Plaćeni nisu. Ali ne zato što njihov posao ne vrijedi, nego jer je neprocjenjiv. Koliko točno, pokazali su volonteri koji su prošle godine, i sami s glavama u torbi, beskompromisno i bez trunke razmišljanja, na početku pandemije, dostavljali namirnice i higijenske potrepštine starijima, krčili ceste u Zagrebu nakon potresa, gradili kuće, kuhali i vozili hranu na Baniji te osiguravali smještaj životinjama koje kod svojih ljudi nisu mogle ostati.
Nisu to ljudi koji su “uskočili” samo u groznoj 2020., njima je volontiranje stil života. Lako je to, kažu redom, jer ne pomažeš ti drugima koliko oni pomažu tebi.
– Znam da se to na prvu čini pomalo i smiješno, ali vrati vam se puno više nego što možete dati. Kad pomogneš nekome, ta je osoba sretna. I automatizmom, ti si sretan – veselo nam objašnjava Darko Topić, mladić koji svoj čitav život priskače gdje zatreba.
Susjedima oko kuće, prijateljima s gradivom, ništa njemu nije problem.
Darko Topić (lijevo)
– Volontirao sam malo i kad sam studirao, ali aktivno sam se u čitavu priču uključio lani u ožujku. Radio sam tad u tvrtki koja je ostvarila suradnju s Volonterskim centrom Zagreb (VCZ), koji je, nakon zagrebačkog potresa, tražio ljude voljne da razvoze njihove volontere po gradu. Naš marketing-menadžer pitao je ima li zainteresiranih u firmi, javio sam se i postao taksist volonter! – prve svoje “službene” volonterske korake opisuje nam programer Davor Topić, a mi pitamo nije li ga bilo pomalo strah.
Ožujak 2020., sjećamo se odmah, vrijeme je kad se kod nas prvi val COVID-a počeo razbuktavati, na snazi su bile najoštrije mjere, a o virusu tad se malo znalo.
– Čujte, neću lagati, strah je bio prisutan. Auto je dosta skučen prostor, nisam poznavao nikoga tko je sjedao u njega, ali želja da pomognem, taj neki adrenalin, sve je to bilo jače, zaboravio sam se bojati – kaže Topić koji je prvo hranu i higijenske potrepštine razvozio po centru Zagreba, a onda ga je put odveo i u Čučerje.
– Slučajno smo ondje završili jer nije to bilo naše zadano područje. Vidjeli jesmo prije toga, na televiziji i fotografijama, kakvo je stanje, ali kad smo stigli... ne mogu to ni opisati – prisjeća se naš sugovornik koji je tada odlučio.
Automobil napušta i baca se na “konkretno”.
– Zaključili smo da ćemo se koncentrirati na to područje grada. Dijelili smo i dalje potrepštine, a onda je došlo vrijeme kad se treba pripremiti i za zimu. Predsjednica tamošnjeg Mjesnog odbora imala je adrese obitelji kojima trebaju drva za ogrjev, a mi smo se primili sjekira. Ispilili smo i iskalali 70 metara drva na prvu pa se vratili još jednom pred Božić da ponovimo akciju. Ljudi su, naravno, bili sretni, ali čini mi se da se svatko od njih više obradovao razgovoru s nama nego samim drvima – govori nam Darko Topić, a onda priznaje da je kod domaćina “pala” i pokoja rakijica.
Bilo je hladno, trebalo se zagrijati, smije se volonter, koji je pomažući upoznao i sadašnju djevojku Ivu.
– Kad je potres pogodio Petrinju, prijatelji su se odlučili iseliti iz Gajeve. I ona je pomagala u selidbi jer bili su to i njezini prijatelji. Sad su zajednički – sa smiješkom nam prepričava Topić koji pamti i točan datum selidbe.
Više zbog Ive, rekli bismo, manje jer je nosio teške ormare.
– Kad sam nakon toga krenuo s ekipom volontera na Baniju, ona je rekla: “Idem i ja” – kako se ljubav rodila potpuno jednostavno, objašnjava nam Darko Topić, kojeg pitamo i zašto on uopće voli volontirati.
– Promijeni vas to. Počnete cijeniti male stvari – kaže nam naš sugovornik.
Davor Žuljević
A da su upravo te male stvari one koje čine svijet, posve je siguran Davor Žuljević. Umirovljenik kojeg smo “uhvatili” u – šopingu.
– Kaj da vam velim, danas je popust, penzionerski je dan – smije se simpatični glas s druge strane telefonske žice, kojeg trgovina uopće ne ometa. Svoju priču odmah počinje.
– Otišao sam u penziju s 1. siječnja 2020. Prije toga nisam volontirao jer... ma znate kako je to kad radite. Na poslu ste, ne stižete ništa, a i kad dođete doma, malo vam se toga da. Ali shvatio sam da sam, radeći standardno radno vrijeme, propustio dio stvari koje sam zaista želio raditi. Prijavio sam se za volontiranje, našao ljude koji slično razmišljaju kao ja, brzo smo se skompali i krenuli u avanturu – kako se on zaputio na Baniju, objašnjava nam Davor Žuljević.
Radio je ondje što god je trebalo, od dijeljenja paketa do fizikalije.
– Išao sam srcem jer jasno mi je kao dan da sa svoje 64 godine nisam nešto fizički sposoban. Ali bilo je i starijih! Moj kolega Zvonko ima 66, a kad je rekao da bismo nas dvojica trebali prenijeti neke palete, malo sam se zabrinuo. On je nekad bio sportaš, znate. Međutim, samo mi je šapnuo: “Ma mi ćemo to časkom.” I bome, premjestili smo ih časkom! – da je jedna od njegovih mantri “samo kreni”, govori nam Davor Žuljević, koji s terena ima, kaže, isključivo pozitivna iskustva.
