U prvom krugu predsjedničkih izbora dogodila se “nepravda”. Otpala su dva kandidata koja su nudila nešto novo u obavljanju dužnosti šefa države bez obzira na Ustav. Ali i Sinčić i Kujundžić više su se tim prevratništvom, uvelike neostvarivim, htjeli nametnuti kao osobe. Premda je Sinčić bio hladan kao Zavižan, i njegovo i Kujundžićevo “ja” bili su zagrijani kao u mladića koji se prvi put udvaraju. Kad netko nudi nešto nerealno, revolucionarno, izvaninstitucionalno, nudi sebe.
Ali upravo nemogućnost da se stanje promijeni može pokazati koliko ono ne valja. Ne može se poreći Sinčićeva tvrdnja da smo izgubili monetarni suverenitet, da je u privatizaciji i pretvorbi oteto ono što pripada građanima, da ima i te kakvih razloga za lustraciju, da je EU unija birokrata i bankara, da su ovrhe nepravedne, da su političke stranke iz istog legla... I da je sve to potrebno iz temelja promijeniti. Ne može se poreći dobar dio Kujundžićevih zamisli o novoj Hrvatskoj, o novoj gospodarskoj i socijalnoj, te vanjskoj, energetskoj... politici, strategiji nacionalne sigurnosti itd. Ali i za njegove i za Sinčićeve naume ne samo da nisu dovoljne ovlasti koje u Ustavu ima predsjednik države, nego ne bi bile dovoljne ni ovlasti koje je imao Tuđman.
Za te naume potrebna je revolucija, a poslije nje – diktatura. Ali ne može ih se zbog toga nijekati, dapače, treba im priznati da su, pogotovo Sinčić, u slikanju hrvatske stvarnosti bili i te kako uvjerljivi. Ali ni blizu pobjedi nisu bili zato što golema većina građana HDZ i SDP osjeća kao stranke koje im ulijevaju sigurnost, na kojima počiva država, pa će tako doživljavati i njihove kandidate. I tu će se do 11. siječnja voditi bitka, čudnovata bitka u kojoj će, stječe se dojam, glavne teme i mete biti prošlost jedne stranke, HDZ-a, i sadašnjost druge, SDP-a. Malo što ili gotovo ništa ne mogu ni SDP ni Ivo Josipović ponuditi biračima kao argument iz njihove sadašnje vlasti, a i Kolinda i HDZ morat će ih uvjeriti kako oni imaju malo što ili nemaju gotovo ništa zajedničkog sa Sanaderovim HDZ-om.
Meni se pak čini da se jedno mjerilo uzdiže iznad toga sukoba, a to je osobnost dvoje kandidata, ono što je puno više njihovo nego što je stranačko. Da odmah raščistimo i kažemo nešto što ne odgovara ni Kolindi ni Josipoviću. Njihova uvjeravanja da sa sadašnjim ustavnim ovlastima ili s mogućom promjenom Ustava mogu učiniti puno obično je predizborno zavođenje. Za bitan utjecaj na gospodarstvo u zemlji ustavnih ovlasti nema, a Josipović svojim ustrajavanjem na promjenama Ustava može samo izazvati svađe, a postići neće ništa jer je u tome i SDP protiv njega. Stoga je jedino važno kakvu ćemo osobnost imati na Pantovčaku. Hoćemo li imati onu osobnost koja će dezintegrirati ili onu koja će integrirati zemlju?
Onu koja će se regionalnom politikom dodvoravati susjedstvu, Europi i svijetu ili onu koja će nacionalnom politikom učvršćivati poziciju Hrvatske u regiji, Europi i svijetu? Onu koja će lažima o ustašama i krivcima za ratna stradanja u susjednim i svjetskim parlamentima ulizički opanjkavati vlastitu zemlju ili će susjedstvom i svijetom pronositi njezin ugled i herojstvo u obrambenom Domovinskom ratu i biti bitku za ulaganja u Hrvatsku? Onu koja će jedna zla iz prošlosti žigosati, a druga zastirati slavljenjem “antifašizma”, petokrake i Tita ili onu koja će imati distancu prema svim zlima iz prošlosti?
Onu koja će u povodu svakog negativnog ili katastrofalnog pokazatelja u gospodarstvu i životu građana kao posljedice rada Vlade naciju lažno tješiti, a Vladu iskupljivati ili onu koja će uz pomoć naroda svojim autoritetom izvršiti pritisak na Vladu, pa i sazivanjem njezinih sjednica, na što ima ustavno pravo? U svemu tome Kolinda Grabar-Kitarović pred Ivom Josipovićem u velikoj je prednosti. Sve ostalo je nevažno – i Kujundžićeva i Sinčićeva megalomanija, i Josipovićeva i Kolindina uvjeravanja u presudnu ulogu predsjednika sa sadašnjim ili promijenjenim Ustavom.
glasaci su u prvom krugu rekli da žele promjene i nekoga novog na Pantovcaku.....ocekujem Kolindinu uvjerljivu pobjedu