Bio bih sretan da Košić pristane da za sve žrtve u Sisku služimo misu, pravoslavnu i katoličku

Petar Olujić je rođen 1936. u Splitu u radničkoj obitelji, kao najmlađe, četvrto dijete majke katolkinje sa Šolte i oca pravoslavca iz Obrovca. Postao je prvi zaređeni pravoslavni svećenik Dalmatinske eparhije nakon Drugog svjetskog rata.

Nakon služenja u Biskupiji i Vrlici, 1971., sa suprugom i troje djece, dolazi u Sisak gdje je bio paroh puna četiri desetljeća. To je postao njegov grad, koji nije napustio ni za vrijeme rata i u kojem i danas živi. Nosi najvišu svećeničku titulu u Pravoslavnoj crkvi protojereja stavrofora. Za svoj rad u bivšoj je državi dobio plaketu ZAVNOH-a, a u mirovinu je ispraćen Nagradom Grada Siska za životno djelo. Dobio ju je na prijedlog gradskih zastupnika iz redova HSP-a. S uglednim građaninom i omiljenim svećenikom razgovarali smo u vrijeme korizme i posta, kojima se vjernici pripremaju za Uskrs, ali i u vrijeme ponovnog bujanja netolerancije, kada je dobrodošao glas svakog čovjeka koji, poput Petra Olujića, zaslužuje časni naslov mirotvorca.

Koliko je vaš život obilježilo djetinjstvo u Splitu za vrijeme Drugog svjetskog rata?

Mislim da se već od tada proteže ta linija mog nastojanja oko mira i ekumenizma. Gledajući sva ta stradanja, ubojstva i zločine, proživjevši sva ona bježanja i skrivanja, sve je to u meni stvorilo odbojnost prema svemu što ljude razdvaja i okreće ih jedne protiv drugih.

Velik utjecaj na vas, pa i na vašu odluku da postanete svećenik, imao je ondašnji splitski paroh Marko Plavša.

Da. On je bio poznati ekumenist. Često sam s njim odlazio k tadašnjem splitskom biskupu Bonefačiću. Bio sam naročito vezan i uz crkvu sv. Duje. Tamo je bio kanonik Mladen Alajbeg koji mi je davao knjige i kao gimnazijalcu mi pomagao u učenju latinskog. Parohu Plavši ja sam se divio zbog njegove plemenitosti, topline i dobrote.

Kada ste zaređeni?

Na Malu Gospojinu 1957. godine, a ranije tog ljeta sam se i oženio, tako da ove godine slavim 60. godišnjicu i braka i zaređenja. Rukopoložen sam u Šibeniku, sjedištu eparhije. Pamtim kako je cijeli trg pred sabornom crkvom tog dana bio pun cvijeća i svijeta. Bio je to tada radostan događaj za Šibenik, a u slavlju su sudjelovali i pravoslavni i katolici, bez razlike.

Kako je došlo do vašeg premještaja u Sisak 1971. godine?

Sisački je prota umro 1969. godine i tamo su odlazili po potrebi svećenici iz Zagreba. Slavonski vladika Emilijan, koji je tada bio i administrator Zagrebačko-ljubljanske eparhije, rekao mi je da bi volio da dođem u Sisak jer da ću ja najbolje razumjeti, prilagoditi se i snaći u tadašnjim političkim previranjima i napetostima.

Znači da ste već tada bili na glasu kao pomirljiv čovjek za posebne situacije?

Pa evo, dat ću vam kao primjer slučaj iz Vrlike, dok sam tamo bio paroh. Tamo su župnici bili franjevci iz samostana na Visovcu. Zajednički smo obnovili stari običaj čuvanja Hristova groba. Njihovi i naši grobari, kako smo zvali te čuvare u cetinskim narodnim nošnjama, dolazili bi na Uskrs i na liturgiju u pravoslavnu crkvu i na misu u katoličku. Imali smo čvrste veze. Čovjek se mora znati prilagoditi svim prilikama i ljudima. Kao što kaže apostol Pavle, “svima sam bio svatko, ne bi li ih pridobio, a nikada nisam prestao biti ono što jesam”. U ono su vrijeme naročito izbijali sukobi između učitelja i popova, odnosno fratara. Ali ja sam u Biskupiji imao takve odnose da, kada bi neki učitelj morao nekamo otići, mene bi zamolio da pripazim na djecu u školi.

