Iako dragovoljac, sudionik Domovinskog rata od siječnja 1991. do kolovoza 1996. godine, Đuro Burec do danas nije ostvario niti jedno pravo kao hrvatski branitelj, osim mirovine od 2900 kuna radi nesposobnosti za rad. Dana 14. svibnja napisao je oproštajno pismo i pokušao samoubojstvo, u čemu ga je u zadnjem trenutku spriječio stariji brat, te sutradan odveo u KBC "Rebro", gdje je bolnički liječen do prošlog utorka. Liječnički nalazi potvrđuju kako boluje od kroničnog PTSP-a.
Burec zbog svog neriješenog statusa HRVI-a, tvrdi, živi u teškoj materijalnoj i socijalnoj situaciji. Nema riješeno ni stambeno pitanje, a trenutačno živi u tuđoj kleti u vinogradu, 40 kilometara od Zagreba, bez vode, struje i grijanja. Zbog toga su mu, kaže, onemogućeni susreti i komunikacija s malodobnom kćerkom, koja je povjerena na čuvanje i odgoj majci, njegovoj bivšoj supruzi. Život u takvim okolnostima drži nepodnošljivim, a posebno ga, veli, boli jer se s kćerkom nije družio od svibnja 1999., tako da se gotovo i ne poznaju. Izlaz iz tog, najvećeg problema, zasad ne vidi.
Na početku razgovora, vođenog u nekoliko navrata, zamolio je da naglasimo kako je svaka riječ koju će izreći njegov stav, proizašao iz njegovih loših iskustava bez ičije sugestije sa strane. Ne čita novine, ne sluša radio, ne gleda televiziju i nije upućen u stalne promjene u zakonima pa je i doživio to što je doživio. Nema prijatelja, druži se tek povremeno s bratom. Pas mu je jedini prijatelj.
- Ponižen, osramoćen i bezvrijedan... Tako se osjećam. Preplašen sam jer se ponosim što sam hrvatski branitelj. Nisam mogao ni slutiti da ću se jednom morati skrivati pred ljudima koji su u aktualnoj vlasti ili nekoj budućoj za koju se ne može znati kakva će biti. Čovjek sam bez priznatog statusa HRVI-ja, iako imam medicinsku dokumentaciju i dokaze o 30-postotnom oštećenju organizma uz stalnu progresiju bolesti, što je posljedica sudjelovanja u ratu, te 20 posto za PTSP. Ali, umirovljen sam 1996. kao mirnodopski vojni invalid zbog ozljede kralježnice - ogorčen je Đuro.
- Zbog toga sam - nastavlja - uz pomoć Centra za hrvatske branitelje, podnio tužbe protiv Ministarstva hrvatskih branitelja za priznavanjem statusa HRVI-ja. Kad će se što pokrenuti - ne znam, ali do prava i pravde moram doći - priča 35-godišnji Burec i prisjeća se da je kao pripadnik specijalne postrojbe za osiguranje osoba i objekata štitio Vladu, Sabor, stanove Vlade, MUP i druga ministarstva, Martina Špegelja, Josipa Boljkovca, Stipu Mesića i druge tadašnje visoke dužnosnike. Za pomoć u rješavanju svojih problema pismeno se obratio predsjedniku Mesiću i tražio barem kratki razgovor, no dobio je dopis iz Ureda predsjednika da je molba zaprimljena te da Odsjek za odnose s građanstvom nije nadležan postupati u rješavanju njegova problema.
- Zahtjev za stan podnio sam još 1992. jer sam bio podstanar sa ženom i djetetom, no, evo, deset godina nitko nije odgovorio na moju zamolbu. Nisam, kao neki, uselio ili provalio u nečiji stan, ali tko brine za to!? A "92. razveo sam se od žene zbog odsutnosti iz obitelji dok sam nosio uniformu. Sada nisam ni na jednoj listi za stan, ni za kredit... Znači čista sam nula, i gore... Nisam ostvario ni povlasticu na automobil. Sada sam osoba koja ne može funkcionirati, zahvaljujući čudnim objašnjenjima o mojim pravima. Zakoni se čitaju između redaka, kako kome odgovara. Jedni prebacuju odgovornost na druge. Područne službe Ministarstva branitelja, od prvih dana, ne pružaju podršku i savjete braniteljima kako bi trebali. Zato sam u ovakvom stanju. Još sam se 1992. htio liječiti od PTSP-a, ali to mi je onemogućeno od pretpostavljenih zapovjednika uz prijetnju gubitka statusa, pa sam se potajno liječio uzimajući hrpu tableta - vidljivo uznemiren i napet priča Burec te nastavlja.
- Očekivao sam da je ovo pravna država za koju smo se borili, očekivao sam komadić sreće... Želim da se riješe moji problemi i da jednom mogu osnovati svoju obitelj, na koju imam pravo kao i svi obični ljudi. Ali, kako, kako!? Nemam ni najosnovnije za početak života, niti vidim izlaz iz duševne krize zbog toga. Političari s novim zakonima žele nas staviti u što teže materijalne uvjete, prisiljavajući nas da sami sebi oduzimamo živote. Kao da nam žele stvoriti grižnju savjesti - govori dragovoljac koji već tri godine ima privremenu adresu u Centru za hrvatske branitelje, Gundulićeva 45, u Zagrebu. Zadnju godinu i pol, kaže, smršavio je u dva navrata u periodu od 15-ak dana i više od deset kilograma. Stalno osjeća gubitak apetita, a usne uz košmarne ratne snove. No, ponovno posjeća, njegova najveća mora jest neuslišena želja da kontaktira s kćeri.
- Ne znam zašto su u Centru za socijalnu skrb Maksimir odlučili da ne mogu viđati svoju kćer, a s njom imam mir i toplinu. No, ne želim se s njom viđati tajno, bez znanja njene majke, jer bi to loše utjecalo na njen razvoj i odgoj. Pitam se zašto u Centru nisu odgovorili na moju žalbu u kojoj sam tražio da mi se dopuste barem povremeni kontakti, iako je sud donio odluku da mogu svaki vikend viđati kćer - kaže Đuro Burec, očekujući rješenje o stambenom zbrinjavanju te obrazloženje ministrice pravosuđa i uprave Ingrid Antičević-Marinović o nepriznavanju statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida.
Domagoj Zovko