Partizanski spomenici? Nek’ priroda radi svoje!

Prelijepi spomenik hrvatskome kralju Tomislavu, simbolu Hrvatske i Zagreba, smještenom na Glavnome kolodvoru, prvo je htio rušiti šef NDH Ante Pavelić, pa je odustao. Paveliću se činilo da Tomislav ima isti židovski nos kao i njegov kipar Frangeš. Onda su kralja Tomislava htjeli rušiti komunisti, pa su odustali, razmontiravši samo nepoželjne reljefne ploče na postolju. I tako je Tomislavu do danas glava ostala na ramenu, a hoće li u budućnosti, ne zna se. Jer poriv da se riješimo ideološke prtljage prošlosti postoji oduvijek i zauvijek, i redovito se iskaljuje na spomeničkoj baštini, osobito onoj jakih simboličkih značenja.

Dogodilo se to i kod smjene sustava u Hrvatskoj – rušeni su spomenici koji su veličali NOB, partizanske heroje, ideološke zaslužnike pa čak i samu slobodu i napredak, rušeni su ili ostavljeni prirodnoj devastaciji potpomognutoj pljačkom svega što se dalo iskoristiti na njima. Rušeni su u nas i spomenici žrtvama – ljudima koji su svjesno ili silom okolnosti izgubili glavu u kontekstu borbe za određenu ideju. I naposljetku, rušeni su spomenici i samo zato što se nekome nisu svidjeli iako rušitelji nisu posjedovali znanje za valjanu procjenu likovne vrijednosti spomenika.

Jal ne, vjerski osjećaji – da...

Velika retrospektivna izložba Vojina Bakića (1915. – 1992.) u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (otvorena do 2. ožujka) pokrenula je novi val rasprava o tome. Iako sam nije bio komunist, ali je bio čovjek lijevih ideja, Bakić je katalizirao raspravu kao autor najvećih i umjetnički najvrednijih suvremenih spomenika, koji su najvećim dijelom bili monumentalne skulpture, što je zahtijevalo kipara talentiranog za forme toliko velike da u izvedbi podrazumijevaju nekoliko struka – kiparsku, arhitektonsku, građevinsku, hortikulturnu, dizajnersku...

Foto: Damir Špehar/PIXSELL

Njegov spomenik u Kamenskoj bio je najveća apstraktna skulptura na svijetu kad ga je Josip Broz Tito svečano otvorio 1968. Spomenik je 1992. bez dvojbi miniran i od njega danas doslovce nije ostalo ništa, kako navodi kustosica Bakićeve izložbe Nataša Ivančević. Ona se pobrinula da vidimo kako to danas izgleda, i da se o tome čuje riječ meritornih, pa je za trajanja Bakićeve izložbe pripremila prateće programe – izazovne i polemičke.

Za okruglim stolom o sudbini spomenika zapamćeno je izlaganje poznate naše povjesničarke umjetnosti Snješke Knežević, koja se založila za proces prirodnog starenja spomenika. Zvučalo je to kao: mi podignemo spomenik, a onda ga prepustimo zubu vremena koje ga dokrajči pa tako sa spomenikom ode i sva ideologija koju je najvjerojatnije nosio sa sobom. Je li baš tako, pitamo Snješku Knežević, a ona kaže: – Prema podjeli Aloisa Riegla s početka 20. stoljeća, postoje željeni i neželjeni spomenici. Neželjeni su oni čija se poruka ne poštuje i ne održava na životu. A Bakićev spomenik na Petrovoj gori je eklatantan primjer toga. Ekstreman je to slučaj u našoj memorijalnoj skulpturi. Ekstreman primjer nebrige i sramotnoga ponašanja koje je dovelo do posvemašnjega njegova uništenja. Nema tu nikakve zaštite, nema čuvara, ne zna se čak ni kome pripada... No što se čudimo, i cijeli memorijalni park Petrova gora isto je tako devastiran i uništen iako sadrži zorne tragove života tijekom Drugog svjetskog rata. Memorijalni park nikome ne treba... No osobno uopće ne očekujem od ovog društva da pokaže poštovanje prema tome kao prema baštini, što bi civilizirana društva trebala pokazati i pokazuju. No ikonoklazam je dio povijesti civilizacije (namjerno ne kažem povijesti kulture). I propadanja cijelih civilizacija u povijesti čovječanstva – govori Snješka Knežević.