Niste nikada naišli na nekog rigidnog komunista koji vas je tretirao kao neprijatelja?

Ne. Odlazio sam i u Sinj zbog raznih poslova i imao dobre kontakte s općinarima i komunistima. Tako je bilo i nakon ovog posljednjeg rata kada sam bio jedini pravoslavni svećenik koji je obilazio sve ove prostore od Siska do Knina nakon Oluje. Kada sam došao u Glinu, otišao sam se prijaviti gradonačelniku, policiji i župniku. To sam smatrao svojom obvezom. Gradonačelnik Marko Sremić najprije je počeo sa mnom onako malo politički, a ja sam mu rekao: “Nemojmo tako, gradonačelniče, nego hajdemo vidjeti što nam je zajedničko i što je u interesu naroda.” U Glini sam imao izuzetnu pomoć i župnika Jurja Jerneića. On bi svaki moj dolazak najavio svojim vjernicima na misi i strogo opomenuo da ne bi slučajno ikome palo na pamet učiniti išta loše. A onda bi i on došao na liturgiju. Isto je bilo i u Topuskom sa župnikom Franjom Horvatom. Imam mnogo prijatelja katoličkih svećenika, poput Antuna Sentea, Zlatka Korena, a kada je nedavno umro dugogodišnji sisački župnik i moj veliki prijatelj Alojzije Petranović, i ja sam mu održao govor na pogrebu, napamet, iz srca.

Na koji ste način za svoje djelovanje zaslužili i društvena priznanja?

Postojalo je svećeničko udruženje, koje je bilo osnovano još u staroj Jugoslaviji. Obnovljeno je poslije Drugog svjetskog rata, ali je dobar dio crkvene hijerarhije bio protiv njega. Smatrali su nas produženom rukom Partije. Ja sam smatrao da je to svojevrsni svećenički sindikat. Kao udruženje bili smo i kolektivni članovi Socijalističkog saveza, a ja sam bio u Glavnom odboru. Godinu dana nakon plakete ZAVNOH-a, dobio sam i priznanje Hrvatske lige za mir, u kojoj sam također bio član.

Čime ste se tamo bavili?

Stvaranjem što boljih međuljudskih odnosa i promicanjem bratstva i jedinstva koje sam ja tretirao kao svojevrsno evanđelje u smislu zajedništva i gradnje dobrih odnosa među ljudima, narodima i državama.

Dakle, vjerovali ste u bratstvo i jedinstvo?

Vjerovao sam prije svega u ljude. Meni je uvijek bilo svejedno je li netko Hrvat, Srbin, musliman, vjernik ili ateist. Poštovao sam svačije uvjerenje. Anđeli su u Betlehemu navijestili “slava Bogu na visinama, a na zemlji mir ljudima dobre volje”. Jednom sam biskupu Košiću spomenuo jednu Titovu misao koja se meni usjekla u pamćenje: “Ima onih koji vjeruju u raj na nebu, a i onih koji ne vjeruju, ali to ne znači da ne trebamo svi skupa surađivati na ostvarenju raja na zemlji.” Bez obzira na to tko ju je izrekao, to je za mene bila idealna misao.

I što vam je na to rekao biskup?

