TATIN KUP

Petar Krešimir Ćosić: Moj otac bio je inteligentni veseljak

Foto: Marko Prpić/PIXSELL
08.02.2011., Gradsko groblje Mirogoj, Zagreb - Delegati kosarkaskih klubova Zagreb, Zadar, Cibona i Cedevita, koji igraju zavrsnicu kupa Kresimir Cosic, polozili su vijence na grob Kresimira Cosica. Kreso Cosic, Ljerka Cosic i kcer. Photo: Marko Prpic/PIX
Foto: Luka Stanzl/Pixsell
23.09.2014., Zagreb - U Jiggy baru predstavljen novi dres kosarkaskog kluba Cedevita i predstavljanje glumaca koji snimaju film Bit cemo prvaci svijeta. Stefan Kapicic. Photo: Luka Stanzl/PIXSELL
petrović i ćosić
Krešo Ćosić
Krešimir Ćosić
Krešo Ćosić
Krešimir Ćosić
17.02.2015.
u 19:00
Legenda na filmu – premijera 26. veljače
Pogledaj originalni članak

Domaća košarkaška svita ovog tjedna seli se u Vukovar. Prvi put u 23 godine staroj tradiciji Kupa Krešimira Ćosića domaćin Final Foura bit će hrvatski grad heroj. Polufinalni parovi Cedevita – Kvarner te Zadar – Cibona na rasporedu su u srijedu, 18. veljače, finale je dan poslije. Već tradicionalno, polufinalne parove izvukao je na ždrijebu 22-godišnji Krešimir Petar Ćosić, sin košarkaške legende Kreše Ćosića koji je prije 20 godina preminuo u američkom gradu Baltimoreu od limfoma.

– Mislim da je ove godine veći značaj na mjestu održavanja Kupa nego na klubovima. Vjerujem da će Vukovar kod igrača probuditi ono nešto jače, da će dati drukčiju atmosferu – priča Krešo.

Njegov favorit na Final Fouru je Zadar za koji navija još od djetinjstva.

Lakše mi je bilo uz Kapičića

Ćosić mlađi kaže da mu Kup koji nosi ime njegova oca budi posebne emocije. A kako je veliki Ćosić nekoć plijenio na terenu uskoro će moći otkriti i mlađe generacije, a one starije toga će se rado prisjetiti. Naime, 26. veljače u Beogradu premijerno će biti prikazan film "Bit ćemo prvaci svijeta" koja govori o zlatnom dobu jugoslavenske košarke i osvajanju prve zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani 1970. godine. Veliku ulogu u tom trijumfu imao je tada 21-godišnji Ćosić kojeg je u filmu utjelovio upravo njegov sin. Bilo je to Krešino vatreno krštenje u glumačkim vodama.

– Još nisam pogledao film, tako da ću i ja tek na premijeri otkriti jesam li dobro odradio ulogu. Iznenadilo me kada sam dobio ponudu da igram svog oca, ali je majka bila oduševljena i samo je poručila da joj je drago što ću baš ja glumiti tatu – kaže Krešo koji će nakon što se vidi na ekranima odlučiti želi li se intenzivnije baviti glumom.

Velika pomoć na setu bio mu je srpski glumac Stefan Kapičić koji u filmu igra svog oca, Dragana Kapičića. A Dragan i pokojni Krešo bili su veliki prijatelji i vjenčani kumovi.

– Normalno da mi je bila olakšavajuća okolnost što sam imao Stefana kraj sebe jer, ako ništa, i on je bio u situaciji da glumi svog oca. S njim se bilo lakše uklopiti u ekipu koja me odlično prihvatila i zahvaljujući kojoj sam se opustio. Vjerujem da će film biti dobar – prepričava Krešo.

Ostatak glumačke ekipe čine Goran Bogdan koji igra Nikolu Plećaša, Robert Kurbaša koji je utjelovio Petra Skansija, Strahinja Blažić u ulozi Nebojše Popovića...

