S Josipom Perkovićem dogovarali smo ovaj intervju pola godine. Praktički u trenutku prije ulaska Hrvatske u EU, kada je Vlada u zadnji čas promijenila pravila Europskog uhidbenog naloga i unijela odredbu koja je, prvi put baš u Večernjem listu, odmah prozvana “Lex Perković”.
Uslijedili su veliki pritisci iz Europske unije, prijetnje sankcijama, politički obračuni u Hrvatskoj. Već tada na našem prvom susretu, u prisutnosti njegova odvjetnika Ante Nobila, Perković je odbijao svako povezivanje s izmjenama zakona tvrdeći da on s time nema nikakve veze. Istodobno najavio je da će i sam provesti istragu koja će rasvijetliti misterij ubojstva Stjepana Đurekovića. No, u tom razgovoru s bivšim šefom tajne službe otvorili smo i mnoge druge teme: uvoz oružja u vrijeme embarga, početak pobune Srba u Hrvatskoj, odnos s emigracijom, stvaranje HDZ-a, prvi susreti s Tuđmanom, najveći suparnički dvoboj za vrijeme Domovinskog rata među šefovima službi: onaj između njega i Aleksandra Vasiljevića...
U sljedećih nekoliko susreta nadodavale su se teme, ali konačni odgovor Josipa Perkovića na kraju je uvijek bio: Nije još vrijeme za istup u javnosti. Ovih dana to je vrijeme došlo. Od srijede, 1. siječnja na snagu stupa izmjena zakona kojim europski uhidbeni nalog više nema ograničenja na zločine počinjene prije 2002. godine. To znači da će na Županijski sud u Zagrebu u srijedu doći uhidbeni nalog za Josipa Perkovića, Zdravka Mustača i još 17 osoba koje europske države traže.
O tome hoće li biti izručen. odlučit će sud. To, naravno, neće automatski značiti da će Perković, u slučaju odluke o izručenju, dan poslije te odluke biti u Münchenu. Sud može odlučiti i suprotno. A i Perković ima pravo žalbe, pa i time odgoditi eventualnu odluku o izručenju. Urednici i novinari Večernjeg lista, nakon dakle pola godine nagovaranja, razgovarali su s Josipom Perkovićem na badnje jutro u Zagrebu u hotelu Westin. Autorizacija intervjua bila je dogovorena na Stjepanovo u četvrtak. No na sam Božić, u srijedu, Perkoviću je pozlilo i on je završio u bolnici. Stoga ovaj intervju, umjesto u subotu, objavljujemo danas, dva dana prije pokretanja postupka izručenja Njemačkoj
:: Što je, zapravo, istina o ubojstvu Stjepana Đurekovića, za koje vas danas terete, a njemačko pravosuđe traži izručenje? Tko je ubio Đurekovića?
Kao što znate, Đureković je emigrirao 23. travnja 1982. Ništa se važno nije događalo vezano uz taj njegov odlazak. Zagreb je napustio u društvu jedne mlade dame, koja ga je prevezla svojim automobilom do Graza. Tamo su bili dva-tri dana. Iz sefa jedne banke podigao je oko tisuću stranica teksta i ona je dio toga pročitala. To su bili tekstovi koji su kasnije objavljeni u njegovim prvim knjigama kao što je „Ja Josip Broz Tito“ i neke druge. Tada je ona shvatila da se on više neće vratiti u Zagreb, da se deklarirao kao protivnik jugoslavenskog režima i da će on to sve objaviti.
Pokušavao je on to objaviti i prije pod pseudonimom, posebno u Austriji, ali nije mogao naći izdavača. Podigao je tridesetak tisuća maraka, a imao je i knjižicu na kojoj je bilo barem 120.000 njemačkih maraka. Ona se vratila u Zagreb uz dogovor da će mu se priključiti za neko vrijeme. Njega je nakon toga preuzela njemačka obavještajna služba, koja je izvršila, kako se to stručno kaže, debrifiranje. Za to vrijeme njegova je supruga podnijela prijavu da je nestao.U tom trenutku on nije bio nikakva opasnost za državnu sigurnost, ni za policiju ni za obavještajne službe.
Čovjek je jednostavno nestao, a što je policija radila oko toga, ne znam ni danas. Međutim, u ljeto 1982. on se po Njemačkoj počeo predstavljati grupama hrvatskih emigranata kao netko tko je kotirao visoko u vladi. Tada su počeli stizati zahtjevi da se provjeri o čemu se radi, međutim svi su zaključili da se ne radi o nekoj važnoj osobi. Neposredno nakon toga on najavljuje izdavanje knjige i tada nam postaje sigurnosno zanimljiv.
::Dakle, Đureković prije bijega nije bio pod kontrolom, nije bio praćen jer nije značio nikakav problem? Zar o njegovim političkim stavovima nitko ništa nije znao?
