O postojanju tih famoznih dragulja javnost je doznala potkraj 2006., tijekom suđenja Hrvoju Petraču zbog otmice maloljetnog Zagorčeva sina.
Osim Petrača, spomenula ih je i Snježana Šiprak koja je bila svjedok na tom suđenju, a tužiteljstvo u optužnici navodi kako je vrlo simptomatično to da je, nakon što je priča o draguljima izišla u javnost, Zagorec ispraznio i zatvorio tri računa i sefa koje je imao u austrijskoj banci Bewag. Tužiteljstvo, navodi se u optužnici, smatra da je Zagorec to učinio jer je očito htio ukloniti sve tragove koji bi ga na bilo koji način mogli povezati s draguljima.
Inače, tijekom istražnog postupka koji je bio tajan osim Petrača i S. Šiprak svjedočili su Terezija Barbarić, Miroslav Tuđman, Ivo Pukanić, Vladimir Lasić, Josip Ferek te Josef Rothaichner, a Zagorec se branio šutnjom.
Najzanimljiviji iskaz dala je S. Šiprak koja je među ostalim kazala da ugovori o nabavi oružja nisu postojali, već se o tome osobno dogovarao Zagorec. On je imao ovlasti te se dogovarao koje će se oružje i po kojoj cijeni nabavljati. Oružje se plaćalo gotovinom ili doznakom, a kada se plaćalo gotovinom, to je u svom uredu činio Zagorec.
Od 1991. do 1993. Zagorec je novac nosio izvan zemlje i tamo plaćao dobavljačima, za što nema nikakvih potvrda. S. Šiprak kazala je da je novac za to podizao u Privrednoj banci ili u Ministarstvu financija. Objasnila je da je svaki dobavljač oružja imao svoju šifru te da su se pod šifrom Transport Pero vodili dobavljači Petar Pernička i Josef Rothaichner. Za Transport Peru u rujnu 1993. na Zagorčev je zahtjev zvala Tereziju Barbarić tražeći da joj osigura pet milijuna dolara kao akontaciju za oružje.