Petar Kružić: Kapetan kliški - slavan i pogubljen

Protuosmanlijske borbe vođene tijekom 16. stoljeća na krvlju natopljenoj tromeđi velikih carstava, habsburškoga, mletačkoga i osmanskog, iznjedrile su nekolicinu znamenitih hrvatskih ratnika i ratovođa, čija se slava pronijela diljem kršćanske Europe i čiji su pothvati izazivali divljenje na mnogim onovremenim dvorovima. Među njima je i Petar Kružić, glasoviti kapetan kliški.

Točno podrijetlo i godina rođenja Petra Kružića izgubili su se u hodnicima vremena. Prema svemu sudeći, rodio se oko 1490. godine u mjestu Krugu u Nebljuhu, oblasti Lapačke županije, kao izdanak ličkoga plemenitog roda, jamačno pripadnika nižega plemstva. Nesreća za Kružiće bila je to što su se njihovi posjedi nalazili na smjerovima odakle su nadirali Osmanlije i već potkraj 15. stoljeća morali su se pridružiti redovima izbjeglica koji su napuštali svoj zavičaj u potrazi za sigurnijim krajevima, što dalje od osmanske sablje.

No, Petar Kružić odabrao je drugačiju karijeru. Već 1513. godine stajao je rame uz rame s braniteljima utvrde Klis koja je u to vrijeme postala ključnom pograničnom obrambenom točkom na području istočno od rijeke Krke. Vrlo je brzo kao konjanik graničar pokazao svoje ratničke kvalitete, što ga je preporučilo njegovu zemljaku, ondašnjem kliškome kapetanu Ivanu Križaniću, pa je uz njegovu potporu i napredovao u službi. Bio je i u zarobljeništvu, što nije bilo nimalo neobično za ono vrijeme.

Plemeniti sužanj

Plemeniti sužnjevi bili su osobito na cijeni jer se za njih mogla priskrbiti lijepa svotica. S takvim se zatočenicima postupalo i obzirno, a moglo se i očekivati da će galantnost, u viteškome duhu koji je toliko odudarao od svakodnevice, biti na jednak način uzvraćena: tako je Kružić svoga zasužnitelja Kovačevića, kada je ovaj poslije sâm bio zarobljen, preporučio kranjskom potkapetanu.

Nakon što je otkupljen iz zatočeništva u Bosni, Kružić je 1518. ili 1519. godine imenovan kliškim kapetanom, a 1520. godine stekao je kraljevskom odlukom i čast kliškoga kneza.

Na novoj zapovjednoj dužnosti sudjelovao je s banom Petrom Berislavićem u bitki na Plješivici, u kojoj je ban izgubio glavu. Doslovce, jer su mu je odrubili martolozi, pripadnici vojnog reda sastavljenog uglavnom od podjarmljenih kršćana i Vlaha stočara iz Bosne, koje su Osmanlije držali u pograničnim gradovima i koristili se njima za najprljavije vojne zadatke. Kružić je u potjeri sustignuo martologe i preoteo im krvav plijen.

Potkraj 1521. godine Kružić je imenovan i senjskim kapetanom, a tu je službu obnašao sve do ožujka 1529. godine.

Tako je postao jedan od najistaknutijih hrvatskih ratovođa na granici s Osmanlijama. Potukao je 1524. osmansku mornaricu usidrenu u Skradinu koja se spremala zatvoriti kliško područje s morske strane, a sudjelovao je 1525. godine i u pohodu Krste Frankopana uperenom protiv osmanskih opsjedatelja Jajca.

U nekoliko je navrata osujetio opsadu Klisa (1524., 1527., 1530., 1531.), a nakon što su grad i njegova utvrda u svibnju 1532. godine izdajom dospjeli u ruke Mlečanina Niccol

Pobratim Grgur Orlovčić

Uz nekoliko manjih imanja držao je i vlastelinstvo Brezovicu u Križevačkoj županiji. No, nju je prepustio obitelji svog pobratima Grgura Orlovčića, koji mu je sve do pogibije na Mohačkome polju 1526. godine bio sudrug u službi senjskoga i kliškoga kapetana. Njih dvojica sklopila su bratimski ugovor posvojivši se međusobno kao braća, s obvezom da će se u slučaju pogibije jednoga preživjeli skrbiti i štititi obitelj onoga drugog. Kružić je taj dogovor poštovao.

Prilike na bojnome polju u Hrvatskoj južno od Velebita bile su sve teže, djelomično i zbog nedostatne pomoći koja je pristizala od kralja Ferdinanda. Njegovu je blagajniku Kružić još 1528. godine uputio potresno upozorenje:

“Umiremo od gladi i svake nevolje. Neka vaša milost zna, sve što sam imao dao sam u zalog, blago, vjeru i dušu, a sada više nemam što dati. Dok je toga bilo, živio sam, branio i držao gradove kraljeve svjetlosti. Sada više dalje ne mogu jer mi je svega nestalo od čega ljudi žive.”

Kružić je i dalje postizao određene uspjehe u obrani Klisa (1534., 1535.), ali sve se teže bilo oduprijeti osmanlijskoj navali. U kolovozu 1536. godine Osmanlije su iznova opkolili grad. Kružić je od Ferdinanda dobio čete, a vojna je pomoć pristigla i od pape Pavla III., ali uzaludno.

Bitka podno Klisa, na ušću Jadra, 12. ožujka 1537. završila je potpunim porazom kršćanske vojske. Poginuo je i Petar Kružić, a Osmanlije su mu odrubili glavu. Klis se poslije toga predao, a njegovim padom bilo je izgubljeno i posljednje uporište u Hrvatskoj južno od Velebita. Doskora je čitava južna Hrvatska dospjela pod osmansku vlast.