Nitko ništa. To se vidi iz zapisnika sa sjednice Savjeta za zaštitu ustavnog poretka Predsjedništva SR Hrvatske koja je održana 15. travnja 1983. godine. Tada su kritizirali Zdravka Mustača, ondašnjeg šefa Službe, i pitali ga kako je moguće da je Đureković napisao tolike knjige, a da to Služba nije registrirala, pogotovo zato što je on često išao u inozemstvo. Poslije su njegov sin i supruga svjedočili da je on sve to pisao desetak godina. Na sajmu knjiga u Frankfurtu s knjigama se pojavljuje prvi put. Tada je ostvario izuzetno velik broj kontakata s emigrantima, a među njima i s velikim brojem ljudi koji su u našoj službi ili nekoj od zapadnih obavještajnih službi bili okvalificirani kao potencijalni teroristi ili ljudi iz kruga onih koji se bave terorizmom.
Tada je on nama upao u oči. Oni su od njega odmah tražili da sufinancira neke njihove aktivnosti, jer Đureković se hvalio da ima novca, da želi kupiti brod na kojem bi instalirao jaku radijsku postaju koja bi bila pozicionirana u međunarodnim vodama Jadranskog mora. Pitanje jesu li oni ušli u neke aranžmane i postigli neke dogovore bilo je osnovno pitanje za dio službe u kojoj sam ja tada radio. Nismo mi njega tada nadzirali samo u inozemstvu. I u Hrvatskoj se vrlo široko radilo kad je riječ o Đurekoviću, od tužiteljstva do raznih inspekcija.
Danas svi misle da je on bio neka velika zvjerka pa da je zato bio veliki sigurnosni problem. Njega se naprosto moglo javno pratiti jer je davao izjave, intervjue. Za nas su ključni bili njegovi kontakti s ljudima koji su bili uključeni u terorizam. Pronađen je mrtav 28. srpnja 1983. u nekoj garaži koja je služila za tiskanje ili uvezivanje knjiga. Zanimljiva je priča o tom famoznom ključu koji je, koliko ja znam prema podacima iz njemačkih arhiva, imalo barem sedam-osam osoba.
Ta garaža nije bila neko tajno mjesto.Cijela ta konstrukcija na osnovi koje mene optužuju, medijski terorizam koji naročito doživljavam posljednjih nekoliko mjeseci, počiva na sadržaju koji je još 1992. objavljen u beogradskoj Dugi, potom na tekstovima u Borbi, Ekspres politici... Milomir Marić objavio je navodni intervju s Brankom Traživukom, mojim nekadašnjim podčinjenim u Službi. Njegove objavljene izjave različito su tumačili: te Prates je dao ključ Traživuku, a Traživuk Perkoviću. Nijemci su tu neke stvari pobrkali jer nisu istraživali do kraja.
Zašto svi ti tekstovi? Naše službe imaju dokumente koji pokazuju da agent „S3“, uhvaćen u akciji Labrador, daje smjernice po kojim pitanjima mene treba diskreditirati i kompromitirati u Hrvatskoj. Pitanje je da li je Traživuk uopće dao intervju Mariću ili je ovaj pisao po nalogu KOS-a. Traživuk je u siječnju 2008. na zahtjev Nijemaca saslušan u Banjoj Luci i on nije rekao ništa od toga što je Marić napisao u Dugi. Gotovo da je bio korektan; rekao je da nismo bili u osobito bliskim odnosima, što je istina jer ja sam mu bio šef i naš je odnos bio isključivo radni.Temelj svega je priča da smo mi bili na putu u Bruxellesu i da sam mu ja govorio o ključu koji mi je Prates predao. Branko Traživuk sada kaže da nikada sa mnom nije putovao u inozemstvo, što je istina.
Zato kažem “navodni“ intervju. Taj intervju na koncu je završio u izvještaju naše saborske Komisije za istraživanje žrtava rata i poraća. Dobio je njihov službeni omot.
:: Postao je izvor?
Tako je, ali nigdje ne kažu da je izvor Duga. Samo primjerice, “utvrđeno je da je Prates dao ključ“. I taj njihov dokument u kojem je prepričana Duga sada egzistira na njemačkom sudu. Izvan toga ne postoji ništa, apsolutno ništa, možete pregledati dokumente, izjave svjedoka... Ništa, ništa.I prvi dio suđenja protječe korektno. Završava 2006. i Prates je pušten na slobodu.
Dvije godine trajala je pauza i onda dolazi famozni krunski svjedok iz Rijeke, Vinko Sindičić, sa svojom konstrukcijom, događa se nova presuda i ovaj cirkus koji traje do danas. Dakle, mene se danas optužuje, praktički mi se izriče presuda samo na temelju beogradskog tiska koji je imao cilj da me kompromitira devedesetih godina.
Nastavak u novom članku.... Cijeli tekst pročitajte u današnjem izdanju Večernjeg lista.
Sutra: Kako je otkriven Memorandum SANU, o prvom saboru HDZ-a, Tuđmanovoj putovnici...
>> Drugi dio: Volio bih da svi dokazi i svjedočenja budu javno objavljeni
>> Treći dio: Ja sa smrću Đurekovića apsolutno nemam nikakav dodir
>>Četvrti dio: Ja sam za postupak u Hrvatskoj i njemu ću se prepustiti
Nečuveno! Da tako svog mezimca blate... c c c c c...