Petar Crni Hrvatima je donio ropstvo

Malo je toga poznato o životu ranih Hrvata i ostalih stanovnika na prostoru nekadašnjih rimskih pokrajina Dalmacije i Panonije u stoljećima od hrvatske doseobe. O životnim prilikama u tim prvim stoljećima, kada su se stvarali zameci ranosrednjovjekovne hrvatske države, prije svega svjedoče otkrića arheologije. Pisanih vrela jedva da ima.

Kako se obogatio
Hrvati su iz prapostojbine ponijeli određene životne navike i nastojali ih zadržati na području koje su naselili. No, morali su se i prilagoditi zatečenim uvjetima. Arheološki nalazi o naseljima i nastambama u priobalju vrlo su siromašni, a u zaleđu i panonskome dijelu uopće ih nema zato što su kuće bile podizane od građe koja razmjerno brzo propada (drvo, blato) ili pak postupcima koji nisu osobito trajni (suhozid i slično).

Iz sedmog i osmog stoljeća sačuvalo se mnogo predmeta za svakodnevnu uporabu, a svjedoče o nadasve skromnim uvjetima života. Od kovine su izrađivali noževe, sjekire, srpove, pređice, igle, šila, ognjila i razne okove, a od kosti i rogovlja češljeve, iglenike, posudice za sol. Prevladavalo je drveno posuđe, nalazi staklenoga izrazito su rijetki, a otkriveno je i razmjerno malo skupocjenog nakita ili drugih vrijednih predmeta.

Od devetog do jedanaestog stoljeća rana je hrvatska država uznapredovala. Glavnina stanovništva živjela je u seoskim općinama. U malobrojnim gradovima u dalmatinskom priobalju uglavnom su živjeli predstavnici svjetovne i crkvene elite, slično kao i u župnim središtima u zaleđu. Feudalni su odnosi sporo prodirali u ranosrednjovjekovno hrvatsko društvo, ali je do kraja jedanaestog stoljeća društveno raslojavanje već bilo u punom jeku. Do velikoga bogatstva nisu se mogli dovinuti samo svjetovni i crkveni odličnici nego i privatne osobe. Istaknut je primjer Splićanina Petra Crnoga, sina Gumajeva, poduzetnika i trgovca koji je 1080. godine osnovao samostan sv. Petra u Poljicama, i podario mu knjige i bogoslužni pribor, ali i nekretnine i pokretnine.

Robovi dobrovoljci
Prema podacima tzv. Supetarskog kartulara, koji bilježi osnutak samostana, Petar Crni darovao je samostanu više od 50 čestica vinograda, polja, šuma, okućnica, dva mlina i dva čitava gospodarstva (sela). Kupio je i 59 robova i robinja s djecom. Ropstvo je u Hrvatsku prodiralo iz Dalmacije. Kupovanjem ljudi iz hrvatskih sela u splitskoj okolici Petar Crni je u još rodovsko društvo unosio robovlasničke odnose kakvi su postojali na području dalmatinskih gradova.

Roblje je u ranome srednjem vijeku bilo najunosnija trgovačka roba, kojom su naglašenije trgovali gradovi na Sredozemlju. Mletački je dužd 960. godine zabranio trgovinu robovima na istočnoj jadranskoj obali, no bez učinka. Čak se i kralj Zvonimir u svojoj zavjernici iz 1075. godine obvezao da će se protiviti prodaji ljudi. Na hrvatskom je prostoru kupnja bila najčešći način dolaženja u ovisnost od gospodara. Neki su u ropstvu završili zbog duga, neki i kao ratni sužnjevi, dok su se drugi zbog neimaštine dobrovoljno podvrgavali ropstvu ili čak prodavali vlastitu djecu.

Poznat je slučaj dječaka Zlobe, kojega je kupio Petar Crni, ali ga je dao obrazovati i podići do svećeničke časti. Splitski nadbiskup Lovro jednoga je svoga roba poslao čak u Antiohiju da izuči zlatarski obrt. S druge strane, seljaci Zaharija, Rakana i Dabreša također su prodali svoje sinove, no oni su ostali obični robovi. Životne nesigurnosti i osobito strah od gladi znali su ljude tjerati da budzašto prodaju svoju zemlju.

Tako je Petar Crni nekome Zuli za nekoliko zemljišnih posjeda platio tek četiri sira i četiri kruha. Zulo je već prije prodao druga dva zemljišna posjeda, i opet samo da nahrani sebe i obitelj. Za jedan je posjed dobio 3 stara (1,635 l) žita, a za drugu 7 galeta (224 boce) vina. Pored toga, Petar Crni je tome jadniku dao prirediti jedan ručak.