Iako u sjeni velikih zvijezda, suigrača u Dinamu Bobana i Šukera, Andrej Panadić na osobit je način bljesnuo krajem 90-ih godina. Naime, taj se 188 cm visoki, britki beskompromisni stoper 1990. godine iznenađujuće nametnuo tadašnjemu izborniku Ivici Osimu i izborio poziv na Svjetsko prvenstvo u Italiji. Iz Dinama su onamo išla samo dvojica, Panadić i Šuker.
S Panadićem razgovaramo ležerno, u njegovu sportskom centru u Velikoj Gorici. Ponosno prebire po uspomenama iz toga doba.
– Osim što me Osim izabrao za A vrstu, bio sam 1990. s mladom reprezentacijom europski doprvak. U finalu smo izgubili od Sovjeta u Simferopolju, a od Hrvata igrali smo Boban, Prosinečki, Šuker, Jarni, Bokšić i ja – prisjeća se Panadić, koji je odigrao tri utakmice za A reprezentaciju bivše Jugoslavije.
Skoblar me doveo u Dinamo
Sve tri prijateljske 1989. godine: protiv Grčke u Novom Sadu (kada je debitirao i Prosinečki), protiv Brazila u Joao Pessoi, te protiv Engleza na Wembleyu.
Bili ste Osimov ljubimac, pitamo Panadića.
– Osim je čudo od trenera, genijalac, kad te takav veliki trener izabere u reprezentaciju, onda stvarno znači da vrijediš. To je trener koji se nikome ne prilagođava, nego bira po svome ukusu. On je na SP u Italiju doveo igrače koji su bili nositelji igre u klubovima, koji su bili hitovi te sezone. Ja nisam bio hit kao, recimo, Bokšić, ali sam bio obrambeni hit. Sa 21 godinom odigrao sam zaista sjajnu sezonu, u kojoj sam čuvao velike igrače, poput Milka Đurovskog, Pančeva, Piksija, Prosinečkog..., usto sam u Dinamu igrao standardno u sjajnoj momčadi, pokraj Čapljića, Kasala, Arslanovića... Po učinku, nadao sam se i očekivao taj poziv. Jer sam znao da Osim taj učinak vidi – priča Andrej.
Obično se za tako mlade igrače kaže da idu na SP samo osjetiti atmosferu...
– Imao sam gotovo cijelu sezonu iza sebe, dakle Osim me tamo pripremao za nešto, da uskočim ako bude potrebno. Da igram, a ne samo da osjetim ozračje.
Kako ste bili primljeni u reprezentaciji?
– Jozić i Hadžibegić bili su moja konkurencija, obojica velike face. Ali, Piksi Stojković bio je najveća zvijezda, ali i ljudina. To što sam doživio s njim u Japanu, kada sam igrao za Nagoyu, naprosto je nevjerojatno, nezamislivo. U Nagoyi su ulice dobivale imena po njemu, pa i kad je napustio klub kao igrač, dobivao je ugovor samo da provede nekoliko dana u Nagoyi, da provede vrijeme s navijačima. Jednom smo bili na večeri u restoranu, i kada se Piksi pojavio, ljudi, poslovnjaci, gosti restorana svlačili su skupocjene košulje da bi im se on na njih potpisao. To je popularnost kao Madonnina...
Kakva je bila utakmica protiv Brazila?
– Završilo je 0:0, a ja sam se u toj utakmici “zabavljao” s Romarijem i Bebetom. Fina zabava, ha... Sjećam se da su ljudi visjeli po banderama kada su brazilski reprezentativci dolazili na trening, a stadion je bio pun kao da je utakmica. Ta utakmica bila je fenomenalna, a oni su djelovali malo opušteno protiv nas... Iako smo mi imali odličnu momčad.
Potpisali biste istih 0:0 u Sao Paulu, na otvorenju SP-a?
– Daj, Bože, da sad bude tako. Ne bojim se uopće te utakmice, možemo mi protiv svakoga...
Tko vas je doveo u Dinamo?
– U velikogoričkom Radniku trener mi je bio Čedo Jovićević, i na njegovu preporuku igrao sam prijateljske utakmice za drugu momčad Dinama koju je vodio Kuže. Dok je prvu momčad vodio Skoblar. Jednom je Skoblar došao na utakmicu Radnik – Karlovac, u kvalifikacijama za Međurepubličku ligu. Pobijedili smo 3:0, a ja sam kao libero postigao dva gola. Nakon toga sam potpisao za Dinamo.
E sad ono najvažnije: sa 20 godina igrali ste za Jugoslaviju, a kao afirmirani igrač, u najboljim godinama, nikada niste igrali za Hrvatsku. Kako to?
– Ne znam, kak’ da ti to objasnim... Igrao sam za Hrvatsku protiv Zicove momčadi na revijalnoj utakmici u Udinama, protiv Meksika u prijateljskoj kod Poklepovića bio sam rezerva, ali poslije nikada nisam nastupio, čak nisam bio ni pozivan. A bio sam jednom i najbolji stoper Bundeslige.
Pa jeste li se ikada pobunili?
– Ma nisam se bunio. Jednom sam izjavio nešto u novinama pa sam dobio po prstima. Nisam ni tražio objašnjenje od Ćire, jednostavno nisam bio tip koji se gura.
Poziv iz HSV-a: dođi i spasi nas!
Pa je li Ćiro imao nešto protiv vas iz nekoga razloga?
