Enciklika Hvaljen budi – Laudato si, važan je dio programa koji je papa pred Crkvu stavio već u trenutku kada se predstavio imenom najpoznatijeg siromaha iz Asiza – Frane.
No, je li ta poslanica revolucionarna novost kako su je protumačili neki politički uglednici među kojima i hrvatska zelena ljevica, ili je na tragu i dosadašnjeg nauka Crkve? Već sami odabir imena – Frane, programsko je utjelovljenje tri temeljne odrednice koje taj isusovac opetovano ponavlja, smatrajući ih prijeko potrebnim odgovorima na suvremene izazove.
Osobna odgovornost
Prva je ta da je zadatak svakoga čovjeka „brinuti se za sve stvoreno", i to s punom sviješću o individualnoj odgovornosti. Jasno i s protokolarnom izravnošću neuobičajenom za rimske prvosvećenike to je rekao i političkim elitama u Europskom parlamentu lani u Strasbourgu.
„Osobno ste odgovorni za sudbine onih koji su vas izabrali, vaša je zadaća učiniti sve što možete da ova naša zajednička kuća bude bolji dom za sve ljude!" Nedvosmisleno se iz enciklike iščitava i nešto što bi rado zaboravili njegovi novi prijatelji na zelenoj ljevici, dodajući mu pri tome naljepnicu marksista. Da, papa jest za brigu o ekonomskim i prirodnim resursima i promovira zaštitu okoliša. No, Frane nije nikakav revolucionar, nego nastavljač djela svojih prethodnika. To što neki ono što sadašnji papa iznosi nisu mogli iščitati u znatno slojevitijim tekstovima njemačkoga pape profesora – Ratzingera, nije problem Crkve, nego onih koji takav stav ne žele iščitati.
Druga ključna odrednica ona je kojom prst upire prema multinacionalnim kompanijama i svima koji izrabljuju svijet „periferije", a to je briga za siromašne.
«Ne zaboravi na siromašne!», rekao je Frani u konklavama kardinal Hummes, i sam brazilski fratar, koji je znao kako je teško kada se kapitalizam pretvara u robovlasnički odnos. I Frane ih zaista nije zaboravio, zaobilazi centre i odlazi na „periferiju", među odbačene. Upravo je ovdje papa najžešće osudio iskrivljavanje moralnoga reda, ne kao marksist, ljevičar ili socijalist. Sasvim suprotno, učinio je to kao čuvar crkvenog nauka, jednako kao što je to učinio papa Lav XIII. svojom enciklikom Rerum Novarum 1878. dok je industrijska revolucija razdirala socijalno tkivo tadašnjega društva te jednima sve više davala, a drugima sve više uzimala. Nije se ovim korakom papa uključio odjednom u sve socijaldemokratske partije svijeta, nego je nastavio promovirati socijalni nauk Crkve. Ukratko, rekao je da Crkva ne podržava izrijekom nijedan politički program s njegovim socio-ekonomskim značajkama.
Glad za profitom
Ne, jedan je program Crkve, ponavlja Frane, kao što je to znao reći i Alojzije Stepinac, a to je Kristovo Evanđelje. Drugim riječima, uređenje društva zadatak je legitimno izabranih predstavnika naroda, a ne Crkve, čija je zadaća da bude moralni korektiv društva.
Na koncu, treća odrednica koju papa uvodi kao krunu svoga pontifikata jest milosrđe. Za papu je problem u samom ishodištu ekonomske politike koju u današnjem svijetu ne čini milosrdna ljubav, nego glad za profitom. Dakle, sažetak papine enciklike je briga o svemu stvorenom i o siromašnima, te milosrđe kao kruna kršćanske ljubavi. Za ljevicu u Hrvatskoj možda razočaravajuće nerevolucionarno, za desnicu svakako putokaz prema novom sidru za koje se može čvrsto uhvatiti.
>>U čemu se sve razlikuju katolici i pravoslavci?
>>A da se papa Franjo i patrijarh Kiril sastanu u Hrvatskoj?
Zanimljivo je proteklih godina bilo čitati sve te novinske napise štampe željne senzacija od toga kako je Papa revolucionar, kako uvodi nešto novo u Crkvu, kako je završilo jedno poglavlje Crkve, kako se Crkva otvara svijetu, kako se dokida zadrta i svijetu zatvorena Crkva puna grijeha, pa sve do napisa o tome kako će Papa revidirati Crkvu i crkveni nauk kako bi odgovarao zahtjevima modernog čovjeka (liberalizam, hedonizam, rastave brakova, abortusi, homoseksualnost itd.). Ovo je rijedak realan članak na temu Papinog "mijenjanja" Crkve koji sam pročitao u medijima koje pratim u dugo vremena. Dakle događa se nešto slično kao u Isusovo vrijeme. Svi su Isusom bili isprva oduševljeni, govorio im je kao netko tko ima vlast a ne kao tadašnji učitelji, odn. pismoznanci, mase su ga slijedile. Pa kako je vrijeme odmicalo mnogi ga više nisu željeli slijediti jer im je govor bio pretvrd. Znamo kako je sve i završilo kad je na kraju ostao samo prezren i ponižen od vlasti i naroda, napušten čak i od mnogih svojih. Dakle sva ova medijska zbivanja oko aktualnog Pape me podsjećaju na te biblijske događaje. Svi su isprav bili oduševljeni Papom, čak su i oni koji duboko gaze u svojem grijehu i čiji je način življenja u suprotnosti s naukom Rimokatoličke Crkve očekivali od Pape da im ide niz dlaku, da će tu sad on nešto promijeniti što će njima dati opravdanja nastaviti živjeti onako kako im odgovara. A čini mi se kako se svijet polako trijezni od očekivanja da će ovaj Papa raditi nešto radikalno drugačije od prakse i nauka Rimokatoličke Crkve. Samo je stvar u tome da neki o Papi i Crkvi slušaju u Crkvi koje su i dio, a neki iz medija.