Perković sve govori o sudstvu – ta je branša izborila neovisnost

Čime je to ugrožena neovisnost pravosuđa o kojoj se proteklih desetak dana govorilo na sve strane? I kako je to “visoki izvor” iz Vlade natjerao sud da ne izruči bivšeg udbaša Josipa Perkovića Njemačkoj? Nikako! Niti je “visoki izvor” izjavom kako “hrvatski sudovi ne žele provoditi hrvatske zakone, i da je to državni udar s pištoljem na vodu!”, izrečenom u povodu prve odluke suda da se Perkovića isporuči Njemačkoj, izvršio pritisak na pravosuđe, niti je ono pod bilo kakvim utjecajem Vlade. Povike na “visoki izvor” koje su pljuštale iz pravosuđa prije su bile demonstracija nedodirljivosti sudbene vlasti, nego što je to zaštita neovisnosti.

Pravosuđe u današnjoj Hrvatskoj neovisnije je nego ikada u proteklih sedamdeset, osamdeset godina. A da je tako najbolje govori upravo odluka o Perkovićevu izručenju te osobno iskustvo suca Vrhovnog suda Marina Mrčele koji ju je amenovao. Mrčela je najprije sudjelovao u donošenju odluke kojom se utirao put za izručenje Perkovića, a potom odlučivao i o njemu samom.Iako se “visokom izvoru” to nimalo ne sviđa, Mrčeli, kao ni bilo kome drugome u sudstvu, nije pala dlaka s glave, niti će pasti.I to je u redu! Suci moraju znati da su zaštićeni i da im nitko ništa ne može bez obzira na to kakve će odluke donositi i koliko će one biti nepopularne kod vlasti. Ipak, nije tako davno kada su stvari bile potpuno drukčije. Najbolje to zna sudac Mrčela koji je istu ovakvu upornost i dosljednost kakvu je pokazao u slučaju Perković svojedobno plaćao karijerom.

Devedesetih je Mrčela bio sudac Općinskog suda u Zagrebu. Imao je petlje i oslobodio je Feral Tribune optužbe za klevetu predsjednika Tuđmana čiji su režim sustavno kritizirali i rugali se njegovu liku i djelu. I tada su suci na papiru bili neovisni, no Mrčela je platio ceh. Nakon Ferala nije mogao napredovati. DSV (čiji je sastav bio pod kontrolom tada vladajućeg HDZ-a) je preskakao Mrčelino ime na popisu zahtjeva za imenovanje u viši sud uz posprdne opaske da je mlad i “neka još peče zanat na općinskom sudu”.

Mediji su tada bili čvrsto na strani sudstva na koje je izvršna vlast činila snažan pritisak. Dnevno smo pisali i izvještavali javnost o tome da su suci potplaćeni, da rade u iznimno lošim materijalnim uvjetima, da su bez kompjutora, pa čak i bez Narodnih novina. Kampirali smo na sjednicama DSV-a i prokazivali svako imenovanje sudaca i tužitelja motivirano političkim i razlozima nepotizma. Mediji su, posebno devedesetih, zajedno sa sucima vodili bitku za njihovu neovisnost, kako materijalnu tako i neovisnost u donošenju odluka. Činili smo to iako se tek manji broj sudaca ponašao poput Mrčele. Većina je okretala glavu prema politici i imala naćuljene uši kako im ne bi štogod promaklo.

Zato jesu dobro čuli i razumjeli Milana Vukovića, predsjednika Vrhovnog suda od povjerenja režima, kada je ustvrdio da se u obrambenom ratu ne može počiniti zločin. Taj nam je stav došao na naplatu pri ulasku u EU, a repove rješavamo još i danas.Ništa drukčije nije bilo ni s pretvorbenom i privatizacijskom pljačkom koja, zahvaljujući radu pravosuđa u devedesetima, nikada neće biti sankcionirana. Srećom, ta su vremena iza nas.

Danas su suci vrlo pristojno plaćena branša, imenuju se sami, i to doživotno, sami odlučuju o napredovanjima te stegovnoj odgovornosti. Također si sami biraju predsjednike, a slobodni su i neovisni u donošenju odluka. Za razliku od režima iz devedesetih, aktualna vlast im može mahati pištoljem na vodu. Isto bi vrijedilo za aktualni HDZ kada bi sutra osvojio vlast.Iz najslabije karike u trodiobi vlasti, sudstvo se sustavno preoblikuje u sustav kojemu nitko ništa ne može i koji je sam sebi dovoljan. Pod krinkom borbe za neovisnost, suci su se izborili za nedodirljivost. Zato svaku kritiku dočekaju na nož i proglašavaju je napadom na svoju samostalnost.