Pater Mijo Nikić osnovao mobilni tim svećenika za duhovnu pomoć

Papa Franjo vidi Crkvu kao veliku poljsku bolnicu, a Crkva u Sisačkoj biskupiji doslovno je poljska bolnica, ranjena otprije nevoljama rata i iscrpljena naporima poratne obnove te sada njezini porušeni domovi, dvorišta, kontejneri i šatori trebaju novu snagu i utjehu vjere, vele hrvatski isusovci, pa je stoga 7. siječnja provincijal Družbe Isusove u Hrvatskoj odlučio osnovati mobilni tim svećenika za psihološko-duhovnu pomoć, koji vodi poznati duhovnik i psiholog p. Mijo Nikić. Mobilni svećenički tim na teren je izašao dva dana nakon formiranja i susreo se prvo s korisnicima Langova doma u Maloj Gorici, koji vodi isusovačka Zaklada “Biskup Josip Lang”.

U Petrinji ih je primila dogradonačelnica Viktorija Kaleb, a u sjedištu glavnog stožera ministar branitelja i potpredsjednik Vlade Tomo Medved. Svećenički tim odmah je posjetio kontejnersko naselje u župi Petrinjska Slatina i oštećenu župnu crkvu, a župnik vlč. Josip Karas ponudio je svoj župni ured za mjesto susreta s unesrećenima.

– Poznata je istina da je potreba ljudi za nas volja Božja. Hrvatska pokrajina Družbe Isusove na čelu s našim provincijalom o. Daliborom Renićem prepoznala je u ovoj nevolji ljudi na Banovini Božji poziv da stupi u akciju. Inicijativu je prihvatio i blagoslovio sisački biskup mons. Vlado Košić, čiji su se svećenici također uključili u ovu akciju. Naša inicijativa o formiranju mobilne ekipe svećenika za pružanje psihološko-duhovne pomoći naišla je na veoma dobar odaziv. Mnogi su prestrašeni razornim potresima i traže pomoć svake vrste, materijalnu, psihološku i duhovnu. Mnogi naglašavaju kako se više sami ne mogu nositi sa strahovima koje su doživjeli i da im je potrebna ljudska solidarnost te stručna psihološka i duhovna pomoć. Nekima je uzdrmana vjera, jer teško mogu razumjeti da ih Bog voli, a dopušta tolika razaranja i osobne patnje ljudi – kaže isusovac p. Mijo Nikić, voditelj Zaklade “Biskup Josip Lang”, nakon prvog mobilnog svećeničkog tima, koji su organizirali isusovci i poslali na Banovinu kao duhovnu pomoć stradalima od potresa.

Koliko se odazvalo svećenika i kako su formirani timovi?

Za početak formiran je jedan tim svećenika isusovaca u kojemu su p. Stipo Balatinac, p. Antun Volenik, p. Ivo Antunović, p. Zdravko Jelušić, p. Zvonko Vlah i ja. Spomenutim isusovcima pridružio se i još jedan redovnik, karmelićanin p. Dražen Vargašević, a svim redovnicima pridružila su se i dva dijecezanska svećenika, vlč. Branko Koretić iz Sisačke biskupije i vlč. Josip Bošnjaković iz Đakovačko-osječke nadbiskupije. Ovo je novi tip apostolata tako da se u hodu snalazimo i na licu mjesta donosimo odluke kamo ići i što najprije učiniti. Za sada svih devet svećenika čine jedan tim, a on se može podijeliti prema potrebama koje će se pokazati na terenu. Također želim naglasiti da su nam se još neki svećenici javili da bi se rado pridružili našoj ekipi.

Kako se organiziraju susreti s ljudima?

Osobe koje žele da ih posjetimo u njihovu domu jave nam osobno ili preko svoga župnika. Takvih je posjeta već obavljeno u Petrinji, Glini, Donjim Kukuruzarima i okolnim selima. Formirali smo također i fiksno mjesto u župi Preobraženja Gospodnjega u Slatini Petrinjskoj gdje je jedan svećenik psiholog primao ljude koji su tamo dolazili iz te župe kao i iz obližnjeg kontejnerskog naselja. Dolaze i djeca i stari. Prednjače ženske osobe. Dolaze i bračni parovi zajedno.

Koje su najčešće teme u razgovorima?

Najčešća tema je strah koji su doživjeli za vrijeme potresa. Neki su već razvili simptome posttraumatskog stresnog poremećaja: postali su preosjetljivi, nestrpljivi, reagiraju na svaki potres uvjereni da će sljedeći biti još jači. Česta tema je pitanje zašto Bog to dopušta i gdje je Bog da ih zaštiti. Nekima je poljuljana vjera u Boga. Ima i onih koji se žele pomiriti s Bogom pa traže sakrament ispovijedi. Roditelji su pitali kako da pomognu prestrašenoj djeci koja više ne žele ući u kuću u kojoj su doživjela strahovite potrese.

