Papa: Išao sam na seanse, puno mi je pomogla jedna psihoanalitičarka

Upoznao sam jednu psihoanalitičarku židovku. Odlazio sam k njoj u stan šest mjeseci jednom tjedno da bih razbistrio neke stvari. Imao sam 42 godine i u tih šest mjeseci mnogo mi je pomogla”, iznio je papa Franjo u knjizi “Politika i društvo” koja u izdanju L’Observatoirea treba uskoro izaći u Francuskoj. Knjiga je dijalog između pape Franje i francuskog sociologa Dominiquea Woltona.

Vražji Freud

Papa je ispričao svoje šestomjesečno iskustvo između 1978. i 1979. kada je u Argentini vladala diktatura i kada je zaključio svoje ne baš lako iskustvo kao provincijal Isusove družbe i trebao je preuzeti položaj rektora Collegio Máximo u kojem su se obrazovali studenti koji su htjeli ući u Družbu.

Dodao je da ga je psihoanalitičarka, kada je bila na samrti, pozvala ne da dobije sakramente, dakako, jer je bila židovka, nego zbog duhovnog dijaloga. Bila je jako dobra osoba, kazao je papa Franjo.

Ta njegova “ispovijed” pokazuje i koliko se promijenilo držanje Crkve prema psihoanalizi. Naime, na početku je bio rat između Crkve i psihoanalize. Sigmund Freud vjeru je smatrao najvećom preprekom za slobodu čovjeka i mrzio je Katoličku crkvu. S druge strane Katolička crkva freudovsku je psihoanalizu smatrala nečim gotovo vražjim. Njegova djela ušla su u Indeks zabranjenih knjiga za Crkvu, a Rimska biskupija čak je “smrtnim grijehom” smatrala odlazak nekog katolika na seansu psihoanalitičaru. Prvi korak prema psihoanalizi učinio je papa Pio XII., koji je uvijek htio biti informiran o napretku znanosti. Godine 1952. kazao je da ima razlika u psihoanalizi, odnosno da panseksualizam (Freudov) nije obveznim dijelom svake psihoterapije. Dakle, psihoanaliza ne treba biti baš freudovska. No, Sant’Uffizio (bivša inkvizicija, a današnja Kongregacija za nauk vjere 1961., dakle u vrijeme pape Ivana XXIII., objavio je Upozorenje kojim se svećenicima zabranjivalo da provode psihoanalizu, a redovnicima da budu psihoanalizirani. Papa Pavao VI. ukinuo je tu zabranu 1967. s enciklikom Sacerdotalis coelibatus u kojoj iznosi mogućnost traženja pomoći i od “kompetentnog psihologa”.

A, Ivan Pavao II. prvi je papa koji je promišljao i pisao o temi ljudske seksualnosti. Poznata je njegova pobudnica iz 1981. Familiaris Consortio, u kojoj prije svega govori o jednakom dostojanstvu žene i muškarca (pobudnicu vrijedi pročitati i danas jer još ima onih koji ne žele izjednačiti ulogu žene i muškarca u društvu). Danas je, barem u nekim državama u kojima su katolici u većini, kao u Italiji, stanje znatno promijenjeno u odnosu na ono otprije 50 godina. Psihoanalitičari drže predavanja na papinskim učilištima te traže se konzultacije s njima i vezano za osjetljiva pitanja kao što je ono svećenika pedofila.

Proročki film

Dakle, Bergoglio, odnosno budući papa Franjo, bio je zatražio pomoć psihoanalitičarke. U filmu Habemus Papam iz 2011. talijanskog redatelja Nannija Morettija papa (glumi ga Michel Piccoli), nakon što je prihvatio pontifikat, pada u krizu i traži savjet psihoanalitičara. I papa Franjo sada je priznao da je, dok je još bio Bergoglio, tražio savjet psihoanalitičara.

Papa je s Woltonom razgovarao i o današnjem životu u Vatikanu. Kaže da se osjeća slobodnim, premda dodaje da je “tu u Vatikanu kao u kavezu, ali ne duhovno. Ne plašim se ničega”, kaže i kritizira one svećenike koji se boje komunicirati. “To je oblik fundamentalizma. Kada susretnem rigidnu osobu, posebno ako je mlada, kažem si da je bolesna. To su osobe koje traže neku njihovu sigurnost”, kazao je papa odbacujući i “pravedni rat”, što je bio i temelj u tradiciji Crkve i u legitimnoj obrani naroda. Za papu je samo jedna stvar pravedna – mir. Budući da je razgovarao s francuskim sociologom, nije izostalo ni pitanje vezano za laicitet.

“Laička država zdrava je stvar. Isus je rekao da treba dati caru ono što je carevo, a Bogu Božje”, ali “mislim da neke države, kao Francuska, imaju presnažan laicitet kao nasljedstvo iluminizma koji stvara opću sliku zajednice u kojoj su religije viđene kao potkultura”, kazao je papa.