– Nije vam to volontiranje baš tako altruistično. Sebično je. Pomažete vi, ali steknete genijalna iskustva i upoznate ljude koje poslije slobodno možete zvati svojim prijateljima – kaže Žuljević koji u mirovini opet crta, a kad je preuređivao stan, shvatio je i da 50 posto knjiga koje ima nije pročitao.
Banija kao diplomski rad
– Sad imam nove očale, sve ću ih riješiti – kaže nam.
Planove za budućnost ima i Vicenco Matijaca, volonter iz Splita koji je za zagrebačko Čučerje prvi put čuo kad je u njega, razrušenog i tužnog, lanjskog proljeća stigao.
Vicenco Matijaca (desno)
– Bilo mi je to prvo volontersko iskustvo u Hrvatskoj jer sam do prije godinu dana živio u inozemstvu. Nakon zagrebačkog potresa poslovni partner i ja odlučili smo sjesti u auto i zaputiti se prema Čučerju. Nismo pojma imali ni gdje je ni kakvo je to naselje. Iznenadilo nas je, ali svojom pitomošću, dobrotom ljudi i činjenicom da su oni svi bili toliko složni i pomagali si međusobno, iako je situacija svima bila teška – govori nam Vicenco Matijaca, koji je i nakon banijskog potresa odmah krenuo na 380 kilometara dug put ne bi li se uključio u akcije. Volontiranjem se počeo baviti na koncu svojih dvadesetih, nakon ljubavnog kraha.
– Prvo volontersko iskustvo bilo mi je organiziranje tima od 60-ak ljudi na uređivanju doma za nezbrinutu djecu na Svetoj Luciji. Nakon toga, znao sam da trebam nastaviti biti koristan – kako ga je rad na istočnim Karibima odredio životno, govori nam Matijaca. Što je to toliko sjajno kod volontiranja, pitamo ga.
– Kad imam osjećaj da mi sve ide po planu u životu, kao da mi to smeta. Razlika između mene i ljudi kojima treba pomoć jest uglavnom samo to što sam ja rođen na drugom mjestu i jednostavno sam u tom trenutku imao više sreće. Zato moram pomoći – kaže Vicenco Matijaca.
A u volontiranju svoju je sreću pronašla i Maja Sruk, djevojka sa stažem većim od desetljeća, koja je lani bila i predvodnica svojih kolega iz VCZ-a na Baniji. Njeno prvo volontersko iskustvo bilo je prije 11 godina u Maksimiru.
Maja Sruk (lijevo)
– Prijavila sam se na projekt individualnog druženja sa starijom gospođom u tamošnjem domu umirovljenika. U to doba osjećala sam se usamljeno i izgubljeno na fakultetu koji sam pohađala i htjela sam se nekako utješiti, podijeliti muku samovanja druženjem s osobom koja prolazi kroz slično iskustvo, a pritom napraviti nešto korisno za gospođu, nasmijati je, razmijeniti iskustva – prepričava nam Maja Sruk koja je studij na kraju i prekinula te upisala turizam u Danskoj.
Volontirati je, naravno, nastavila.
– Po dolasku u Dansku prijavila sam se na volonterski projekt “Retro-social cafe”. Sam kafić bio je neprofitnog karaktera, u njemu su radili volonteri, a sav zarađeni novac usmjeren je na obnovu zajednica u Južnoj Americi. Kroz sam projekt uspjela sam pronaći prve poznanike, integrirati se kako u dansku tako u internacionalnu okolinu. Nije lako doći u stranu zemlju i poželjno je brzo pronaći socijalnu podršku, a samo volontiranje idealan je lijek za takvu situaciju – kaže naša sugovornica koja je bila i koordinatorica u humanitarnoj udruzi Plavi anđeo, a pomagala je i s distribucijom te pisanjem za časopis o beskućništvu Ulične svjetiljke. Banija joj je sad tema diplomskog rada.
Ne možeš ostati po strani
– Pri kraju studija u Kopenhagenu bila sam obavezna odraditi praksu. Potres i pandemija zadržali su me u Zagrebu pa je izbor mjesta prakse pao na VCZ iz kojeg se više nisam dala – sa smiješkom govori Maja Sruk koju su, usred pisanja diplomskog, “uhvatili” potresi.
– Bila sam anksiozna, neispavana i nemoćna. Međutim, shvatila sam da potrese ne mogu kontrolirati, ali da je moja moć u pomaganju ljudima na terenu jer tamo kontrolu imam. Tako da sam anksioznu energiju preusmjerila u energiju ljubavi i stvaranja dobrih projekata i aktivnosti u Banovini – kaže M. Sruk.
Jednom humanitarac, uvijek humanitarac. Da baš tako to ide, objašnjava Mario Mihelj, chef iz El Tora, jedan od onih koji su neumorno, više od trideset dana kuhali za Petrinjce.
Mario Mihelj
– Nije to bio samo efekt mase, to je nešto što čovjek ima u sebi. Ljudski je pomoći, a ne moraš dati ništa, samo svoje ruke i vrijeme. Još kad vidiš kako stvari u našoj državi funkcioniraju, ne možeš ostati po strani – govori nam chef Mihelj pa dodaje kako je iskustvo s Banije, makne li se sva strahota, zapravo nezaboravno.
– Čitava ugostiteljska struka organizirala se u tri-četiri dana. Vi ne znate ni ime čovjeka pored sebe, ali on ondje stoji cijeli dan na hladnoći i nitko ne pita ništa osim: “Što treba?” – kaže Mario Mihelj.