Europski parlament je praktički preko noći dobio enormnu moć. "Dobio" je možda preblaga riječ i mnogi bi prije rekli - ugrabio, ščepao novu moć i nove ovlasti iz ruku europskih premijera koji su ili bili nedovoljno oprezni ili su jednostavno zaspali na straži.
Ta enormna moć izvire iz činjenice da Europski parlament prvi put u svojoj povijesti kontrolira izbor predsjednika Europske komisije.
Dosad je taj izbor kontroliralo Europsko vijeće, u kojem sjede predstavnici izvršne vlasti iz 28 država članica. No, sada je, prvi put, predsjednika Komisije nametnuo isključivo Europski parlament, a Europsko vijeće dovedeno je u situaciju da samo udari svoj žig odobravanja, praktički automatizmom, kao javni bilježnik kod kojeg čovjek dolazi s ugovorom o darivanju. Europski parlament "daruje" poziciju šefa Europske komisije Jean-Claudeu Junckeru jer su se političke grupe u EP-u tako unaprijed dogovorile a izborni rezultati to potvrdili. Moli se Europsko vijeće da javno ovjeri takav postupak.
Ako ste mislili da o Europi odlučuju Angela Merkel, François Hollande, David Cameron i razni drugi premijeri sve do Zorana Milanovića, pripremite se na novu stvarnost u kojoj o Europi odlučuju uglavnom nepoznata imena: Elmark Brok, Manfred Weber, prije Webera i Joseph Daul, zatim Martin Schulz, Sergej Stanišev, Guy Verhofstadt i slični "teškaši" među zastupnicima u Europskom parlamentu i dužnosnicima europskih političkih grupacija. Možda vam zvuče kao "čudni ljudi čudnog imena", ali to su ljudi koji su praktički natjerali premijere i predsjednike na tektonsku promjenu - nov način izbora predsjednika Europske komisije.
U EU se jednostavno događa politički fenomen nevidljiv golom oku promatrača koji nije pretjerano zainteresiran za rad EU institucija, ali važan za sve građane jer zadire u samu definiciju pojma demokracije u EU. Taj fenomen sastoji se od stalnih napora Europskog parlamenta da oduzme što veći dio kolača u suodlučivanju od Europskog vijeća.
Taj fenomen vidljiv je i u tzv. trijalozima, formi u kojoj se zapravo donose europski zakoni nakon što ih u prvom čitanju usvoji Vijeće, zasebno u prvom čitanju i Parlament, a zatim obje strane sjednu zajedno s predlagačem, Komisijom, da u pregovorima ispeglaju razlike kako bi u drugom čitanju usvojili zajednički usuglašeni propis. Europski zakoni stupaju na snagu kad ih usvoje i Vijeće i EP, a oni prijedlozi koji naiđu na blokadu u jednoj od tih institucija jednostavno odumiru i nikad ne postaju zakoni.
Među diplomatima u Vijeću vlada dojam da EP već kroz trijaloge, koji se uvijek fizički održavaju u parlamentu pa EP ima "prednost domaćeg terena", pokušava sebi uzeti sve veći dio političke moći, čime mnogi u Vijeću nisu zadovoljni. EP iskorištava i tu prednost da ima pregovarače koji neku temu obrađuju godinama, dok uime Vijeća i 28 država članica pregovara ona zemlja koja trenutačno predsjeda Vijećem, a to se mijenja svakih šest mjeseci. Posljednjih godina u formi takvih trijaloga donesene su neke bitne odluke za EU poput stvaranja bankovne unije i drugih mehanizama protiv gospodarske krize.
Bruxelles je prepun diplomata EU koji su nezadovoljni stalnim pokušajima EP-a da prigrabi dio političke moći od Vijeća. Nezadovoljni su ne zato što bi bili protiv demokracije, nego upravo suprotno, zato što smatraju da pravi demokratski legitimitet u EU leži na nacionalnim državama, nacionalnim parlamentima i vladama. A one su zastupljene u Vijeću. Možda hrvatski birači nemaju takav osjećaj jer Sabor i Vlada imaju nedovoljno razvijen sustav davanja parlamentarnog mandata hrvatskim ministrima i premijeru koji idu na sastanke Vijeća, ali Danci, primjerice, sigurno imaju osjećaj da su kao birači primarno zastupljeni kroz Vijeće. Danski parlament, naime, ima goleme ovlasti koje se uvijek iznova testiraju i primjenjuju u praksi uoči, tijekom i nakon sjednica Vijeća EU u Bruxellesu.
Jedan visoki europski diplomat kaže kako su česti slučajevi da danski ministar usred sastanka ustaje i odlazi izvan prostorije kako bi telefonski dobio naputak od predsjednika parlamentarnog odbora nadležnog za temu o kojoj ministar upravo pregovara uime Danske. Svi ministri drugih zemalja sjede i čekaju dok on dovrši taj telefonski razgovor. Danski ministar pristaje samo na ono što podržava parlament, dakle danski birači. To je jedan od najboljih primjera demokratskog legitimiteta u zajednici suverenih država kakva je EU.
EU parlament želi ugrabiti što veći dio političke moći Europskog vijeća, Europsko vijeće uzima moć nacionalnim parlamentima, nacionalni parlamenti za sebe žele moć naroda ; nekako se u svim tim prijenosima negdje zagubila bit demokracije.