Rekao mi je: “Nemoj mi njega citirati, ja ga ne volim.” Vidite, u to su se vrijeme mnogi žalili na Savez boraca. Oni su organizirali i sprovode umrlim borcima. Jednom je obitelj umrlog borca izrazila želju da na sprovodu bude i svećenik. Tajnik Saveza boraca je došao k meni, platio pogreb iz boračkog fonda i sa mnom sve dogovorio. Ali, kada smo izašli iz mrtvačnice, na čelu kolone nastala je gužva. Rekli su mi da se svađaju tko će ići prvi: onaj koji nosi ploču za zvijezdom ili onaj s križem. Ja pozovem sekretara Komiteta i pitam ga u čemu je problem? On mi kaže kako je pokojnik bio prvoborac i član Partije. A ja ga pitam tko je išao prvi kad su jurišali na tenkove i bunkere, ateisti ili vjernici? On mi kaže: “Ma nije se, pope, na to gledalo.” A ja mu odgovorim: “Pa kad niste gledali na to u ratu, što gledate sada u miru?” I on veli: “Dobro kažeš, pope.” I tako su zvijezda i križ jedno pokraj drugog vodili kolonu. Na taj sam se način, kroz ozbiljnu šalu, znao približiti i onoj sredini koja je bila zatvorena. Tako sam uspostavio i prijateljstvo s predsjednikom općine, a poslije gradonačelnikom Siska Jožom Mađarićem. Zajedno smo organizirali oko Božića i Nove godine susrete predstavnika svih vjerskih zajednica s vlastima. Poslije njega je došao Miro Matić. Bez obzira na to što on ima svoje poglede, a ja svoje, veliki smo prijatelji i imamo toliko zajedničkih tema za razgovor. Isto tako je bilo i s imamom Fuadom Karagom.

Kako ste doživjeli prve izbore i osamostaljenje Hrvatske? Jeste li i vi osjećali nesigurnost i strah koji su se širili među srpskim stanovništvom?

U ovim krajevima, Baniji, Kordunu, ostalo je sjećanje na 1941. godinu. Meni je supruga s Korduna. Bile su joj tri godine kada je počeo rat i neki članovi njezine obitelji također su bili ubijeni u glinskoj crkvi. Ali, nesigurnost se širila posvuda. Ja sam ušao u stranku socijalista sa svojim prijateljem Silvijem Degenom. U to vrijeme Ivica Račan nas je pozvao na sastanak da razgovaramo o vladi u sjeni i tamo se u jednom trenutku počelo govoriti negativno o Srbima. Ja sam rekao: “Gospodine Račan, nemojte griješiti dušu, ako je imate. Da nije bilo Srba, vi ne biste bili tu, jer oni su većinom za vas glasali. Kada se počelo pojavljivati nepovjerenje i različiti ispadi, vi ste trebali otići među te ljude i umiriti ih, pomoći im da se snađu u tim promjenama. A vi ste ih pustili neka ih voda nosi.” Napustio sam tada i taj sastanak i politiku. Dvoličnost ne volim, to je najteži grijeh. A to se pokazivalo u svim strankama.

Većina je pravoslavnih svećenika 1991. napustila Hrvatsku. Jeste li i vi razmišljali o odlasku?

Ne. Ostao sam sa svojom obitelji i kao čovjek koji je vezan uz svoje ljude. Otišao sam 1993. preko Mađarske u Beograd k patrijarhu Pavlu riješiti neke osobne stvari i tražiti savjet. Ostale su mi u sjećanju njegove riječi: “Oče Petre, hvala vam što ste ostali tamo s ljudima, da im dajete nadu i da se imaju kome obratiti.”

Kakva su vaša saznanja o zločinima nad Srbima koji su se tih godina događali u Sisku?

