Pretjerane analize lako stvore paralizu. To je ono što sada prijeti hrvatsko-njemačkim odnosima: da ih divlje analiziranje onoga što je njemačka savezna vlada željela reći u komentaru odluke kompromitiranog arbitražnog sudišta o hrvatsko-slovenskoj granici dovede do točke u kojoj ti odnosi postaju paralizirani zbog razilaženja na ovom konkretnom pitanju. A to ne bi bilo dobro. Hrvatskoj, a ni Njemačkoj, ne treba paraliza odnosa. Pogotovo ne paraliza koja počiva na pogrešnim analizama.
Da bismo izbjegli paralizu, pokušajmo dati smireniju analizu.
Čini se da među dosad napisanim analizama u hrvatskom javnom prostoru uvjerljivije zvuče one koje razloge za ovakav njemački stav pokušavaju pronaći u najnepovezanijim globalnim ili kontinentalnim igrama. Pa se tako nudi ovaj razlog: kroz projekt podmorskog plinovoda Sjeverni tok 2 Njemačka se približava Rusiji, a to se onda lomi preko naših leđa jer planirani projekt terminala za ukapljeni plin (LNG) na Krku navodno predstavlja prijetnju Sjevernom toku 2, pa stoga Njemačka ima interes da Slovenija dobije dio našeg mora oko Piranskog zaljeva i tako dalje i tako bliže… Ili ovaj razlog: Njemačka nam se osvećuje jer ne dopuštamo njemačkom Hrvatskom telekomu da sudjeluje u izgradnji svjetlovodne mreže za širokopojasni internet.
I tako niz sličnih razloga, grnadnioznih shema u kojima se bura u čaši vode zvanoj Piranski zaljev uklapa kao ključan element geopolitičkih strategija. Bezbroj razloga, a nijedan pravi. Zar netko zaista misli da projekt LNG terminala na Krku - čije porođajne muke traju više od desetljeća i koji ni danas nema ekonomsku računicu za opskrbljivanje bilo kakvog šireg područja, a kamoli drugog kraja europskog kontinenta - izaziva strah ili glavobolju u njemačkoj saveznoj vladi?
Pravi razlog ovakvog njemačkog stava o hrvatsko-slovenskoj arbitraži treba tražiti negdje drugdje: u činjenici da su arbitražni suci zaključili da skandal, zbog kojeg je Hrvatska odlukom svoga Sabora izašla iz arbitražnog procesa, nije narušio integritet sudišta.
Naravno, onog trena kad je otkriveno nedopušteno ponašanje Slovenaca u procesu, i kad je Hrvatska zaključila da je arbitraža nepovratno kompromitirana, najbolje što se Hrvatskoj moglo dogoditi bilo je da arbitražni sud sâm donese odluku o samoraspuštanju. Složit ćemo se svi da bi to bio najoptmalniji razvoj događaja: da su sami suci došli do istog zaključka kao i Hrvatski sabor da je proces nepovratno kontaminiran i kompromitiran u tolikoj mjeri da sudište ne može nastaviti s radom.
Ali to se nije dogodilo.
Ako je ovo prvo bio najbolji mogući scenarij, onda je ovo drugo, ono što se dogodilo, manje povoljan scenarij za Hrvatsku. Nije najnepovoljniji, ali manje povoljan scenarij jest. Sve dok članovi ovog ad-hoc arbitražnog sudišta stoje na poziciji da nedopušteno ponašanje Slovenaca nije kompromitiralo proces, moguće je teoretski (a vidimo da je moguće i u praksi) očekivati da će se neke države prikloniti tom stavu sudaca. To se dogodilo s Njemačkom, koja, inače, ima svog državljanina među tim sucima.
Razlog ovakvog njemačkog komentara na arbitražu koju Hrvatska smatra kompromitiranom treba tražiti ponajprije u ovim činjenicama, a ne u sjevernim tokovima, optičkim kablovima i sličnim hladnim vodama i podzemnim tajnama globalne politike.
U takvoj situaciji, najlakše je kriviti hrvatsku diplomaciju zbog toga što navodno nije dovoljno dobro objasnila Njemačkoj naš stav. Najlakše, ali i najinfantilnije. Naravno da očekujemo od naše diplomacije da objašnjava hrvatske stavove, ali jesmo li dovoljno odrasli da shvaćamo da postoje situacije u kojima neka država, nakon što sasluša i pomno prouči hrvatski stav, dolazi do zaključka da se s tim stavom ne slaže? Naivno je vjerovati da hrvatski diplomati nisu objasnili Njemačkoj što znači odluka Sabora o izlasku iz arbitraže kad je očito da je Njemačka shvatila stav Hrvatske, uzela ga u obzir, i zatim se složila sa stavom arbitražnih sudaca. Postoje neke planine koje hrvatska diplomacija ne može pomaknuti. Ne treba zbog toga očajavati, niti odmah upirati prstom u hrvatsku diplomaciju zbog toga što, valjda, na posljednjem natječaju za primanje u službu nije odabrala dovoljan broj Supermena.
Ne očajavati, ne dramatizirati, ne dovesti hrvatsko-njemačke odnose do paralize zbog ovog pitanja. A što se tiče arbitraže: stav Hrvatske da se arbitražna odluka na nas ne odnosi i da treba tražiti rješenje kroz nove bilateralne razgovore čvrst je sve dok o njemu postoji potpuni konsenzus na političkoj i javnoj sceni.
Kakav je trenutni odnos navodno prijateljske Njemačke spram Hrvatske pokazuje i činjenica da nije sudjelovala niti u mimohodu na dvadesetu godišnjicu Oluje, za razliku od Poljske, baltičkih država pa čak i Velike Britanije, nakon što se Dačić priprijetio da će svako sudjelovanje na mimohodu smatrati antisrpskim stavom. Ali samo vi gospodine novinare nastavite obmanjivati javnost, svjesno ili nesvjesno, pričajući o našim vrlim njemačkim prijateljima i ismijavajući geopolitičke analize ljudi stručnijih od Vas.