Božić i kraj godine uvijek su vrijeme kada se radi inventura i kada se svode računi. Godina je završena pa treba prebrojiti što se dogodilo, što se napravilo, što se propustilo napraviti, što ide u dobrom pravcu, a što u lošem, što se otelo kontroli... Na temelju inventure godine na odlasku često se upuštamo i u prognoziranje onoga što bi nam mogla donijeti nova. No u svijetu koji je postao jako nepredvidljiv to je vrlo nezahvalan i škakljiv posao. Tko je na kraju 2007. mogao predvidjeti da će samo devet mjeseci poslije doći do krize i recesije koju još nismo svladali. Ili tko je prije godinu dana mogao predvidjeti da će papa Benedikt XVI. ući u povijest kao prvi papa koji je dao ostavku i tako otvoriti najpozitivniju priču koja se dogodila u godini koju ispraćamo.
Doista, više od svega ostalog ovu je godinu obilježio upravo papa Franjo. U trenutku kada je izabran nismo znali ništa o njemu, no trebalo mu je samo nekoliko dana da svijetu pokaže da ima potencijal da bude osoba koja će unijeti malo svjetlosti i pozitivnosti u svakodnevicu ovog našeg planeta koji se u zadnje vrijeme kupa u crnilu i pesimizmu.
Kako je vrijeme odmicalo, tako je pokazivao da je osoba koja ima potencijal da otvara prostor za radikalne poteze i promjene. I na kraju je pokazao da se kršćanstvo mora vratiti svojim korijenima i da u središtu svega mora biti čovjek, a osobito onaj koji je siromašan, koji pati i koji je postao žrtvom nemilosrdne utrke krupnog kapitala za što većom zaradom. Papa Franjo iz dana u dan zapravo šalje poruke koje može prihvatiti bilo koji čovjek bilo gdje na planetu bez obzira na svoju nacionalnu i vjersku pripadnost, stupanj obrazovanja, bogatstvo i siromaštvo. U teškim i nepravednim vremenima u kojima sada živimo na ovoga papu zaista možemo gledati kao na dar s neba, kao na nekoga tko je došao vratiti nam nadu i kazati da nije sve tako crno kako nam se čini.
A to je potrebno više od ičega upravo nama, građanima Hrvatske. Iako smo ove godine ostvarili veliki cilj – ušli smo u Europsku uniju – čini se kao da se više ničemu ne možemo radovati i kao da ne možemo pobjeći od svekolikog negativnog ozračja. No to nije ni čudno zato što se apsolutno svi, od političara, sindikata, analitičara, pa sve do medija iz petnih žila trude da nam utuve u glavu da ništa nije dobro i da nas ne čeka ništa lijepo i pozitivno, da će biti još gore, da će ona poslovična čaša uvijek biti poluprazna, da živimo na nekakvom zgarištu i u spaljenoj zemlji kojoj gotovo da i nema spasa... Više od ičega trebaju nam nada i pozitivnost, ali i političari koji će malo proučiti što papa govori i radi i kako to čini. Primjeri Irske i Španjolske, zemalja koje su bile na dnu i koje su nedavno objavile da su počele izlaziti iz recesije, govore nam da i u totalnom beznađu postoji sjeme nade koja samo čeka da netko pronađe plodno tlo u kojem će ono moći proklijati.
Godina 2013. sigurno će ući u povijest kao godina u kojoj je razotkrivena najmasovnija prisluškivačka rabota, ali i godina u kojoj se pojavio netko tako hrabar i beskompromisan kao što to Edward Snowden, koji je točno znao što će mu se dogoditi, a svejedno je izašao u javnost, otkrio razmjere globalnog prisluškivanja i pomogao svima nama da postanemo svjesni svega toga. I to nam pokazuje da su pozitivni pomaci mogući i da se događaju.
No još uvijek svijet je prepun tih crnih rupa od kojih svi zaziru i koje bi oni koji imaju pretenzije da budu vladari svijeta koji rješavaju sve probleme, najradije zaboravili. Rješavanje tih problema i ljudskih tragedija također zahtijeva drugačiji način razmišljanja i jedan potpuno drugačiji pristup. Stoga papi Franji želim vrlo dug život zato jer je on jedan od rijetkih koji sve nas mogu usmjeriti na neke sasvim drugačije puteve.