Partizanka (100) nadživjela šest država i još žali za socijalizmom

Bivša partizanka i komunistica Dragica Srzentić nedavno je proslavila 100. rođendan. Nadživjela je šest država, odrobijala četiri i pol godine zatvora na kojeg su je osudili komunisti iako je 1948. u Moskvu odnijela kuvertu u kojoj je bilo čuveno Titovo NE Staljinu.

Život Dragice Srzentić, Beograđanke koja je prije nekoliko dana proslavila stoti rođendan, mogao bi biti idealan predložak za igrani film. Iza nje su dva svjetska rata i nekoliko boravaka u zatvoru, a živjela je u čak osam država: Austro-Ugarska, Kraljevina Italija, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Nezavisna Država Hrvatska, Federativna Narodna Republika Jugoslavija, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, Republika Hrvatska i Republika Srbija. I čak njih šest – nadživjela!

Ipak, posebnu je ulogu ova nekadašnja partizanka, komunistica, političarka i novinarka imala 1948. godine, kada je u Moskvu, a da to nije ni znala, nosila kuvertu koja je poslije predana Staljinu i u kojoj je bilo čuveno Titovo NE.

Preko noći se sve promijenilo

– Za taj zadatak odabrana sam sasvim slučajno kao djelatnica Ministarstva vanjskih poslova. Nisam imala ni putovnicu, ali je i to sređeno preko noći. Kuvertu sam odnijela u Moskvu i predala je našem veleposlaniku Vladimiru Popoviću, koji ju je odmah odnio Staljinu – kaže Dragica, koja se i danas jasno sjeća svih detalja.

Omotnica je bila žute boje, srednje veličine i zapečaćena. Nije izgledala kao uobičajena diplomatska pošta s kojom se svakodnevno susretala. Sve to, kao i način na koji je odabrana i upućena u Moskvu, odmah joj je značilo da kuverta krije nešto mnogo važnije. Nakon što ju je predala Popoviću, dobila je upute da odgovor do daljnjega čeka u Moskvi.

– Ostala sam ondje osam dana. Bilo mi je super. Išla sam na koncerte, izložbe, obilazila galerije, kao i cijeli grad. Kada je odgovor stigao, Popović mi je opet dao zapečaćenu kuvertu rekavši da je unutra odgovor Staljina i Molotova. U Beogradu su me dočekali u zračnoj luci i odmah odvezli u Ministarstvo vanjskih poslova gdje sam pismo predala Vladimiru Velebitu, koji ga je odnio Titu. Njegov sadržaj na početku su znali samo Tito i najbliži mu suradnici. Ni sumnjala nisam da se radilo o toliko važnom dokumentu koji je zauvijek odredio budućnost ovih prostora – govori dok prelistava brojne albume s fotografijama.

Tek u ljeto te 1948. godine, kada je donesena Rezolucija Informbiroa, doznala je da je Staljin tim pismom koje je ona nosila u Moskvu obaviješten da je Tito donio odluku da se želi maknuti od njega i SSSR-a.

– Bila sam zbunjena. S jedne strane mi je bilo drago što je donesena odluka da idemo dalje i podržavala sam je. S druge strane voljela sam i SSSR i Staljina. Godinama prije toga govoreno nam je da smo braća, da jedni bez drugih ne možemo, da moramo biti ponosni i na Tita i na Staljina, a onda se preko noći sve mijenja. Probudili smo se sa saznanjem da je SSSR najveći neprijatelj, a Staljin mrski političar – dodaje Dragica.

Spomenica i ordenje

Rezolucija Informbiroa dovela je do toga da su se Staljin, kao i Crvena armija, svakodnevno spominjali u negativnom kontekstu po medijima, što joj, ističe, nije bilo prirodno. Jedna je od rijetkih koja je u to vrijeme kritički govorila o tome kako se vojnici Crvene armije prikazuju kao lopovi. Druga velika greška bila je njeno pitanje zbog čega postoje posebne kuhinje za neke.

Reakcija je bila brza i efikasna. Osuđena je na deset godina zatvora uz obrazloženje suda da je bila informbiroovka, a njen suprug Vojo, koji je godinama bio blizak s Titom i vrhom partije, na 15. On je proglašen neprijateljem Jugoslavije, gotovo ruskim špijunom.

Suprug je zatvorsku kaznu izdržavao u Bileći, a Dragica u Stocu. Nisu pomogle ni činjenice da je od početka bila u partizanima i partiji, da je nositeljica Partizanske spomenice 1941. godine i niza ordenja, kao niti to što je poznavala cijeli vrh tadašnje države na čelu s Titom.

– Strašno me je sve to pogodilo. Osjećala sam se jadno, bijedno... Ne toliko zatvor koliko činjenica da sam nevina i da ništa nisam bila kriva. Davala sam sebe maksimalno da bi me nevinu osudili – kaže D. Srzentić, koja je u zatvoru, poslije umanjivanja kazne, provela četiri i pol godine, a njen suprug pet i pol. O boravku u Stocu nerado govori napominjući samo da je ondje svakodnevno bila psihički i fizički maltretirana.

Unatoč tomu, o Titu i dalje govori biranim riječima, ističući kako ga se sjeća kao vedrog i nasmijanog čovjeka. Sudska presuda i odlazak u zatvor bili su i kraj njezine političke karijere. Izlaskom iz zatvora supružnici Srzentić ostali su bez ičega jer im se u stan već bila uselila jedna udbaška obitelj. Nitko je nije htio zaposliti, pa se vratila u rodnu Istru, a onda sa suprugom, nakon što je i on izašao iz zatvora, otišla u Ulcinj.

Zbog političkog angažmana Talijani su je zatvarali dva puta. Bila je u zatvoru u Skadru, a nakon izlaska odmah se priključila partizanima s kojima je prošla Crnu Goru, Makedoniju i Grčku.

O njenom ugledu svjedoči i to što je 1944. prebačena na Vis, gdje se tada nalazilo cjelokupno vojno i državno rukovodstvo. Svakodnevno je radila i kontaktirala s Aleksandrom Rankovićem, koji je donio odluku da u rujnu iste godine bude prebačena u vojnu misiju u London, gdje ostaje do ožujka 1945.

– Iznimno sam ponosna na to što sam branila svoju zemlju od Talijana i Nijemaca. Mislim da je socijalizam bio dobar i da je donio mnogo dobroga u svim republikama bivše Jugoslavije. To je poštena ideja, ali su je upropastili gramzivi, nesposobni i zli ljudi. Danas, poslije svega, želim samo da svijet živi normalnije, poštenije i ne tako kao što danas živimo, da imamo s jedne strane bogataše, a s druge strane bijedu – zaključuje Dragica Srzentić.