Papa je praktički priznao Palestinu

Iako je papa Franjo uoči svoga puta u Svetu zemlju kazao da će to putovanje imati strogo vjerski cilj, to naoko nije bilo tako. Čovjek koji je u 55 sati svoga boravka u Izraelu i u Jordanu bio sudionik čak 30 različitih događaja, očitao je vjersku i ljudsku lekciju svima onima koji su izravno ili neizravno krivi za neodrživi status quo u bliskoistočnim mirovnim pregovorima. Čak i u trenucima kada je svjetska javnost zaključila da sve to ima vrlo čvrste političke konotacije, papa je preko svojih glasnogovornika poslao poruku: “Nemam političku agendu, nemam prijedlog za diplomatski dijalog. To nije moja misija, to nije ono što želim!”. Pa što to onda papa doista želi?

Odgovor na to može biti jako jednoznačan, ali i jako kompliciran, no ono što je na prvu loptu potpuno jasno jest to da poglavar Katoličke crkve, za razliku od drugih, vrlo jasno shvaća što stoji na putu mirovnom procesu na tom eksplozivnom komadiću našega planeta. On je i jednoj i drugoj strani poručio da je sazrio trenutak da pronađu hrabrosti kako bi bile velikodušne i kreativne i kako bi služile zajedničkoj dobrobiti. S pozicija vjerskog i moralnog autoriteta objema stranama poručio je da je sadašnje stanje potpuno neprihvatljivo, ali i to da nijedna strana nije stopostotno u pravu i da treba pregristi vlastiti ponos, tvrdoglavost i netrpeljivost koja je vidljiva baš na svakom koraku.

Sletio u Betlehem

No ipak, papine geste koje su privukle više pažnje bile su one koje je učinio prema Palestincima. Iako su i dosad pape dolazili u Svetu zemlju, odnosno u Izrael, papa Franjo je prvi koji nije prvo sletio u Tel Aviv. Izravno iz Jordana doputovao je helikopterom u Betlehem, odnosno na palestinsku Zapadnu obalu. Mnogi palestinski, ali i strani politički analitičari taj papin čin vide kao tiho priznanje palestinske države, ali i kao poruku Izraelu da Palestinci imaju pravo na ono isto na što imaju i oni, a to je država koja će im omogućiti sigurnost, slobodno kretanje, život dostojan čovjeka, radna mjesta i šansu da isplivaju iz ozbiljnog siromaštva. Stoga nije čudno što je središnja gesta, kojom je sve to želio dodatno naglasiti, bila neplanirana molitva na jezivom betonskom zidu koji je podigao Izrael, a koji s tri strane okružuje Betlehem, rodno mjesto Isusovo. Gesta je dobila dodatnu znakovitost zato što se papa na tome mjestu pomolio na isti način na koji se moli na jeruzalemskom Zidu plača, jedinom što je preostalo od srušenoga židovskog hrama. Usporedba Betlehema, okruženog betonskim zidom, sa židovskim varšavskim getom za vrijeme nacističke okupacije dala je e dodatnu težinu na taj papin pothvat koji druga strana, ona izraelska, nije ni shvatila ni prihvatila. Za izraelskog premijera Benyamina Netanyahua to je bilo u tolikoj mjeri neprihvatljivo da je papi na sve moguće načine želio objasniti da je zid pozitivna mjera koja je uvelike pridonijela tome da sada na teritoriju Izraela ima bitno manje žrtava palestinskih terorista.

Netanyahu nije shvatio

Njegova glavna poanta bila je da toga zida zapravo ne bi ni bilo da palestinska strana ne pokazuje agresivni antiizraelski huškački sentiment. Nakon svega Vatikan je samo priopćio “da su neki imali poteškoća s razumijevanjem Franjina čina, odnosno protokolom neplanirane molitve na zidu”.

Kada je došao na drugu stranu, onu izraelsku, Franjo je pokazao da jednako tako kao i palestinsku, priznaje i izraelsku državu i da na sasvim jednak način suosjeća s nevinim žrtvama na obje strane! Premijer Netanyahu odveo ga je do spomenika žrtvama palestinskih terorističkih napada. Papi je tu kazao kako onaj zid na kojem se on molio dan ranije, služi tome da spriječi ovakve nepotrebne smrti. Naglasio je i to da oni svoju djecu ne uče da podmeću bombe, već ih upućuju na to da teže miru. Kao još jedno opravdanje za gradnju zida naveo je tvrdnju da oni na drugoj strani svoju djecu uče mržnji, terorizmu, agresivnoj destrukciji i tome kako napraviti i podmetnuti bombu. Otišao je čak toliko daleko da je papi prepričao jedan prilog prikazan na izraelskoj televiziji. Prilog je snimljen u jednom izbjegličkom kampu na Zapadnoj obali gdje neko dijete drži pušku igračku i govori da želi umrijeti kako bi zajedno s njime umrla i izraelska država. Potpuno zatvoren za papine poruke koje mu ne odgovaraju, Netanyahu mu je elegantno sasuo u lice da je upravo to pravo lice Palestinaca. Kada mu je ponestalo argumenata, kazao je da palestinske bombe uništavaju i kršćanske crkve.

