Pavelić - namjesnik za zločin i politiku smrti

Jedina bi mu “utjeha” mogla biti da ta osobina “resi” i sve druge totalitarne vođe. Naime, Anti je Paveliću najčvršće, najtrajnije i za njega najpouzdanije načelo u gotovo cijelom političkom životu bilo – ubijanje. Ubijao je u svojim logorima u desetljeću prije Drugoga svjetskog rata, ubijao je cijelo vrijeme rata, a ubijao je i kao bjegunac poslije rata. I u metaforičkom i u doslovnom značenju, tako je ubijao i ono u što se najviše kleo – domovinu.

Među ostalim, ubijao je i svoje ministre – Lorkovića i Vokića – koji su pokušavali spasiti Hrvatsku, videći neizbježnost sloma nacističke Njemačke. Zbog njega, i zbog Titove diktature poslije njega, blizina politike i smrti, politike i kazne, politike i uskraćenosti građana u njihovim prirodnim pravima, za dugo je vrijeme, koje se proteglo i u samostalnu Hrvatsku, obogaljila javnu političku odvažnost, osjećaj za slobodu i za vrijednosti demokracije. No nije samo po tome Pavelić i danas aktualan.

Primio je iz nasljedstva i u nasljedstvo ostavio spremnost da se u ime tobožnjeg probitka države zaniječe i ugrozi hrvatski interes. Kao što mu je u ratu bilo više stalo do sebe i do svoje slizanosti s Nijemcima u čijoj je zaštiti bio nego do Hrvatske, tako mu je i na kraju rata bilo više stalo do spašavanja svoje stražnjice nego do svoje vojske i naroda. Stoga je jasno: Jasenovac, Danicu, Jadovno... nije osnovao nikakav hrvatski državotvorac niti izabrani poglavar države, nego čovjek kojemu je ta država dana da bi mogla poslužiti sotonskim nakanama onih koji su mu je dali.

Tako će jednoj politici i jednom vremenu zločinačku stigmu koja se često olako prenosila i prenosi na cijeli narod dati diktator kojeg je na vlast dovelo isto sredstvo s kojim će vladati – nasilje. Pavelić baš ni po čemu nije bio ni legalni ni legitimni hrvatski vladar, nego nacifašistički namjesnik, pa su i njegovi zločini nad Srbima, Židovima, Ciganima i nepoćudnim Hrvatima – zločini takva namjesnika. Tuđman je bio u pravu kad je rekao da NDH nije bila samo kvislinška tvorevina nego i izraz težnje hrvatskog naroda za svojom državom, ali nitko tako kao Pavelić tu težnju nije kompromitirao.

Poslije dolaska iz Italije u travnju 1941. godine još ni pet puta u Zagrebu nije ručao a već je donio cio niz rasističkih uredaba, uglavnom prepisanih od Nijemaca, kojima je pleća maloga, nejakog i nedužnog hrvatskog naroda opteretio planetarnim zločinačkim naumom velikih nacističkih i fašističkih sila. Bio je to početak bešćutne vladavine u kojoj je poubijao desetke tisuća ljudi nepoćudnih zbog nacionalnosti ili ideologije, te u vlastitoj hijerarhiji micao a i smicao svakoga tko mu je smetao.

Takav, Pavelić je izraz i drukčije “težnje hrvatskoga naroda”, odnosno vjekovne podložnosti njegovih značajnika stranoj moći, izraz nedostatka svoje unutarnje, moralne i mentalne neovisnosti koja bi se onda prenosila i na narod. Ta podložnost u Pavelića se ujedinila s brđanskom raspojasanošću i samovoljom, a rezultat je toga jedinstva osobnost koja se pred stranim gazdom može pretvoriti u ništa a u Hrvatskoj vladati po načelu: Hrvatska – to sam ja.

Zločin je prvi rođak, brat naravi takvih ljudi – samo su potrebne okolnosti ili stvaranje okolnosti da se on dogodi. Njima je strana svijest o posljedicama koje svojim zlodjelima mogu proizvesti, a te posljedice Hrvatska u ovom ili onom obliku, s manjim ili većim intenzitetom, osjeća već sedamdeset godina. Pa ipak, očito je da se on za golemu većinu ljudi davno preselio u povijest premda ima pakosnika koji će ga i na najmanji i za zemlju posve nebitan povod iz te povijesti vaditi i upozoravati na “ustašizaciju” Hrvatske. No ako praksa, izbori i politički sustav pokazuju da ta “ustašizacija” nema nikakve organiziranosti ni šanse, i ako je Pavelić povijest koja nas se sve manje tiče, kadšto nas dotiče nekim novostima i otkrićima kojih ima i ova naša tema o poglavniku.