju od svojih lokalnih i državnih vlasti još puno prije nego što je itko počeo koristiti izraz pametan grad, zar ne?. I tako smo opet došli na politiku, a kolumna je bila tako lijepo počela.
Gradnja Pelješkog mosta