Za razliku od Netanyahua koji je papi pokazao da nikakvog dogovora i mira s Palestincima neće biti dok je on na vlasti, izraelski predsjednik Shimon Peres shvatio je papu i dobro razumio sve njegove geste i govore i prihvatio njegov poziv da zajedno s palestinskim predsjednikom Mahmudom Abbasom dođe na molitvu i na promišljanje o miru – u Vatikan. Poziv je prihvatio i Abbas, koji je uz nabrajanje brojnih problema s kojima se Palestinci svakodnevno suočavaju i koji su iz njegove perspektive velika prepreka miru, pokazao da je shvatio tko pred njime stoji i što je taj čovjek u posljednjih 14 mjeseci svijetu pokušao utuviti u glavu. Abbas mu je jednostavno rekao: “Da, vi ste onaj koji brani siromašne i marginalizirane!”

Papa je i te kako svjestan da taj susret možda neće dovesti do ničega konkretnoga, ali zasigurno smatra da će sama činjenica da su predstavnici dviju sukobljenih strana došli u Vatikan i sjeli za isti stol, i to nakon što je američki državni tajnik John Kerry i službeno priznao da su svi njegovi napori pali u vodu i da baš i ne vidi nikakvu perspektivu za postizanje rješenja koje bi bilo prihvatljivo za obje strane.

Papa Franjo je tijekom posjeta Svetoj zemlji vrlo jasno pozvao muslimane, židove i kršćane koji žive na tom teritoriju da iznađu snage i da koriste svoju vjeru kao bazu za izgradnju tolerantnijeg društva koje bi u konačnici moglo iznjedriti i svima prihvatljiv mir. Glavnim izraelskim rabinima kazao je da se samo zajedničkim snagama tri vjere mogu suprotstaviti svim oblicima antisemitizma i drugim sličnim oblicima diskriminacije. Muslimanskim vjerskim vođama ispred Al-Aqse kazao je da sve tri vjere moraju pogled svrnuti na Abrahama kojega svi štuju. Središnja poruka je ipak bila da svi zajedno moraju uočiti patnje onih drugih i shvatiti da nitko nikoga ne može zlostavljati u ime Boga.

Vjere istog korijena

Kako bi potkrijepio da je takvo zajedništvo zaista moguće u Izreal je doveo svoje prijatelje iz Argentine, rabina Abrahama Skorku i imama Omara Abbouda. Njih trojica su se zagrlila nakon molitve ispred Zida plača. I taj zagrljaj bio je jedna od središnjih papinih poruka narodima i vjerama kojima je došao u pohod. Tri monoteističke vjere imaju potpuno iste korijene i upravo ti korijeni mogu poslužiti za stvaranje nekog novoga razumijevanja i zajedništva. Papa je istodobno potpuno svjestan bolne činjenice da su tijekom više desetljeća jedan za drugim propadali pokušaji iznalaženja mira koji su bili utemeljeni na političkim premisama. Iako je i tu bilo nekih uspjeha, pokazalo se da oni nisu trajni i da brzo propadaju i cijeli taj prostor bacaju u još dublju, kompliciraniju i slojevitiju krizu.

Na kraju bi se zapravo moglo reći da je u ovome slučaju papa posegnuo za Bogom i vjerom zato što on vrlo jasno vidi da je to jedini put kojim još nitko na tim prostorima nije pokušao putovati prema miru. Kada se to uzme u obzir, onda i te kako stoji njegova izjava uoči puta da će ovo putovanje imati isključivo vjerski cilj. Potpuno je nebitno hoće li papa osobno pokrenuti mirovni proces ili sudjelovati u pregovorima. On je u tlo Svete zemlje bacio svoje sjeme i onima koji tamo žive prepustio hoće li ga zalijevati, okopati, njegovati i hoće li na kraju uživati u njegovim plodovima – u miru i zajedničkom životu.

>> Papa Franjo: Kada netko misli da je važniji od drugih, počinje kuga