Na koji način ih konkretno možete utješiti i pružiti im nadu?

Prva pomoć koju pružamo ljudima topla je ljudska riječ i spremnost da ih slušamo s empatijom. Psihoterapija se najvećim dijelom sastoji u mogućnosti verbaliziranja potisnutih bolnih emocija straha, srdžbe i tjeskobe. Kad nekome govorimo o svojim osjećajima i doživljenim strahovima i pri tome doživljavamo da nas drugi slušaju i uživljavaju se u naše patnje, to djeluje terapeutski i smirujuće. Nakon što saslušamo prestrašene osobe, kažemo im nekoliko utješnih riječi kako nisu sami, kako će im se sagraditi nove kuće i kako će i ovi strahovi proći. Nakon psihološke pomoći većina osoba koje nam dolaze traže i duhovnu pomoć. Pitaju se gdje je Bog i zašto sve to dopušta. Tada nastupamo kao teolozi i pokušavamo ljudima objasniti kako nas Bog nije ostavio, nego je bio s nama u našoj nevolji.

I što im kažete?

Mi ne razumijemo zašto je On to dopustio jer Biblija jasno kaže da Božji putovi nisu naši putovi, ali jednom ćemo i to doznati i tada ćemo shvatiti da sve što je Bog dopustio da nam se dogodi, da je u konačnici bilo za naše dobro. A Bog nam sada pomaže preko onih volontera i dobrih ljudi koji su pritekli u pomoć sa svih strana. Nastojimo podsjetiti ljude na istinu kako u Bibliji 365 puta Bog kaže: „Ne bojte se, ja sam s vama.“ Osim toga, nastojimo ih uvjeriti u istinu o kojoj govori sv. Pavao, naime da Bog ima moć svaku našu nevolju okrenuti na naše dobro onima koji mu vjeruju i koji ga ljube. Molimo se Duhu Svetome da nas nadahne što ljudima u svakom trenutku treba reći da ih to utješi i smiri.

Je li vaš tim dovoljan ili bi trebalo još sličnih timova svećenika?

Za sada je ovaj naš tim od devet svećenika dovoljan. Ali, kad se vijest o mogućnosti primanja psihološko-duhovne pomoći malo više proširi, vjerojatno će se ukazati potreba za još više svećenika, a oni se već javljaju da se uključe u našu već formiranu ekipu.

Vi pomažete, a i vama samima potrebna je pomoć, jer je stradao vaš dom u Maloj Gorici?

Naš Langov dom u Maloj Gorici kod Petrinje teško je nastradao u ovim potresima. Za vrijeme najrazornijeg potresa 29. prosinca u 12.19 sati bio sam na drugom katu našeg staračkog doma i u tom potresu dobio sam jedan udarac u rebra. Metar od mene pao je dimnjak. Nakon potresa odmah sam počeo spašavati naše korisnike doma tako da su svi uspješno evakuirani i kasnije smješteni u obitelji i razne domove u Zagrebu i Velikoj Gorici. Iako je doživljaj potresa i za mene bio zastrašujući, sad vidim da mi pomaže da budem uvjerljiviji kad nastojim utješiti prestrašene osobe. Naime, kad im kažem da sam i ja sam doživio strahotu potresa i da mi je u tome pomogla vjera u Boga koji u svojim rukama ima moju sudbinu, to djeluje uvjerljivije. U času strašnog potresa koji je u doslovnom smislu riječi prijetio mome životu, povjerovao sam u istinu kako sam ja neuništiv. Potres može zatrpati i ubiti moje tijelo i ušutkati moje emocije, ali ne može ubiti moj duh koji je po svojoj naravi neuništiv, jer dolazi od Boga i za Bogom čezne i Njemu u času smrti se vraća. Ta mi je spoznaja i vjera u to pomogla da preživim u tim situacijama vlastite nemoći da išta promijenim. Vjera je uistinu moć u nemoći. Pomažu nam mnogi i želio bih zahvaliti Ivanu Peharu iz TRCZ-a koji je našoj ekipi stavio na raspolaganje tri auta, a Ivan Topčić iz Zaklade Rhema uplatio je 5000 kn za gorivo. Mario Nikić organizirao je svoje prijatelje i rođake u Beču i skupili su 500 eura za potrebe ove ekipe. Vjerujemo da će se još mnogi željeti uključiti na razne načine u ovaj donekle pionirski rad koji možda otvara nove načine evangelizacije na ovim našim prostorima.