Odnos psa i vlasnika treba se temeljiti na povjerenju, a to se postiže dosljednošću, ne grubošću. Cilj odgoja i treninga je imati psa koji sluša svog vlasnika zato što mu vjeruje, a ne zato što ga se boji! Dobro odgojen pas bit će psihički stabilan, siguran u svoj odnos s vlasnikom. Ovo je temeljno potrebno da bi pas bio siguran za svoju okolinu, a posebno je važno za obitelji s djecom. Kažnjavanje može promijeniti ponašanje psa, ali uvijek nosi određene posljedice za fizičko i psihičko zdravlje psa te narušava odnos psa i vlasnika.
Većinom vlasnici pasa nisu svjesni da je fizičku kaznu teško primijeniti na način da pas ispravno shvati poruku. Neki od najvećih problema su kako primijeniti kaznu u pravom trenutku, na pravi način i pravom mjerom. Lako je pogriješiti, a posljedice mogu biti dalekosežne. Zbog toga se ne preporučuje primjena fizičke kazne u odgoju pasa! Najčešći problem je postići da kazna bude primijenjena u pravom trenutku jer često kazna slijedi prekasno, odnosno nakon što je pas prestao raditi ono zbog čega ga se želi kazniti. Npr. kada vlasnici dozivaju psa u parku i dugo ga hvataju, a kazne ga kada ga konačno uhvate. Učinkovita kazna bila bi u vrijeme dok pas bježi, a kažnjavanje trenutka kada je pas već uz čovjeka samo će otežati uspješnost sljedećeg dozivanja psa. Isti problem javlja se kod pasa koji uništavaju po kući. Kažnjavanju ovakvog ponašanja obično se događa kada vlasnik dođe kući. U tom trenutku vlasnik ne kažnjava psa za ono što je napravio dok je vlasnik bio odsutan, nego daje poruku psu: s posla se vraćam ljut i ti ćeš za to biti kažnjen. Takva kazna ne rješava problem, a može ga povećati. Psu se ne može objašnjavati da je kažnjen za nešto što je bilo prije. Vlasnici često kažu da pas izgleda kao da osjeća krivnju, ali to nije točno. Pas izgleda tako zato što vidi da je vlasnik ljut i reagira na tu trenutačnu situaciju – ne povezuje je sa svojim ponašanjem u prošlosti. Sljedeći problem je što su vlasnici skloni udariti psa po njušci ili glavi, npr. kada psi laju. To se nikada ne bi smjelo jer je pseća njuška vrlo osjetljiva. Dodatno, postoji opasnost da se psa udari po očima. Životinje se nikada i ničime ne smije udarati po glavi!
Poseban problem je kažnjavanje psa koga se vodi na davilici i trenira uz korekcije. Vrat je vrlo osjetljiv zato što kroz njega prolaze krvne žile koje mozak opskrbljuju krvlju, zatim dušnik i kralježnica. Svako zatezanje davilice uzrokuje pritisak na ove strukture te ih oštećuje. Stezanje davilice oko vrata bolno je za psa. Zbog toga se problemi u ponašanju, kao što je npr. reaktivnost na druge pse, pojačavaju. Posebno bolno za pse je korištenje ogrlica s bodljama. Korištenje električnih ogrlica za kažnjavanje pasa kod nas je zabranjeno Zakonom o zaštiti životinja. Osim štetnosti za psihičko zdravlje psa, korištenje uređaja koji se temelje na strujnim udarima smatra se nehumanim.
Česta greška je kada vlasnici udare psa povodcem koji inače koriste za šetanje psa. Ako se psa udara s povodcem, tada će se pas bojati prići vlasniku koji drži povodac u rukama. To postaje problema kada vlasnik doziva psa u parku - pas ne prilazi zbog straha da će dobiti batine. Problem može postati i pitanje s čime je pas povezao kaznu. Ako pas poveže svoje ponašanje s kaznom, prestat će to činiti. No, ako poveže s nečim drugim, npr. osobom, počet će se bojati takvih osoba. Kada je pas kažnjen na nekom mjestu, može se početi bojati tog mjesta. Najgora opcija je ako pas poveže kaznu s drugim psom ili djetetom, jer će ubuduće pokušavati „otjerati“ ono što povezuje s kaznom. Potpuno je besmisleno kažnjavati psa za ponašanja koja su njihova prirodna ponašanja. Na primjer, psi koji skaču na ljude žele polizati vlasnika po licu jer se u psećem svijetu tako pokazuje ljubav i privrženost. Uloga odgoja je naučiti psa da nama ljudima to nije ugodno, a ne kazniti ponašanje koje je dio psećeg „bontona“. Kažnjavanje mijenja ponašanje, ali ne mijenja motivaciju psa. To znači da pas i dalje želi nešto učiniti te samo vreba priliku za to, a frustracija mu pri tome raste. Ovo može biti posebno opasno kada se pas kažnjava zbog svog reagiranja na dijete – može biti dovoljan trenutak nepažnje, kažnjavan pas provest će ono što je nakanio. Takav pas je „tempirana bomba“.
Poseban problem je kažnjavanje psa zato što reži. Režanje je upozorenje, to je znak da bi moglo doći do agresije – u tom slučaju treba maknuti uzrok, a ne kazniti upozorenje tj. režanje. Konačno, psihičko stanje u koje ulazi pas koji je stalno kažnjavan naziva se naučena bespomoćnost. To stanje ima neke osobine depresije kod ljudi. Pas u stanju naučene bespomoćnosti osjeća da nema nadzor nad svojom okolinom, boji se da će sve što učini uzrokovati da bude kažnjen i odustaje od svega. Kod pasa koji su u stanju naučene bespomoćnosti očekuje se razvoj fizičkih bolesti, kao i kod ljudi.
No, pse je moguće naučiti da se ponašaju na željeni način bez primjene fizičke kazne! Pse je potrebno odgajati i trenirati uz tzv. pozitivno poticanje (popularno zvano nagrađivanje). Važno je znati da i ne-fizičko kažnjavanje ima svrhu jedino u trenutku kada pas radi nešto što vlasnik smatra problemom. Nikako i nikada psa se ne može zanemarivati satima ili danima! Na primjer, uskrata pažnje (ignoriranje) može psu biti znak da prestane nešto raditi (skakati na vlasnika, žicati hranu kod stola i sl.). Kod pasa koji su naučeni komunicirati s vlasnikom, dovoljno je da vide zabrinuto ili ljuto vlasnikovo držanje, ili glasno izgovoreno „ne“ i shvatit će da se nešto ne smiju raditi. Temeljeno na znanstvenim spoznajama koje kreću od kraja prošlog stoljeća te iskustvima iz prakse, danas nema potrebe da fizička kazna bude temelj odgoja i treninga pasa. Sve su brojnija upozorenja da takav način rad nije primjeren za pse koji su kućni ljubimci, svakodnevno dolaze u kontakt s puno ljudi i pasa te su i ovako pod pritiskom našeg užurbanog i bučnog načina života. Želimo li opravdati izreku da je pas najbolji čovjekov prijatelj, trebali bismo i mi ljudi pokazati prijateljskiji odnos prema psima.
Više o ovoj temi, ali i druge savjete o ponašanju životinja možete pronaći na stranici Argos.