Šaljući Marinova u Knin, odvjetnik Nobilo od njega je tražio samo da provjeri identitet bivšeg "jockera", da ga upozna i procijeni je li spreman na svjedočenje u Blaškićevu korist. Neočekivano, Marinov je čovjeka dovezao u Zagreb i iskrcao ga ispred vrata Nobilova ureda. Nisam vidio tipa koji može pojesti toliko janjetine tako je komentirao neočekivan uspjeh svoje misije. Putujući Likom, čak su dva puta zastali da se njegov suputnik, gromada od čovjeka, dobro najede. I Blaškićev odvjetnik prvi je put u dvije godine bavljenja ahmićkim temama napokon čuo potpunu priču o travanjskom jutru 1993.
"Jocker" je pripovijedao: U Bungalovu smo se odmarali nekoliko sati. Ležali smo i čekali. Negdje u noći, svakako prije akcije, ali ne mogu točno vremenski odrediti, u Bungalov među nas vojne policajce dolaze Paško Ljubičić, Zoran Ljubičić, Vlado Šantić i Vlado Ćosić. Oni su stali u sredinu, a mi smo svi napravili krug oko njih. Paško je prvi govorio. Sjećam se da su se prozivale grupe tko će s kim ići. Zapovjednici grupa su po mom sjećanju bili Vlado Šantić, Anto Furundžija, Jukić zvani Dugi, Cicko, Zoran Ljubičić i Ivo Batista, ali nisam siguran...
Kada smo zaokružili zapovjednike, Paško Ljubičić zapovjedio je akciju. Objasnio je da su Ahmići vrlo važni. Rekao je da Muslimani iz Ahmića mogu presjeći cestu Busovača Vitez i na taj način ugroziti cijelu obranu. Ahmići su toliko važni da se moraju uzeti. Ponavljao je nekoliko puta: oni se moraju uzeti. Zatim je zapovjedio da se sve kuće spale i pobije sve što pušku može nositi. Također je rekao da ne smije biti svjedoka. Rekao je da nas Kordić podržava...
Kada sam došao do prve kuće, počeo sam vikati: "Predajte se, predajte se!" Nitko nije odgovarao, a nisam čuo ni ikakvu buku iz kuće. Bacio sam dvije-tri bombe kroz prozor kuće, a nakon što su eksplodirale, nogom sam razvalio vrata, ušao u kuću, vidio da je prazna. Šibicom sam zapalio nešto, ali se zbog šoka i uzbuđenja ne sjećam što, u svakom slučaju, vidio sam da je kuća planula...
U to vrijeme žene su bježale na sve strane, a ostali iz grupe zapalili su sve preostale kuće. Ja sam zapalio prvu kuću, ali nikoga nisam ubio, tj. u cijeloj akciji nisam vidio da bih ikoga pogodio. Vidio sam kako civili bježe cestom i čuo sam da vojni policajci viču: "Ženo i djeco, izađite, nećemo vam ništa!" Međutim, poslije sam čuo da su Čičo Šafradin i Krišto Alen zapalili neke civile u kući ili garaži. Nakon što je Vlado Šantić zapalio one dvije kuće i ubio one dvije osobe, priključio se Čiči i Nini i s njima krenuo dalje u akciju, a ja sam bez ikakve borbene akcije pomalo krenuo prema cesti i došao do jedne trgovine. Tu se skupilo dosta vojnih policajaca, odmaralo se, neki su pili. U jednom trenutku krenuo sam prema školi, odakle su Muslimani pružali jak otpor. A grupa kojoj sam se priključio bila je blizu neke šumice. Tu smo zalegli i pucali prema školi, ali kako su bili dobro utvrđeni, nismo im se mogli približiti.
Tu sam se zadržao cijelo popodne i dobro se sjećam kada su došli pripadnici UN-a u bijelim oklopnim vozilima. Kada su došli, i mi i Muslimani prestali smo pucati. Dobro se sjećam kako su se sporo kretali vijugavom cestom uzbrdo. Kada sam došao u Bungalov, tamo je bila vesela atmosfera. Svi su se osjećali pobjednički, opušteno nakon što su preživjeli akciju. Bio sam u šoku, Šantić je bio sav znojan. Navečer je minirana džamija u Ahmićima, pričalo se kako je kao raketa letjela u nebo.