Pet pouka 1. europskog Općeg sabora HDZ-a

Opći sabor HDZ-a, održan proteklog vikenda u Zagrebu, možda jest bio osamnaesti, ali bio je i prvi koji je i europski Opći sabor HDZ-a. Europski zbog činjenice da je europska mainstream politika danas postavljena kao visoki prioritet predsjednika stranke, koja je trenutno na vlasti u državi koja je punopravna članica Europske unije.

Bilo je proeuropskih Općih sabora HDZ-a i ranije, ali ne dok smo bili punopravna članica, jer za Karamarkova doba HDZ je do europskog mainstreama držao koliko do crnog ispod nokta. Ovaj Opći sabor HDZ-a zaslužuje, dakle, i objektivnu analizu iz europskog kuta. Iz briselskog bunkera, ovo je pet pouka koje iskaču u toj analizi.

Krenimo sa šire europske prema užoj nacionalnoj razini, pa stoga: prvo, kad predsjednik kluba zastupnika europskih pučana, Nijemac Manfred Weber, dođe u državu članicu Europske unije od koje su se susjedne članice EU ogradile žičanim ogradama i u govoru naglasi kako je baš super graditi zidove i ograde u Europi 2018. godine – onda je to još jedan znak da Orban, zapravo, pobjeđuje u jednoj od velikih rasprava Europske unije danas, u raspravi o migracijama i sigurnosti.

Mađarski premijer Viktor Orban, koji je prvi počeo postavljati ograde sa žilet-žicom najprije prema nečlanici Srbiji, a potom i prema članici EU Hrvatskoj, možda je izgubio bitku u ljeto 2015. protiv njemačke kancelarke Angele Merkel, ali je s vremenom na desnom centru prevagnula njegova ideja, da je važnija sigurnost granica od prava na azil. “Mi moramo poduprijeti političare koji čuvaju naše granice”, rekao je Weber u Zagrebu. Mislio je, doduše, na Bojka Borisova i podizanje zida između Bugarske i Turske, dakle ne između dviju država članica EU, no ipak nije se osvrnuo na zaista nakaradnu činjenicu da je Hrvatska pet godina nakon ulaska u EU žrtva te nove europske zidogradnje i da se iz te nakaradne pozicije još ne nazire izlaz (ok, izlaz je u našem ulasku u Schengen, ali to je još uvijek prilično dalek cilj, a ni Schengen više nije što je bio do ljeta 2015.).

Drugo, Andrej Plenković s pravom u svom govoru na Općem saboru HDZ-a upozorava da je kaos, koji sa sobom nose populisti, toliko blizu da bi Hrvatskoj trebao biti vidljiv golim okom. Kaos u Italiji, naime. “To mora upaliti lampice alarma za sve nas”, rekao je Plenković i dodao da je, upravo s ciljem izbjegavanja takvog scenarija, bitka njegovog mandata zapravo “bitka za mainstream”. Opravdano. S tim dodatkom da, dan kasnije, u nedjelju, potez talijanskog mainstream-predsjednika Republike nije nužno smirio, nego potencirao talijansku krizu i kaos.

Treće, Plenković govori i govori, za jedan svoj govor nedavno je dobio i nagradu Europskog pokreta Hrvatska (možda ipak, čini se, više za formu, nego za sadržaj), ali zapravo još ne uspijeva održati snažan govor koji bi imao “wow” efekt, koji bi inspirirao širi krug ljudi i mobilizirao ih oko proeuropskog smjera kojim Plenković želi voditi Hrvatsku. Plenković je uvjereni Europejac, ali nismo još vidjeli da je kadar inspirirati to uvjerenje u drugima kao što je, primjerice, to u Francuskoj pokazao da je kadar Emmanuel Macron.
Što nas dovodi do četvrtog: govor političkog tajnika Davora Ive Stiera nedvojbeno je snažniji i važniji. Retorički snažniji i inspirativniji, što je pokazalo i spontano snažno pljeskanje, i politički važniji, jer klijentelizam jest u srži problema. Nejasno je zašto je Plenković odabrao jedan tako zapravo nes(p)retan odgovor na Stierov govor. Jer, ako smo dobro shvatili, Stier je prigovorio da u Vladi ima klijentelizma, na što mu Plenković uzvratio sugestijom da je i on trebao sudjelovati u klijentelizmu pa bi i njemu bilo dobro. Odnosno, da je trebao ostati u Vladi nakon što ju je HDZ presložio uz pomoć možda i najklijentelističkije stranke na hrvatskoj političkoj sceni, HNS-a.

Peto, Opći sabor HDZ-a nedvojbeno je pokazao da je Plenković oslabljen razotkrivanjem ponašanja samoprozvane skupine Borg u krizi u Agrokoru. Ne mora nužno biti pred svrgavanjem, jer nije ni sigurno da u HDZ-u ima ljudi koji bi ga uopće htjeli ovog trena rušiti, ali oslabljen. Oni koji to ne vide ili su u stanju poricanja, neka se vrate najsnažnijoj poruci iz Plenkovićeva govora iz svibnja 2016., na prethodnom Općem saboru HDZ-a. I ne, to nije ono što svi misle da je bila najsnažnija poruka tog govora, da “stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana”, nego rečenica iza te: “Okolnosti koje bi, makar u tragovima, mogle podsjećati na ono što se zbilo s našom strankom prije nekoliko godina bile bi štetne i reflektirale bi se na buduće izbore”.