Bilo je samo pitanje trenutka kada će se u javnosti pojaviti prosvjedničke skupine izazvane dolaskom pape Benedikta XVI. u Hrvatsku. Valjda se čekalo da se program i službeno objavi, kao što su to ovaj tjedan učinili zajedno Banski dvori i Kaptol, na konferenciji za novinare koja je uglavnom bila sama sebi svrhom, jer su se mogle čuti uglavnom protokolarne banalnosti začinjene jako važnim podacima kao što su oni da se na susrete s papom neće moći bez (besplatnih) ulaznica.
I dok prosvjednici nastoje dokazati da većina hrvatskih građana nisu katolici i kao takvi nisu dužni (su)financirati Benediktov posjet Hrvatskoj, kraj njih promiče nešto mnogo važnije od inače rasipnosti sklonih vladajućih garnitura u Hrvatskoj. A radi se o staroj spin-dogmi da će nas Benedikt XVI. taj vikend katapultirati u Europsku uniju. Svi napori dosad, sve pregovaranje (čitaj: golo ispunjavanje uvjeta), uhićenje Gotovine i ova najnovija presuda iz Haaga, postat će dio povijesti, jer će se u Zagrebu 4. i 5. lipnja pojaviti "Papa ex machina", tj. čudo koje će Hrvatsku u hipu preobraziti i (valjda više iz vlastitih nego iz naših interesa) gurnuti nas ravno u zajednicu koju ovoga trena istom strašću mrzimo koliko i potencijalno priželjkujemo.
Dolazak Benedikta XVI. poslat će, budimo realni, i tu svoju političku poruku, ali Bruxelles i vodeće europske sile ionako malo mare i za papu i za kršćanstvo, bez obzira na to koliko se trudili pozivati na kršćanske korijene europskog ujedinjenja. Današnja je Europa bez Boga, a današnja Hrvatska je zemlja bez duše. Možda su jedna drugoj takve i kompatibilne, ali to nema nikakve veze s jednim od najvećih živućih teologa i pastira današnjice, od kojega će izravnu korist imati samo jedan jedini čovjek u Hrvatskoj, a to je uzoriti gospodin kardinal Josip Bozanić, čijim će se vatikanskim ambicijama pripisati još jedan plus nakon papina posjeta.
Dakako, korist će imati i izvjesne udruge i buntovnici, kojih će se šačica okupiti i vikati da je to puno novca i da taj račun ne žele platiti.
Bit će tu i onih raspojasanih u duginim bojama, koji su postali folklor svih papinih putovanja, a obiteljski moto pod kojim papa dolazi u Hrvatsku idealna im je prilika da pokažu i dokažu da se obitelj stvara i začinje, buja i održava lizom i/ili šutom u stražnjicu. No, njihovo je demokratsko pravo da se bune kad im nije pravo i ne treba ih u tome nimalo sprečavati. Nego možda tek preporučiti proeuropskim genijalcima iz vlasti da su možda te marginalne pobunjeničke grupe podesna lokomotiva za koju bi se mogli zakvačiti HR-vagoni na putu prema Bruxellesu. Jer papa je dobar, ali kao ključan hrvatski argument za EU, barem u ovom trenutku, tek na razini puke simbolike i prijateljske podrške. Na čemu, također, treba biti iskreno zahvalan.
Gubi se.