Upućuje nas na esejističke analize Darija Gambonija, poznatog stručnjaka za spomeničku baštinu koji je bio voditeljem i glasovitog ICOMOS-ova skupa u Berlinu 1993. na kojem je i sama sudjelovala. Gamboni navodi kako Louis Reau u svojoj “Povijesti vandalizma” iz 1957. kaže kako svaki napad na umjetničko djelo treba nazvati vandalizmom, i ekskomunicirati. Za razliku od njega, Horst Bredekamp 1975., umjesto vandalizma, rabi riječ ikonoklazam. No kako god takvo uništavanje zvali, važno je znati da se događa posvuda, na globalnoj razini, od najranije povijesti, u svakom kutku svijeta, u crkvama, u umjetnosti, politici, na privatnoj i javnoj razini.

Vandalskom je praksom rušenja spomenika trajno izbrisan i jedan iznimno važan segment kulturne baštine, a ne samo prošlost

Poznati su slučajevi luđačkoga uništavanja vrijednih umjetnina. Politički pak motivirana uništenja, tumači Gamboni, dolaze iz svojevrsnog “praznovjerja”, iz uvjerenja “da se model može uništiti ako se uništi njegova slika”. Spomenuti Louis Reau navodi kako se pritom razaralački poriv, pohlepa, jal, netolerancija i glupost ne mogu tolerirati, a ima razumijevanja i priznaje religijske, ćudoredne, sentimentalne i estetske razloge. Mnoga devastiranja dolaze iz nerazumijevanja da je nešto umjetnički vrijedno jer se djelo ne razumije ili se čak smatra umjetnički nevrijednim jer tom nekome nije lijepo! Mnogi su od takvi: prečesto diskvalificiramo suvremenu umjetnost, osobito umjetničku avangardu, smatrajući kako ona nije umjetnost. I to je ikonoklazam!

Prostački odnos prema baštini

Sudbina Bakićeva spomenika na Petrovoj gori vrhunac je prostačke eksploatacije baštine – kaže Snješka Knežević. – Zato sam i rekla da je bolje pustiti ga da dostojanstveno stari. Postoje dvije male grupe ljudi koje kažu da bi ga trebalo obnoviti. Ali to su grupe i organizacije koje nemaju ni društvenog ni političkog utjecaja, pa time ni financijskog. U boljoj društvenoj atmosferi znalo bi se što učiniti, to više jer se zna da spomenik zapravo i nije bio završen, jer je kombinirao skulpturu i arhitekturu. Bio je projektiran kao visoka zgrada. U gornjem je dijelu funkcionirao kao spomenik, a u donjem je bila planirana konferencijska dvorana. Da, moguća je i danas njegova obnova, ali nema interesa onih koji bi to mogli. Neokonzervativno, desno, nacionalistički orijentirano smo društvo i zato nema šanse da se to poduzme – ocjenjuje naša sugovornica.

– Bijes prema spomenicima je u Europi osobito zavladao rušenjem Berlinskoga zida – podsjeća S. Knežević – Slovaci, međutim, uopće nisu rušili svoje spomenike, Poljaci su porušili sve živo, a Mađari su našli rješenje skidanjem spomenika i formiranjem parka. Ali spomenike žrtvama nisu dirali! A kod nas su baš spomenici žrtvama rušeni!

Žrtve nemaju predznaka

Ilustracija diskusiji u MSU bio je filmski zapis Igora Grubića, umjetnika koji je dokumentirao prirodno starenje spomenika. Baš taj “rad prirode”, a ne uništenje čovjekovim bijesom, navelo je Snješku Knežević na stav da je humanije pustiti da spomenik prirodno ostari. Romantičarski, ali daje šansu minimalnog dostojanstva spomeničkoj baštini. A ne da se spomenik satre bez obzira što pokazivao, kao što se Bakićeva Kamenska srušila iako je bila simbol uzleta, oblikovana poput krila antičke Nike.

A Bakićev je spomenik dodatno ponižen bespravnim i besplatnim montiranjem antene radiopostaja, čije je skidanje Snješka Knežević javno zatražila još za trajanja tribine o spomenicima koju je vodio povjesničar umjetnosti Zvonko Maković. On je naše ponašanje usporedio s onime u Njemačkoj gdje se, kaže nam, sa spomenicima barata s puno pažnje, drži ih se u redu i kad pripadaju kategoriji nevoljene baštine.

– Tamo njeguju sve kategorije sjećanja, pa svoj memorijalni kompleks imaju i žrtve Berlinskog zida, ubijeni prebjezi. Žrtve nemaju ideološki predznak – kaže Maković navodeći kako je definiranje odnosa prema spomeničkoj baštini u nas “u procesu”. A rješenje tog i dalje osobito osjetljivog materijala ne može se prepustiti razularenoj rulji niti se smije biti slab prema njoj.