– Ma ne, nije imao razloga, pa ja sam mu davao sve od sebe kada mi je bio trener u Dinamu. On je sam meni jednom rekao: p...a ti materina, ti si moja najveća pogreška u životu! Ja mu ne zamjeram ništa. Iako sam 1998. godine bio 29-godišnjak, u top formi, igrač HSV-a... Svatko ima pravo izabrati svoje, to kako je Ćiro birao mene uopće me ne zanima, niti ću to komentirati, za mene je ta priča davno gotova. Meni je motiv bio samo da u Bundesligi budem što bolji. A za HSV sam davao sve. Kada su me dovodili iz Uerdingena, trener Pagelsdorf došao je po mene i rekao mi “dođi i spasi nas”! I ja sam zabio tri možda ključna gola u borbi za ostanak. A s HSV-om sam poslije igrao i u Ligi prvaka, svih šest utakmica u skupini protiv Juventusa, Panathinaikosa i Deportiva.
U Hamburgu ste 1998. godine upoznali Niku Kovača, današnjega šefa u reprezentaciji?
– Da, od tada smo dobri, dobro se poznajemo i meni uopće nije iznenađenje što je on postao izbornik. Naša nogometna razmišljanja su slična, sličnoga smo mentaliteta. Niko i ja uvijek smo bili produžena trenerova ruka na terenu. Sve ovo što je postigao nije slučajno. Zato što je Niko persona, zato što ima nogometno znanje, što se školovao kroz mlađe kategorije. On je ovu priliku zaslužio – podcrtava Andrej Panadić, koji se i sam svojedobno okušao kao trener.
– Završio sam Nogometnu akademiju, imam Uefinu Pro licencu i u trenerskoj karijeri probao sam gotovo sve. Vodio sam klince u Radniku, bio šef njihove nogometne škole, prije šest godina vodio sam austrijskog prvoligaša LASK Linz. Došao sam tamo na intervju za posao, svidjela su im se moja razmišljanja i uzeli su me za trenera prve momčadi.
Kako je završila vaša austrijska epizoda?
– Trajalo je 14 kola, nismo se spuštali ispod četvrtog mjesta pa nekima to nije odgovaralo. Čuo sam da nisu imali novca plaćati premije za pobjede pa smo se rastali. Sada su u trećoj ligi. Poslije sam dvije godine bio pomoćnik divnom čovjeku, izuzetno stručnom, vrhunski profesionalnom treneru Branku Ivankoviću u Saudijskoj Arabiji i Emiratima, a sada sam, eto, skaut. Da probam i to...
Vidite li se jednoga dana kao trener Dinama?
– Ja znam da to mogu, da za to imam kvalitetu, znanje, hrabrost i savršeno bih to radio! Vidim li se u Dinamu? Pa niti sam se nudio, niti, koliko znam, oni o meni razmišljaju.
Igrao protiv Steaue
A klupa HSV-a? I tamo ste ostavili duboki trag, a klub je u krizi...
– U HSV-u su pogriješili što se u krizna vremena nisu oslonili na nekoga od svojih legendi, bivših igrača koji najbolje poznaju stanje u klubu. Zato Van Marwijk nije prošao jer je preko noći htio nametnuti svoj način rada. E sad, od tih legendi HSV-a, jedan sam o rijetkih koji ima pro-licencu, i znam da bih tamo imao potporu navijača. Meni bi to bilo najlakše voditi. Ali, svjestan sam da i ja trebam proći neki svoj put. Strpljiv sam, ne žurim...
Pratite nastupe Milana Badelja u Hamburgu?
– Milan je klasni igrač. U krizi HSV-a on je ostao standardan, iako su se treneri mijenjali. On je vrlo važan kotačić u Hamburgu, stalno drži istu razinu igre, vrhunski je profesionalac, stalno radi na sebi.
Koji je najnezgodniji napadač kojega ste čuvali?
– Giovane Elber, bez konkurencije! Ne izgleda tako moćno fizički, a ja sam upotrijebio svu svoju snagu da bih došao da te lopte pokraj njega, guram ga, i kao da sam gurao zid! Pokraj njega stoji dvometraš Jancker koji “plače” kad ga ja zgrabim, a Elbera ne mogu pomaknuti s mjesta. I frajer primi loptu kao da mu je zalijepljena o-ho ljepilom. Nisam znao kamo će, stalno je mijenjao pravac i meni je bilo nezgodno takvoga igrača pratiti.
S Dinamom je 1993. godine osvojio naslov prvaka, a sljedeće godine i Hrvatski kup. Za plave je u samostalnoj Hrvatskoj odigrao četiri europske utakmice; po dvije protiv Tofte s Ovčjih Otoka i Steaue. I dok mu je Liga prvaka pobjegla s plavima u famoznom okršaju s Rumunjima, sve je puno godina kasnije nadoknadio s Hamburgom...
Japanac doletio na Pag
Razgovarali smo i o idealnoj momčadi od igrača s kojima je igrao. Dugo je razmišljao i onda odlučio u nju staviti samo jednoga stranca, Bošnjaka Sergeja Barbareza, s kojim je dijelio svlačionicu u Hamburgu.
Evo Panadićevih idealnih 11 kroz cijelu karijeru:
Ladić - Stanić, Lesjak, Šimić, Škrinjar - Niko Kovač, Boban - Barbarez - Šuker, Vlaović, Cvitanović.
Na klupi za pričuve bili bi Zvonko Lipovac, Željko Adžić, Mladen Mladenović, Kujtim Shala...
Panadić je dvije godine bio igrač japanske Nagoye, a rastali su se na neobičan način.
– Bio sam ozlijeđen i na odmoru na Pagu, kad mi je na plažu banuo Japanac iz kluba. Doletio je s drugoga kraja svijeta samo da bismo se dogovorili oko raskida ugovora – prisjetio se Panadić.
Taj se momak krajem 80 - ih javno izjašnjavao kao "jugoslaven".