Tko zna što je sve prošlo kroz misli legendarnom asu kad je malac spomenuo Omeyera. Toliko utakmica, bitki, toliko uspomena... Pero Metličić (37) je taj trener, opisana scena dogodila se na treningu u sportskom centru Gripe. Rukometna akademija Balić - Metličić ide punom parom, donosi novi broj tjednika MAX.
– Ovo je sedma godina akademije, trenutačno imamo više od 150 djece. Zadovoljni smo, dobro nam ide – raspričao se Ivica Maraš, alfa i omega akademije Balić - Metličić.
Izbacili su i prvog reprezentativca, Marin Šipić rođen je 1996. godine. Nisu Ivano i Pero prvi slavni sportaši s akademijama, i Davor Šuker imao je svoju, baš kao i Nikola Vujčić. Ona nogometna odavno već ne postoji, košarkaška je na izdisaju, a rukometna sve gazi. Takav sport, rukometaši su naši stvarni sportski heroji. Bez obzira na to o kojoj se generaciji radi, medalje i završnice velikih natjecanja ne nedostaju. Jedno vrijeme bili smo zlatni, na početku Perina šefovanja, tko se ne sjeća 2003. godine i Svjetskog prvenstva. Pa smo krenuli sa srebrima, sve je to vodio Lino Červar. Sada Golužina ekipa uzima bronce...
– Važno je da smo uvijek pri vrhu. Što bismo trebali, uvijek biti prvi? Malo smo razmazili narod. Pa za Hrvatsku bi svaka medalja trebala biti veliki uspjeh. A kojeg je sjaja, eh to odlučuju nijanse, sitnice – govori 37-godišnji Metličić.
Igra mi ne nedostaje
Lagano koračamo Gripama, tamo gdje je učinio prve korake u tadašnjem Split-Brodomerkuru, koji danas tavori u financijskom sivilu u kojem je cijeli splitski sport.
– Ajme, koliko puta sam ušao u ovu dvoranu, koliko puta bio na parketu – gleda i osvrće se kao da je prvi put unutra.
Boli ga taj pad njegova prvog kluba. Premda trenutačno situacija izgleda bezizlaznom, Metličić, kao i uvijek, sve gleda s optimizmom. Kakav je bio igrač, takav je i danas.
– Koliko igrača je izašlo, a klub životari, gotovo ne postoji. Evo, sad su Slišković i Mandalinić u reprezentaciji, da se ne vraćam natrag. Siguran sam da Split može imati klub koji s malo truda i bolje organizacije može igrati SEHA ligu. Bilo bi interesa, ljudi vole rukomet. Vidjet ćemo što će donijeti budućnost, još smo u fazi snimanja.
Iza njega je bogata karijera u kojoj je uzeo sve. Ili gotovo sve. Nema europsko zlato. Ali, ima tih medalja, titula, trofeja da ih je teško i nabrajati. Sjedimo za trošnim stolom u dvorani dok klinci treniraju. Pola dvorane za Peru, pola za Dalibora Anušića, još jednog reprezentativnog izdanka splitskog rukometa koji također radi u akademiji. Ozračje razgovora netipično za takvog rukometnog velikana, pravu zvijezdu, hrvatskog kapetana. Nije nikad patio od veličina, kod Pere je uvijek sve bilo jednostavno.
– U lipnju prošle godine odigrao sam posljednju utakmicu. Dobro je, nisam se udebljao. Ma, nisam želio stati, ništa ne raditi kad završim karijeru. Super mi je, radim s djecom, uživam. Usto, s obitelji sam, ma sve mi je super. Igra mi ne nedostaje. Ne bih igrao da me sad netko zovne. Možda mali nogomet. Ali, rukomet... Pa zar nisam dosta igrao?
I prije nego što je završio karijeru, znao je da će u trenere. Ali, sve po redu, takav je Metličić. Trenira i vodi, i to u tandemu s Marašem, dječake rođene 1998. godine. Svi znamo kako je izgledao Metličić igrač, a kakav je Metličić trener.
– Vodim klince, prvi smo u regiji, bez poraza. Kad pobjeđuješ, onda je lijepo, ali kad dođe poraz, onda nije dobro. Ne sjedaju mi porazi, nisam baš navikao gubiti. Ali, dobro dođe ta škola. Nisam gonič robova, ne vičem, ne urlam. Premda, trebalo bi nekada.
Zastao je na trenutak. Bilo je tih goniča robova. Lino Červar sigurno nije spadao u taj rang. Pero se sjetio tko mu je bio broj jedan.
– Manolo Cadenas, taj me rasturao u Ademar Leonu. Bio je zahtjevan, strog, teško je bilo psihički izdržati sve to. Ali, na kraju sam shvatio da je pravi. Na terenu je bio životinja, izvan njega sve super. I danas smo dobri. A Talant Dušebajev bio je drugačiji, on je rukometaš. Imao je i vrhunsku momčad, samo je trebalo držati red. Noka Serdarušić naša je škola, držao je autoritet bez deranja... Iskreno, ne nedostaje mi sve to. Dao sam svoje, igrao sam i previše. Trebao sam biti pošten prema sebi. Možda sam i mogao još igrati, ali to bi bilo mučenje. Odlučio sam okrenuti stranicu.
Sad vidim kako je trenerima...
Ta stranica u njegovu životu opet je rukomet. Samo s druge strane linije. On i Balić vizionarski su sebi odredili budućnost.
– Akademija je odlična, trudimo se. Ivica Maraš bio je glavni kada smo otvarali akademiju, bez njega to ne bi išlo. Evo, prošli smo, srećom reprezentacija gura, popularna je, pa ima djece. Maraš je predložio da krenemo, Ivano i ja smo prihvatili. Važno je da smo u rukometu. Nemamo mač nad glavom, nitko nam ništa ne uvjetuje, pozitivan je i normalan odnos. Ne radimo ovo zbog novca, želimo vratiti nešto rukometu, koji nam je sve dao.
A Ivano? Što ćemo s njim? Taj nikada nije sličio na trenera. Sjećamo ga se iz najmlađih dana. Jednom je, dok se probijao u prvu momčad Split-Brodomerkura, dobio poziv u juniorsku reprezentaciju, ali nije otišao. Izmislio je da ga boli zub. Takav tip, onako na svoju ruku. Valjda su genijalci takvi.
– Ivano dođe na trening kad je tu u Splitu. On je više kao savjetnik. I njegova je budućnost ovdje. Ne znam hoće li biti trener, mogao bi biti kao neki menadžer. Ne znam hoće li imati živaca biti trener.
Pero, očito, ima tih živaca.
– Nije to lako, tek sad vidim što je to. I shvaćam trenere. Jedan će ovo, drugi onako, treći po svome...
Sada je u dvorani na Gripama, sa svojim klincima. Ali, to je tek početak. Perina budućnost se zna, neće proći puno vremena i postat će glavni kandidat za izbornika. On na klupi, a Ivano menadžer... Kombinacija koja nosi medalje.
– Kako ću voditi reprezentaciju? Nisam spreman za to, a tamo sve mačori. Nema veze koliko imam autoriteta i znanja. Jednostavno, ako nisi spreman, onda ne možeš to uzeti, pojedu te. Polako, za to se školujem. Za sada sam tu. Što će biti jednog dana, vidjet ćemo. Teško je govoriti o tome. Malo je vrhunskih igrača postalo vrhunskim trenerima, tu je neka caka, treba biti oprezan.