Čini se da papa Franjo trese svijetom. I vidljivim i nevidljivim. Kako u Crkvi, tako i izvan nje. Što nije nikakvo čudo jer je, sjetimo se, prvi dan svoga pontifikata zaogrnuo evanđeoski plašt sv. Franje Asiškoga, uzevši upravo njegovo ime kako bi, poput spomenutog sveca, krenuo u popravak Crkve na Božji poziv. I društva, dakako, jer je Crkva njegov sastavni dio.
"Ova ekonomija ubija"
Crkvu je odlučio poboljšati neposrednom djelotvornošću, čistom praksom, koja je u samome vrhu nužno značila i odbacivanje dosadašnjeg lobističkog zaplotnjaštva, kojim je bila premrežena Rimska kurija, čije je kleromafijaške kanale detektirao još Benedikt XVI., a sasjekao ih je njegov nasljednik Franjo. Zato se, očito, već prvi dan dislocirao u Dom sv. Marte i tako fizički pokazao što misli o nedodirljivosti i luksuzu, postavši kroz svoje svakodnevne mise svima dostupan. U Crkvi su primijetili da je time napravio još jedan presedan, a to je da je, obraćajući se javnosti praktički svakodnevno spontanim homilijama, redefinirao ono što se naziva učiteljstvom u Crkvi. Pape, naime, uvijek govore s pozicije crkvena učiteljstva, što se pomno sluša i prati, a propovijedi u Svetoj Marti to zacijelo nisu, no Franju se sluša i prati usprkos tome što nisu u skladu s tom praksom, a najviše slušatelja ima izvan same Crkve, što je zanimljiv fenomen.
Tako mu je, prije par dana, republikanski kandidat za predsjednika SAD-a Jeb Bush, a uoči objavljivanja enciklike "Laudato sii", odbrusio da neće dopustiti da mu ekonomsku politiku diktiraju jedan papa i njegovi biskupi, optužujući ga posredno za komunizam. Što, doduše, nije prva takva optužba, koju je papa odbacio u knjizi "Ova ekonomija ubija", rekavši kako je u životu upoznao brojne marksiste koji su dobre osobe, ali da je marksistička ideologija pogrešna te da se ne osjeća uvrijeđenim kad mu prišivaju etikete da je komunist. Za papu Franju kažu da nije komunist, ali da je snažno oslonjen na sve dobre strane latinskoameričke teologije oslobođenja. Ali vele da to istodobno izluđuje biskupe, osobito one europske. "Središnja kategorija njegova pontifikata je milosrđe, a teološka pozadina argentinska teologija oslobođenja, vođena teologijom vidjeti-prosuditi-djelovati Lucia Gere 1924.-2012., odnosno teologija naroda Božjega, ali ne pod vidom zapadnjačkim, demokratičnim i brzim reformama", rekao je prije nekoliko dana teolog dr. Ivica Raguž, govoreći o "papi iznenađenja".
No, za Franju svi kažu da govori jezikom milosrđa i ljubavi. A to je jezik Isusa Krista i zato ga svijet razumije, čak i ako ne pripada kršćanskom miljeu. Razumije ga i čuje, kako vidimo, čak i ako je potpuno izvan vjere. Naprosto zato što je to univerzalni jezik, tj. jezik univerzalnih ljudskih potreba i čežnji. Što se najbolje ogleda u papinu zalaganju za siromašne. Blago siromasima, osim što je njihovo Kraljevstvo nebesko, i papa Franjo je na njihovoj strani, moglo bi se danas uskliknuti!
Tajna njegova uspjeha
I u tome je tajna njegova uspjeha. Mnogi će se suglasiti da je uspio vratiti Crkvu narodu. I da bi tako trebalo biti u svakoj mjesnoj crkvi, koja bi trebala postati Franjina crkva, tj. crkva milosrđa i ljubavi. To znači da mora izaći iz svih uskogrudnosti i proračunatosti, nacionalizama i plemenske pripadnosti, ksenofobičnosti i isključivosti. Odnosno, postati kuća svih, kako je vidi papa Franjo. Kuća u koju će se zakoračiti na ulazna vrata na zagrebačkom Kaptolu, a izaći na ona u Buenos Airesu. Ili bilo gdje diljem svijeta, gdje ih je papa Franjo otvorio svojim svjedočanskim i autentičnim poslanjem Kristova namjesnika na zemlji.
Sjajan covjek, ispred svog vremena. Zelim mu dug zivot i sigurnost na putu.