Panika i mirnoća smjenjivali su se iz minute u minutu

Presretan sam što smo moja kći i ja bez većih posljedica prebrodili takvo ružno iskustvo. Ne ponovilo se nikome! Sada znam da smo dobili još jednu šansu za život – kazao nam je jučer 31-godišnji Zadranin Mihovil Domijan, koji je u nedjelju predvečer spasio život svoje četverogodišnje kćeri i svoj plivajući u moru čak dva sata, sve dok ih tri nautičke milje južno od Privlake nije u svoj gliser ukrcao Zagrepčanin Damir Bišćan.

Mihovil Domijan se s kćeri te gotovo kobne nedjelje plastičnim brodom dugim sedam metara vraćao s otoka Raba u Zadar. Djevojčica se na krmi igrala pokraj oca, no u jednom trenutku popela se na sjedalo. Kada je to vidio, Mihovil Domijan pokušao ju je uhvatiti, no spletom okolnosti dijete je ipak palo u more.

Pet milja od kopna
 Otac je reagirao instinktivno, skočio je za njom zaboravivši da brod nije prestao ploviti i da se zapravo udaljava od njih, a čak pet milja bili su udaljeni od najbližega kopna.

– Čim je pala u more, odmah je potonula, ali je i prije nego što sam je dohvatio ipak isplivala na površinu. Još uči plivati, iako vješto pliva s rukavicama. Kada me rukama uhvatila oko vrata i kad smo počeli razgovarati, shvatio sam koliko se uplašila nakon pada u more. A tek kad je vidjela da se brod udaljava od nas. Upitala me: “Gdje je brodić?”, no ubrzo se smirila. I mene je uhvatila panika, ma što panika, očaj, kad sam vidio da se brod udaljava i da smo jako daleko od obale – ispričao nam je jučer Mihovil Domijan.

Nije htio odustati
Dodao je kako su se u njega i njegove kćerke iz minute u minutu smjenjivali osjećaji, sad panika, sad smirenost. Kaže kako ga je najviše zabrinjavalo to što je zbog duga boravka u moru njegovoj djevojčici postalo hladno, a on joj nije mogao pomoći, nije to malo tijelo bilo moguće ugrijati. Razmišljao sam samo o tome kako se dočepati kopna da kćer ponovo bude na sigurnom.

– Dok sam tako očajnički pokušavao plivati prema obali, zamijetili smo na određenoj udaljenosti od nas pet, šest brodova. Pokušao sam ih dozvati vikom i mlataranjem rukama po vodi, no bili su predaleko, nisu me čuli, ni vidjeli. U tim trenucima u glavi su mi se rojile najcrnje misli. Ipak, nisam htio odustati. Borio sam se do krajnjih granica.

Šok nije bio velik
Konačno, kada sam već osjećao kako me snaga napušta, čuo sam buku broda u kojemu su bili naši budući spasitelji. Dolazili su nam sleđa pa sam pojačao brzinu i snagu plivanja da im dođem što više na smjer kojim su plovili od Molata prema Viru. Vikao sam što sam mogao jače dok tu buku nisu začule dvije žene koje su bile na pramcu. Kada su nas ugledale, doviknule su Damiru Bišćanu, koji je upravljao gliserom, da stane i ukrca nas.

Došli su do nas i u gliser najprije ukrcali moju kćer te je odmah zamotali u ručnike kako bi se ugrijala. Ja sam se dotle uhvatio za brod kako bih prikupio snagu i popeo se. Kćer je nakon nekoliko minuta došla k sebi. Na sreću, nije bila u strašnom šoku. Ne možete ni zamisliti kakav mi je kamen tada pao sa srca – istaknuo je Mihovil Domijan te još jednom zahvalio ljudima koji su ih spasili.

Dva dana nakon što su samo čudom preživjeli tragediju, ovaj Zadranin ističe da sada iz svega pokušava izvući pouku. Kaže kako sada zna da mora strogo poštovati neka pravila plovidbe morem.

– Kći i ja dogovorili smo se da se više nećemo u moru kupati toliko dugo da nam postane hladno. Usto, pitala me je li se naš brod sam parkirao na obali – sa smijehom je zaključio Mihovil Domijan.

Plastični brod pretrpio je manja oštećenja, no najveći problem obitelji Domijan pričinila je nepristupačna obala na tom dijelu Privlake. Zbog toga su najprije mehanizacijom probili put kroz makiju kojim je do obale dopremljena dizalica. Plastika na brodu pokrpana je na mjestu, nakon čega su Mihovil i njegov stariji brat Marko unajmljenim snažnim brodom oštećeni brod doteglili u Zadar. Tamo će se u marini Zadar sanirati oštećenja.