Žuti mravi bili su početkom 70-ih neželjeni stanovnici svakog stana u Novom Zagrebu, donosi sportski tjednik Max! Nije se tada dizala kosa stanovnicima preko Save zbog toga što nije bilo tramvaja, nego zbog dosadnih kukaca sa šest nogu. U to je doba Boško Pepsi Božić (61), gradski fakin, okupljao ispod koševa “škvadru” iz kvarta, a iz današnje perspektive ispada kako je udarao temelje hrvatske reprezentacije jer većina današnje momčadi s Eurobasketa bili su upravo - žuti mravi!
Više od četiri desetljeća poslije iz Pepsijeva će Zagreba poteći momci koji su danas košarkaški hit. Dapače, upravo je on otkrio trenerski talent Jasmina Repeše i pružio mu priliku da sjedne na klupu.
Super kajgana Jaskove mame
Kako ste prepoznali talent današnjeg izbornika?
– Upoznali smo se kad sam na pripreme vodio Zagreb u njegovu Čapljinu, gdje je on igrao, a sjećam se i kako je njegova majka radila najbolju kajganu koju sam ikad jeo. Početkom 90-ih igrom slučaja bili smo zajedno na ručku u Trnjanci i pitao sam ga hoće li doći u Zagreb za mog pomoćnika. Tada je igrao za Dubrovnik, bio je jak pa se dobro tukao, ali je shvatio da već ima više od 30 godina, da je veteran na zalasku karijere. Brzo se javio i rekao da pristaje na moju ponudu – priča nam, dakako u svom kvartu, Pepsi.
Baš ste tako nastupili, iz vedra neba, s pitanjem “Hoćeš li biti trener”?
– U tim sferama moraš imati filing. Nema tu težine, visine ili ljepote. Jasmin Repeša u to je doba bio anonimus, i u klubu su mi se čudili i pitali me “Otkud ti taj?” Nije imao renking, nigdje nije radio taj posao, viđao sam ga tek po seminarima. Mnogo igrača s kojima sam radio danas su treneri: Anzulović, Poljak, Jukić, Lutz, pa i Dimitris Itudis (najbolje plaćeni pomoćni trener u Europi, nap. a.)... Mnogima sam bio odskočna daska. Uostalom, Repeša, kad sam ga doveo u Zagreb, nije znao ni da struja ne ide po tračnicama, rekao sam mu: “Ne moraš preskakati tračnice, neće te struja spržiti!”.
Kad danas gledate utakmicu na Eurobasketu, vidite li svoj potpis? Što ste naučili Repešu?
– Što sam ga naučio, neka sam kaže. Prije nego što ga je Aco Petrović povukao u Cibonu, dvije godine smo dobro surađivali u Zagrebu, a poznato je da pomoćnog trenera nikad nisam dovodio pro forme. Kod mene pomoćni treneri rade maksimalno, a ja sam taj koji se odmara, ha-ha! Imao sam drugačiji stil igre od onoga koji sad on gaji. Repeša je studiozniji, veliki je radnik, a ja sam ipak romantičar. Više se oslanjam na njuh negoli na knjigu. A kad takva dva lika spojite u sustavu, to je dobro, najgore je kad imaš dva ista...
Dokle je izbornik Repeša u međuvremenu dogurao?
– Nije dosegnuo nivo trenera poput Obradovića, Messine ili Maljkovića, ali ima solidan europski status. U samom vrhu su ipak ljudi koji su bili prvaci Europe. Recimo, Spahija ima više trofeja nego Repeša i mislim da će ga teško stići.
Ista je priča i s našim današnjim ključnim igračima: Ante Tomić, Marko Tomas, Kruno Simon, Damir Markota, Luka Žorić i Dario Šarić prošli su kroz Zagreb. U čemu je štos?
– Ono što je zajedničko svima koje ste nabrojali jest da su svi oni stanovali u Trnskom. S dečkima nisam radio, samo s Đurom, Simonovim ocem, a šteta da se taj nije posvetio košarci... Međutim, politika kluba nije uspjela iskoristiti njihov potencijal. Istina, bili su prvaci Hrvatske, ali to je vrlo upitan pokazatelj kvalitete, jer teško je, recimo, trenera Cibone vrednovati po tome što je bio prvak Hrvatske. Zagreb je prodao Tomića. A ostali? Pitanje je nisu li prepoznali njihovu kvalitetu ili su imali druge interese. Ti su igrači ipak mogli napraviti nešto više od jednog naslova u Hrvatskoj.