Krešimir Petar za ulogu se pripremao iščitavajući knjige o svom ocu, pregledavajući videosnimke na You Tubeu, gledajući stare utakmice... Velika pomoć bile su i priče koje je Krešo slušao otkako je kao dvoipolgodišnji dječak ostao bez oca. Posegnuo je i za tatinim dnevnicima, ali...

– Jednostavno ih nisam mogao dešifrirati. Mama me upozorila da je tata neuredno pisao i dvaput sam pokušao analizirati zapise, ali nije išlo – prisjeća se Krešo.

Snimanje filma za njega je bilo emotivno iskustvo, ali sretan je što se s emocijama zrelo nosio. A iako se svog oca ne sjeća, ima i te kako čvrsto mišljenje o njemu.

– Mogao bih vam satima pričati kakav je bio moj tata, ali ukratko... Bio je veseljak i sreću je rado dijelio s ostalima. S druge strane bio je inteligentan i bistar – ponosno će Krešo i naglašava da u sebi prepoznaje tatinu šaljivu stranu.

Nećake trenira košarku

Mada ga ljudi na ulici možda ne prepoznaju, kad onima nešto starijima kaže svoje ime, uvijek izazove reakcije.

– Mlađe generacije često ne znaju tko je bio Krešo Ćosić, ali stariji prepričavaju neke anegdote i doživljaje s utakmica na kojima su gledali mog tatu – zadovoljno će mlađi Ćosić.

Proslavljeni košarkaš u Hrvatskoj je još 1975. godine osnovao mormonsku zajednicu, ali Krešo kaže da nitko iz njegove obitelji nije krenuo tim stazama. Nije nitko krenuo ni košarkaškim putem. Krešine sestre Ana i Iva neko su vrijeme trenirale tatin sport, a s odlaskom na fakultet to je prestalo. A možda se nasljednik velikog Kreše Ćosića krije u njegovim unucima. Maleni Borna i Natali, nažalost, nikada neće upoznati svog djeda, ali tu je ujak Krešo da im priča o naslijeđu koje je za sobom ostavio njihov djed.

– Trebalo bi pitati moje sestre kakav sam ujak, ali meni se čini da nisam loš. Volio bih nekada u životu djecu podučavati košarci, a zasad to mogu prakticirati s nećacima...

>>U kina stiže "Bit ćemo prvaci svijeta", filmska priča o legendama

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

KE
kentie
11:46 16.03.2015.

Je Krešo sine, potpuno se slažem s tobom. Imao sam prilike tvog nenadmašnog oca i čovjeka i osobno upoznati i porazgovarati, Strašno inteligentan tip, nisi ga mogao naljutiti ni pod razno, svima je dijelio zarazni optimizam i nezaboravni smješak. Ako si ga nešto ozbiljno pitao, samo bi malčice skupio obrve i sljedećeg trenutka odgovorio kroz smješak. Inače uvije je bio opušten i nasmijan. Sjećam se kad je 1969 došao na pripreme repke iz Amerike, nosio je kratku bradicu sa kovrčavom kosom, neizbježne znojnike na obje ruke, više je izgledao kao neki slikar nego košarkaš. I da nadopunim, drago mi je za ovaj film, svakako ću ga pogledati. Jugo-košarka je postala svjetska senzacija kad je 1968 u finalu košarkaškog turnira na olimpijadi u Meksiku igrala portiv SAD-a, jer je u polufinalu tukla moćni SSSR. Krešo je bio središnja figura te tekme. E da u Ljubljani je Juga postala svj. prvak po prvi puta u tekmi protiv SAD-a, rezultat je bio 70:63 za Jugu, Nikola Plećaš je rekvirirao loptu, a Ivo Daneu, igrač Olimpije se kao kapetan oprostio od repke. A Krešo je svoju zadnju zlatnu medalju za repku osvojio na olimpijadi u Moskvi kao kapetan repke. Zadnje dvije godine svoje karijere je odigrao u Ciboni. I to je to...fenomenalno vrijeme, fenomenalno i nezaboravno, to se neda ničim opisati, ali doslovce ničim. Samo kad se sjetim gaženja Rusa u Manili na svjetskom 1978. Prema našoj repki izgledali su ko totalni amateri i početnici, doživjeli su najteži poraz u finalu u povijesti.