Na žalost, oni su se počeli događati i prije nego što je izbio rat, kao što je i prva srušena crkva na ovom području bila pravoslavna crkva sv. Spiridona u Petrinji. Zar nije i to bila agresija, neću reći države, ali pojedinaca na građane vlastite države, na njihovu sigurnost, imetak i živote? Ja sam o tome odmah imao saznanja. Dobivao sam ih od prijatelja koje sam imao među doktorima sisačke bolnice kamo su dolazila tijela nekih od žrtava. Raspolagao sam i kaznenom prijavom o Zajednice Srba Hrvatske, uz koju je bio priložen popis stradalih Srba na području Siska. Brojka je 595. Među njima su bili zaposlenici željezare, rafinerije, bolnice, pošte... i članovi njihovih obitelji. Upadali su im u stanove pod izgovorom da su snajperisti, odvodili ih s radnih mjesta, iz autobusa, s ulice. Osobito strašan zločin bilo je ubojstvo cijele obitelji Vila. Neke od njih sam i ja pokopao, ali većini se ne zna grob. Među njima je i mnogo mojih parohijana, prijatelja i znanaca. To su činjenice u koje ja ne sumnjam. Nisam prije o tome govorio, smatrao sam da ne treba paliti vatru. Ali, ako se govori o zločinima koje su pravili Srbi nad Hrvatima i Bošnjacima, onda treba govoriti i o tome što su Srbi doživljavali. To se ne smije prešutjeti. Postoje tri osnovne stvari: pokajanje, praštanje i pomirenje. Bez priznavanja određenih krivnja ne može biti govora o miru. Propitivanje je li se tu netko ogriješio više ili manje, nije pravo pitanje.

Jeste li se ikada bojali za vlastiti život?

Pa ne mogu baš reći da sam bio mrtav-hladan, ali svakodnevno sam dolazio u crkvu. Bila su česta miniranja i provale. Popravljao sam neprestano brave na parohijskoj kući. Jednom sam se tako sam sebi smijao jer sam se sjetio pjesme o zidanju Skadra na Bojani: “Što majstori za dana izgrade, zle vile po noći sruše.” Ali ipak, zahvaljujući nekom autoritetu koji sam ovdje imao, nije mi se ništa dogodilo, a bio sam vrlo aktivan i u suradnji s OSCE-om, što mi je također davalo neku sigurnost.

U kakvim ste inače odnosima s biskupom Košićem i jeste li s njim razgovarali o Srbima ubijenima u Sisku?

Da, rekao sam mu za ovih 595 nestalih i ubijenih, a on mi je rekao da nije čuo za to. Ja bih bio sretan kad bi on rekao hajdemo se naći zajedno, ostaviti iza sebe sukobe i neslaganja, naći zajednički jezik i za sve žrtve na području Siska služiti misu, pravoslavnu i katoličku. Da skinemo to breme, taj mlinski kamen oko vrata i priznamo svi svoje grijehe. Ja biskupa Vladu poznam već dugo, još iz vremena rata, i uvijek je bio prema meni vrlo korektan. Poštujem njega, njegovu biskupsku titulu i poslanje i doživljavam ga kao čovjeka dobre duše, ali kod kojeg je prevladao nacionalizam. Dat ću vam jedan, za mene osobito bolan primjer. U Sisku je 1990. okrutno ubijen katolički svećenik Antun Grahovar. Bili smo veliki prijatelji i plakao sam govoreći na njegovom pogrebu. Umjesto da se odaje počast njegovoj mučeničkoj smrti, ona se koristi za raspirivanje mržnje. Alojzije Butorac je već početkom rata u sisačkom “Jedinstvu” napisao da je Grahovar prva četnička žrtva. Iako je ubojica u međuvremenu uhvaćen i osuđen, a sud donio dvije presude iz kojih se vidi da to ubojstvo nema veze s političkim kontekstom, monsinjor Košić je prije nekoliko godina pokojnog Grahovara, na misi zadušnici, nazvao prvom žrtvom srpske agresije. Svi smo mi ljudi grešni, ali nije strašno pogriješiti, nego ostati u grijehu i u zabludi. Vrijeme je da se podvuče crta, da se zajedno molimo za sve žrtve i da nastojimo da nam to bude opomena dokle nas mogu odvesti mržnja i zla koja činimo jedni drugima, a ne poticaj za nove mržnje. 

>>Nadbiskup Puljić i mitropolit Porfirije složili se u zalaganju za zajedničke evanđeoske vrijednosti

>>Zloporaba pravoslavnog Božića: U pravu je episkop Gerasim koji želi da političari stanu