>> Pepsi Božić: Zagreb pere lovu
Debakl i s Kukočem i s Rađom
Međutim, oni danas vode glavnu riječ na europskoj pozornici...
– Ante Tomić je u Barceloni, Roko Ukić u Panathinaikosu, ali oni nisu vođe u tim momčadima. Jednostavno, dogodila se kohezija, oni su posložili međusobnu hijerarhiju i to im je najveći uspjeh. Mi smo 1995. godine imali momčad iz snova pa smo godinu dana poslije u Atlanti na Olimpijskim igrama s Kukočem, Rađom, Vrankovićem... doživjeli debakl. Imali smo tada dva kotača, dva volana, svatko je išao na svoju stranu. Po zajedništvu i igranju koje pokazuju na terenu, ti dečki su danas postali momčad. Ponekad s takvim odnosom nadoknadite minuse koje možete imati u igračkom dijelu.
Kako se stvaraju takvi igrači?
– Uvijek se zgražam kad čujem da je netko “napravio” igrača. Njih rade mama i tata, a trener ima zadatak da ih prepozna i oblikuje, nisu treneri ti koji rade igrače. Primjera radi, Ante Tomas je najbolji za proizvodnju igrača, napravio je Ivana i Marka, a i treći njegov sin Luka igra košarku.
Zanimljiva je anegdota kako ste vi postali trener.
– Dogovorio sam 1974. godine za svoj KK Siget termine u OŠ Vjećeslava Holjevca, bila je to prva dvorana u Novom Zagrebu. Pozvao sam dečke i rekao “Ja ću biti trener”. Mislili su da će to biti sprdnja jer sam uvijek bio neodgovoran, onaj koji se volio zezati. Ali, ovo sam uzeo ozbiljno, na drugom treningu sam potjerao Robija Eleza, svog najboljeg prijatelja iz kvarta. Imali smo brzi uspon, nakon dvije sezone ušli smo u Drugu jugoslavensku ligu. Poslije sam četiri godine proveo uz Dušana Ivkovića u stožeru košarkaške reprezentacije Jugoslavije, gledao sam kako je radio momčad i učio.
Fatalne cure iz kvarta
Čuli smo kako ste na neobične načine dovodili igrače u klub.
– Bilo je svega... U kvartu je 70-ih stanovala jedna Dubravka koja je hodala s Fabijom Fabrijem, odličnim playmakerom Montmontaže. Trebali smo takvog igrača i jednu smo ga večer dočekali na autobusnoj stanici u Sigetu nakon što je curu otpratio kući. Dao sam mu ovakav prijedlog: “Imaš curu iz kvarta, to smo ti dopustili. E sad, imaš dvije opcije: ili svaku večer kupovati ciglu i pjevati ‘Marijanu’ ili ćeš igrati za Siget”. Nije imao sluha za pjevanje pa je ipak izabrao drugu opciju... Slična je priča bila i s liječnikom. Bio je jedan student medicine koji je dolazio u kvart BMW-om jer je hodao s plavušom Željkom. Rekao sam mu “Miro, lijep ti je taj BMW, a i gume nisu loše. Bolje da si liječnik u našem klubu nego da svaki dan kupuješ nove gume”. Ispalo je da mu je to jeftinije, a i danas je taj dr. Miro Smerdelj u klubu.
Kao izbornik ste 1999. godine vodili Hrvatsku na Eurobasketu, a što vam je bilo najljepše u karijeri?
– Košarka je od 1995. u padu, a, nažalost, i sam sam bio sudionik tih loših događaja. U Francuskoj na Eurobasketu 1999. godine ubili su nas Nijemci. Nisu 1941., ali su 58 godina poslije. Loptom. Nemam, nažalost, trofeja, nisam ni zaradio kao druge kolege, ali nitko u Europi ne može se pohvaliti da je napravio respektabilan klub i doveo ga do Europe. Skidali smo Barcu u Barceloni, imamo sa Žalgirisom 3-1. Nažalost, nedostajao je novac da zaokružimo priču. Bili smo prepoznatljivi, svima simpatični i dragi. Nažalost, dopustili su miševima da uđu u klub i to sve skupa devastiraju. Situacija u kojoj je sad KK Zagreb nije nimalo svijetla ni obećavajuća...